Na predstojećem popisu stanovništva jedno od pitanja koje će popisivači postavljati stanovnicima Hrvatske bit će ono o materinjem jeziku. Ako obrazac ostane isti kao i na prethodnom popisu, na ovom pitanju moći će se zaokružiti hrvatski jezik ili, ukoliko smatramo da je naš materinji jezik neki drugi, onda ćemo dopisati naziv tog jezika. Točnije, nećemo sami zaokruživati, nego ćemo svoje odgovore reći popisivaču.

Materinji jezik po definiciji je jezik koji se nauči u ranom djetinjstvu, bez formalne nastave. Dakle, to je jezik koji dijete najprije nauči govoriti u obitelji. Ovo naizgled jednostavno pitanje na popisu stanovništva postaje izrazito kompleksno kada na njega trebaju odgovoriti Srbi iz Hrvatske. Kojim jezikom govore Srbi u Hrvatskoj? Jesu li hrvatski i srpski jedan jezik policentričnog tipa ili su to dva različita jezika? Na ova pitanja nemoguće je pronaći jednoznačne odgovore i oko njih se i u srpskoj zajednici, ali i u cjelokupnom hrvatskom društvu, lome koplja.

Lingvistkinja i istraživačica u Arhivu Srba u Hrvatskoj Nina Čolović ističe kako upravo popis stanovništva pokazuje odnos govornika prema vlastitom jeziku i otkriva kako oni tumače zapetljanu sociolingvističku situaciju u kojoj smo se zatekli nakon rata devedesetih. Po zadnjem popisu stanovništva iz 2011. godine, u Republici Hrvatskoj se 95,6 posto stanovništva odredilo da je njihov jezik hrvatski, 1,23 posto srpski, 0,07 posto hrvatsko-srpski i 0,18 posto srpsko-hrvatski. Pritom, pripadnicima hrvatskog etniciteta smatra se 90,43 posto građana, a 4,36 posto smatra se pripadnicima srpskog etniciteta. Ako se pogleda odnos prema jeziku i etnicitetu na razini županija, većina koja svoj jezik zove srpskim nalazi se na području Vukovarsko-srijemske županije (11,67 posto izjašnjava se da je njihov jezik srpski u odnosu na 15,5 posto Srba koji žive u toj županiji), Ličko-senjske (3,43 posto izjašnjava se da je njihov jezik srpski naspram 13,65 posto Srba koji žive u toj županiji), Osječko-baranjske (3,1 posto izjašnjava se da govori srpskim jezikom u odnosu na 7,76 posto Srba koji žive u toj županiji) i Šibensko-kninske (3,05 posto govornika koji jezik smatraju srpskim nasuprot 10,53 posto stanovnika srpskog etniciteta koji žive u toj županiji).

Čolović ističe kako ove brojke pokazuju da jezik nije moguće izvući iz etniciteta i da je tendencija da ima više onih koji se izjašnjavaju kao pripadnici nacionalne manjine nego što se smatraju govornicima jezika koji je određen kao manjinski. Odnosno da je više onih koji se smatraju govornicima dominantnog jezika nego pripadnika većinskog etniciteta.

– Od početka formalnog obrazovanja socijaliziramo se tako da smatramo svojim materinjim jezikom službeni jezik države u kojoj živimo: hrvatski u Hrvatskoj ili srpski u Srbiji. Standardni jezici djeluju asimilacijski na dva načina: s jedne strane zatiru sve dijalektalne i govorne varijacije, te s druge, kada su suprotstavljeni jedan drugome, povlače govornike prema onom standardnom jeziku koji je institucionalno podržan u nekom geografskom i političkom kontekstu. Na standardnim jezicima nitko ne odrasta, već se oni aktivno uče u školama – zaključuje Nina Čolović.

Kao što smo već spomenuli, prema zadnjem popisu stanovništva najviše Srba u istočnoj Slavoniji, odnosno na području Vukovarsko-srijemske županije, smatra da je njihov materinji jezik srpski. Razloga za to je više. Na tom području živi veći broj Srba u odnosu na ostatak Hrvatske. Također, Srbi iz istočne Slavonije geografski su bliže Srbiji, tradicionalno govore ekavskim izgovorom i koriste lekseme koji su karakterističniji za srpski standardni jezik.

Ljiljana Bajac Nikolić, profesorica srpskog jezika u Gimnaziji Vukovar, naglašava kako je jezik po svojoj prirodi normativan.

– Postoji standardni srpski jezik i dijalekti. Dakle, ne može se govoriti o različitim ili raznim srpskim jezicima (jezik Srba u Hrvatskoj, Bosni, Srbiji). Postoji samo jedan zvaničan, normiran, institucionalizovan, standardni srpski jezik i njegovi dijalekti ili sociolekti – tvrdi Bajac Nikolić i dodaje kako hrvatski i srpski jezik jesu slični, ali ne i isti jezici.

– Smatram da govorimo o dva slična jezika, jer jezik nije samo gramatika, koja je i te kako ovde slična, već je to i pismo, pravopis, sveukupna jezička kultura i tradicija, a tu se srpski i hrvatski razilaze još od Ćirila i Metodija – smatra Bajac Nikolić.

Također, ističe važnost učenja srpskog jezika u svrhu očuvanja identiteta.

– Maternji jezik je najvredniji izraz identiteta jer učeći o svom jeziku i kulturi bolje upoznajemo sebe, svoj narod, svoje nasleđe, više cenimo sebe i postajemo sposobniji uvažavati ostale kulture i narode. Svrha učenja srpskog jezika je čuvanje, negovanje i prenošenje tradicije i kulture, podsticanje razvoja integriteta i identiteta, osećaja nacionalne pripadnosti, ali i pripadnosti evropskoj zajednici. Maternji jezik predstavlja bogatstvo u koje je utkano celokupno iskustvo, znanje i kultura jednog naroda, pa stoga učenje i poučavanje maternjeg jezika ima presudni značaj za intelektualni, emocionalni i društveni razvoj srpske zajednice u Republici Hrvatskoj – zaključuje Ljiljana Bajac Nikolić.

Za razliku od istočne Slavonije, brojni Srbi u ostalim dijelovima Hrvatske svojim materinjim jezikom smatraju hrvatski jer jezik kojim govore prilično nalikuje hrvatskom standardnom jeziku, a i uvriježeno je mišljenje kako je samo ekavski izgovor odlika standardnog srpskog jezika.

Valentina Vukadinović predaje srpski jezik po C modelu u Osnovnoj školi Vrbovsko te u područnim osnovnim školama u Gomirju i Moravicama. Ona ističe kako je djeci nejasna granica između hrvatskog i srpskog jezika, a jedina razlika koju u početku primjećuju je razlika između latiničnog i ćiriličnog pisma.

– Nedavno smo obilježavali Dan materinjeg jezika. Djeca su svjesna da pored hrvatskog uče i srpski jezik, ali smatraju da je njihov materinji jezik hrvatski. To proizlazi iz velike sličnosti ova dva jezika. Vjerujem da je kod drugih manjina to drugačije. Velika je razlika između, na primjer, talijanskog i hrvatskog jezika i samim tim Talijani bez problema kažu kako je njihov materinji jezik talijanski – govori Vukadinović.

Naglašava kako će se i roditelji njenih učenika uglavnom izjasniti da je njihov materinji jezik hrvatski, iako će bez problema reći da su po nacionalnosti Srbi. Oni smatraju da generacijama žive na području Hrvatske i logično im je da svoj jezik zovu hrvatskim. Kod Valentine Vukadinović na satove srpskog jezika dolaze i pojedini učenici koji pohađaju katolički vjeronauk.

– Mi živimo na području koje nije bilo zahvaćeno ratom i situacija po nacionalnom pitanju dosta je opuštenija. Brakovi između Hrvata i Srba su česti i onda se zna dogoditi da roditelji naprave kompromis, pa im dijete pohađa katolički vjeronauk i srpski jezik. Ovdje nemamo suživot, imamo život i živimo zajedno, a ne jedni uz druge. Ja razumijem da je u krajevima koji su bili zahvaćeni ratom i stradanjima drugačije – ističe Vukadinović.

Smatra da Srbi na prostoru Hrvatske moraju otkloniti osjećaj kolektivne krivnje za rat devedesetih.

– Meni je najveće postignuće kada moja djeca otvoreno kažu da uče srpski jezik i da ih toga nije sram. Mislim da bismo svi trebali moći tako postupati: slobodno govoriti tko smo, da naša osobna iskaznica može biti na ćirilici i da nam to nitko ne zamjeri, da slobodno koristimo svoja prava i da se oslobodimo kolektivne krivnje – zaključuje Vukadinović.

Koliko je pitanje naziva materinjeg jezika konfuzno brojnim Srbima iz Hrvatske pokazuje i primjer sestre i brata koji su odrasli u istoj obitelji, ali svoj materinji jezik različito nazivaju. Dragana i Dragan Dragičević rođeni su u selu Golubiću kod Obrovca. Za vrijeme Oluje izbjegli su sa svojom obitelji u Srbiju. Dragana i danas ondje živi, a Dragan živi u Golubiću.

Kada smo ih pitali koji je njihov materinji jezik, dali su različite odgovore. Dragan smatra da je njegov materinji jezik srpski i ističe da bi svaki drugi odgovor bio put prema asimilaciji. On smatra da je jezik korijen identiteta, a on svoj identitet i jezik, među ostalim, veže uz narodne običaje i pjesme.

Njegova sestra Dragana smatra da su hrvatski i srpski jedan jezik, ali ona svoj materinji jezik zove srpskohrvatski. Nakon niza godina života u Srbiji, Dragana priznaje da je počela govoriti ekavicom, iako se lako prebaci na svoj materinji jezik i govor. Prisjeća se da njen govor, kada je došla u Srbiju, nije bio svugdje dobro prihvaćen, a danas kada dođe u Hrvatsku, također nailazi na negativne reakcije na svoj sadašnji govor. Smatra kako u vezi jezika vladaju bespotrebno nerazumijevanje i sukobljavanje te da jezik nikako ne bi trebao biti sredstvo podjela.

Od predstojećeg popisa stanovništva ovisit će i brojna prava srpske zajednice u Hrvatskoj.

– Konkretne posljedice koje proizlaze iz (ne)odabira srpskog jezika kao materinjeg jezika na popisu stanovništva odnose se na mogućnost ostvarivanja prava na javne isprave na oba standardna jezika i pisma, prilagođavanje materijala i zapisnika sjednica gradskih i županijskih vijeća srpskom jeziku, prilagođavanje naziva naselja, trgova, ulica i institucija, upotrebu i hrvatskog i srpskog standardnog jezika s latiničnim i ćiriličnim pismom u sudskim postupcima i razrješavanju pravnih predmeta (prema Zakonu o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina), kao i pravo na obrazovanje u kojem se nastavni kurikulumi i udžbenici s hrvatskog standardnog jezika prilagođavaju na srpski jezik i ćirilično pismo, uz dodatak sadržaja vezanih za kulturu i povijest manjine (prema Zakonu o obrazovanju na jezicima i pismima nacionalnih manjina) – pojašnjava Čolović.

– Supostojanje srpskog i hrvatskog standardnog jezika odnosno i latiničnog i ćiriličnog pisma odupire se asimilaciji u kojoj dominantni i državno podržani standardni jezik i pismo uz dominantni etnicitet mogu zagušiti mogućnost upotrebe standardnih manjinskih jezika i pisama koje je privilegirani standardni jezik odgurnuo od sebe uslijed nacionalističkih i ratnih događanja. Ipak, unatoč tome, asimilacija u kojoj se standardni jezik tretira kao superiorniji i razvijeni idiom u odnosu na dijalekte i govore pojedinih sredina ostaje i dalje neokrznuta – zaključuje Nina Čolović.