Igrani film „Vlažnost“ iz 2016. godine – dugometražni igrani prvenac mladog režisera Nikole Ljuce – otvara se erotskom scenom u kojoj igraju glumci Slaven Došlo i Tamara Krcunović. Ta scena završava tako što nakon ljubavnog zagrljaja muškarac ženi recituje stihove. To su stihovi iz pjesme „Nikad samlji“ pjesnika Ivana V. Lalića (1931 – 1996):
Nikada samlji nego krajem jula
kada je letu pedalj do zenita,
a hlorofilu aršin do rasula
u metastazi žutila i ruja,
tamnije kada zelene su boje
u vrtovima, a strnjika suva,
tamnija donja amplituda bruja
vetra što obnoć u vremenu duva.
Nikada samlji nego krajem jula
kad sve je, misliš, na dohvatu čula
oštra ko nož još topao od točka
brusača, ali bitno nedostaje:
anđela koga slutiš nećeš sresti.
A vazduh trudan je od blagovesti.
Utisci o ovoj sceni su bili različiti. Svima je bila upečatljiva, no neki su je smatrali izvještačenom. U jednom intervjuu, sam režiser je ovako pojasnio svoju motivaciju da citirane stihove inkorporira u svoj film: „Ta neka atmosfera neuhvatljivosti je nešto sa čim se identifikujem. Atmosfera leta o kojoj Lalić govori (…) ‘Nikad samlji’ je moja omiljena Lalićeva pesma, ali nije bila planirana u startu u scenariju. Ideja je došla na probama. Pravili smo čitav odnos između Tamare Krcunović i Slavena Došla, radili mnogo improvizacija. Njihove scene su kratke i to je dobar početak filma, čak i kada se čita na papiru, ali stalno sam im govorio da moram nešto još da dodam što će vizuelno da bude dramatičnije. Hteo sam dugi kadar i onda sam samo našao pesmu na internetu i dao Slavenu. On je držao telefon, čitao Tamari u uvo i oboma su nam krenule suze, i Tamari i meni. Onda sam samo rekao: ‘To je to. Ovo ulazi u film.’ Bio mi je potreban kontrast. Početak filma je najemotivniji, a kako film odmiče, hladnije je i teže.“
Lalić je unutar književne scene u socijalističkoj Jugoslaviji jedan od najizrazitijih primjera međusobnih veza Beograda i Zagreba. Mada rođenjem i dominantnim dijelom života tipični Beograđanin, formativne godine – i ljudske i književne moglo bi se reći – proveo je u Zagrebu. To je posljedica i ponešto tragičnih okolnosti. Veza sa Zagrebom bio mu je otac, a veza sa Beogradom majka. Najprije je živio s majkom u Beogradu, a poslije njene prerane smrti prelazi ocu u Zagreb. Tamo je zatim završio završne godine srednjeg obrazovanja, kao i pravni fakultet. Vojsku je odslužio u Karlovcu. Poslije završenih studija, zaposlio se na Radio Zagrebu. Čak pet prvih svojih knjiga, on objavljuje u Zagrebu: „Bivši dečak” (1955), „Vetrovito proleće” (1956), „Velika vrata mora” (1958), „Melisa” (1959), „Argonauti i druge pesme” (1961).
Ivan V. Lalić je unutar književne scene u socijalističkoj Jugoslaviji jedan od najizrazitijih primjera međusobnih veza Beograda i Zagreba. Mada rođenjem i dominantnim dijelom života tipični Beograđanin, formativne godine – i ljudske i književne moglo bi se reći – proveo je u Zagrebu
U Beograd prelazi jer mu je bio ponuđen posao za koji mu se učinilo da je dobar za pjesnika u usponu, da omogućuje solidne redovne prihode i osigurano mjesto u književnom životu. Postao je, naime, sekretar Saveza književnika Jugoslavije. Bila je 1961. godina, i jedno od prvih njegovih službenih putovanja bilo je u Štokholm, na dodjelu Nobelove nagrade za književnost Ivi Andriću. Nakon što mu je 1964. godine istekao mandat u Savezu književnika, radi kao urednik u izdavačkim preduzećima Prosveta i Nolit, te u časopisu Književnost. Osim po poeziji i uredničkom radu, ostavio je dubokog traga i kao esejista i kritičar, odnosno književni prevodilac.
Bio je oženjen Brankom Kašnar, profesorkom muzike. Imali su sina Vlajka Lalića, darovitog džez kompozitora i pijanistu, koji je tragično preminuo ne navršivši trideset godina života 1989. Utopio se nakon brodoloma u blizini Venecije. Na to aludira Miljenko Jergović kad u jednom tekstu navodi: „U književnostima južnoslavenskih jezika Lalić je, vjerojatno, najupečatljiviji i najostvareniji pjesnik ljeta i mora. Nisu to jedine njegove teme. Nisu ni glavne. Ali nitko kao on nije pisao o moru i ljetu. Na kraju, more će na tragičan način odrediti njegov život.“
O načinu na koji će ta tragedija obilježiti pjesnika i oca svjedoči Božo Koprivica: „U martu 1989. [Vlajko Lalić] odlazi u Amsterdam i svira sa vodećim džez muzičarima Holandije. Leta te 1989. vraća se u Beograd i sa dvojicom prijatelja odlazi na jedrenje. U akvatoriju između Rovinja i Venecije zateklo ih je strašno nevreme. Jednog drugara spasao je brod tegljač, a drugog prijatelja je Vlajko pokušao da spase i obojica su nestala u talasima Malstrema. Rano ujutru u šest časova 19. avgusta 1989. (…) Tjedan dana kasnije, tišina u redakciji Književnih novina, sam sam, ona kazališna tišina, i još nešto povrh. Ulazi Ivan V. Lalić i pruža mi papir – Pogledajte ovo… Sednem i otvara se Plava grobnica: ‘Stojte, galije carske! Slabo vas nešto vidim/U omaglici dana./Pred nevidljivim hramom otvara se i bridi/Nezaceljena rana/Pa podnevno ovo sunce crno biva/Unutrašnjem oku putnika pevača;/Dok mi pogled klizi po ploči zaliva/Sa još svežom brazdom promaklog tegljača./Stojte, galije carske! Nek mrtvima se pošta/Makar nesvesno oda./Ne smem da ištem više. A istorija košta:/Krv ipak nije voda. Krf, 1985 – Beograd, 1989’. Ustanem i promucam datum kad izlazi sledeći broj. Lalić dovrši cigaretu, pozdravimo se i u tišini ode.“
Pjesnik je sina nadživio za nepunih sedam godina. I on je umro u ljeto, 28. jula 1996. Nepunih trideset godina kasnije, nije samo upamćen kao jedan od vodećih i temeljnih pjesnika svoje generacije i srpske moderne poezije generalno, nego mu poezija obilježava i filmove generacije rođene kad je on već bio klasik.
