Agencija HINA je prije nešto više od jedne decenije javila ovako: „Svečanim otvorenjem u zagrebačkom VIP klubu, u srijedu 20. ožujka u 20 sati čitanjima pjesnika, te nastupom Le Zbora počinje 50. Goranovo proljeće, najvažnija i najstarija pjesnička manifestacija u Hrvatskoj. Utemeljena je 1964. godine u spomen na velikog pjesnika Ivana Gorana Kovačića. Održava se svake godine na dan pjesnikova rođenja, 21. ožujka, u njegovom rodnom Lukovdolu. Program se nastavlja u četvrtak u podne, dodjelom nagrada u Lukovdolu – Goranova vijenca Branku Čegecu, te nagrade Goran za mlade pjesnike Stipi Odaku. U glazbenom dijelu programa nastupit će još jedan nositelj Goranova vijenca, pjesnik i kantautor Arsen Dedić.“

Ne znamo pouzdano, no zvuči nam sasvim uvjerljivo mogućost da je tokom svog nastupa Arsen Dedić otpjevao i pjesmu „Davne kiše“ čije je stihove ispisao Zvonimir Golob. „Moj prijatelj je umro,“ pjeva lirski subjekt, „da, umro je moj brat, znam, to je bilo davno, znam da je bio rat.“ Lirski subjekt ne zna gdje je njegov prijatelj tačno skončao, ali zna da ga više nema, kao što zna i da negdje mirno spava pod zemljom, blatom i travom. Iako se smrt zbila davno, kad je bio rat, na mrtvačevog prijatelja padaju davne kiše i ono čega nema više, a u kišnom mraku čuje kako u vrtu diše neka ruža. U posljednjoj strofi se i vrijeme i stanje pokazuju krajnje relativnim, u neobično pregnantnom stihu kaže se, naime: To nije bilo davno, još uvijek traje rat. Posljednjih dana, dok se možda i prvi put nakon 1990, Ivanu Goranu Kovačiću odaje počast na dostojan način, često pomišljam na navedenu Golobovu pjesmu otpjevanu Arsenovim glasom. Tri ponešto srodna pjesnika, rođena u drugoj, trećoj i četvrtoj deceniji dvadesetog vijeka, jedan su drugom u mnogo čemu zaista bili braća, a najstariji među njima je ubijen u jednom davnom ratu, koji ipak nije bio davno i koji još uvijek traje.

Josip Broz Tito, neupitni vladar druge Jugoslavije, jako je volio filmove Džona Forda. U možda i najboljem od svih njih, u „Čovjeku koji je ubio Libertija Valansa“, kaže se da se na Zapadu između činjenica i legende – bira legenda. Ako je legenda bazirana na činjenicama, tim bolje. Već nekoliko mjeseci poslije tragične Goranove smrti, počela se stvarati legenda. Možda i prvi pisani iskaz te legenda nalazi se u jednom tekstu koji potpisuje niko drugi do Moša Pijade: „Mladi hrvatski pjesnik, koji je u pjesmi ‘Jama’ tako snažno oformio najžešći u ovom ratu ispjevani protest protiv ustaških pokolja nad Srbima, bio je ubijen od ‘srpskih osvetnika’, četničkih izroda, tih švapskih i ustaških saveznika. Prerezali su grlo, koje je tako iskreno i snažno grmjelo iz bratske hrvatske duše protiv ustaških zločina nad srpskom nejači. Nikad poštenije i čovječnije djelo pjesnika nije bilo grđe kažnjeno i nikad čelo ubice nije bilo ukaljano sramnijim zločinom. Čitajući Goranovu ‘Jamu’ pokoljenjima i pokoljenjima srpske omladine stezat će se srca nad zločinima, koji su izazvali takav krik pjesnika, ali isto tako i nad zločinom, koji je tome divnom galebu prerezao grkljan.“ Istoričar Goran Miloradović objavio je prije više od deset godina naučni rad pod naslovom „Tri groba jednog pesnika“ u kojem vrlo ubjedljivo i akribično piše o činjenicama o Goranovoj smrti i suptilnim „preinakama“ činjenica koje su služile boljem ruhu legende. Članak je objavljen u zborniku radova sa skupa „Intelektualci i rat 1939. – 1947.“ održanog u sklopu „Desničinih susreta“ 2011.

Predavanje Miloradovićevo na ovu temu bilo je i dio programa povodom osamdesete godišnjice Goranove pogibije, a suočavanje sa činjenicama nije se dopalo velikom dijelu publikuma. Novinski izvještaj Nenada Jovanovića počinje ocjenom da odavno neko predavanje „nije izazvalo toliko kritika i reakcija publike te prozivanja za revizionizam“ dok završava rečenicom: „Dio publike otišao je s predavanja uz prozivke da je Miloradović imao neke skrivene revizionističke motive, a ni koji su ostali nisu se složili s njegovim tezama.“ Postavlja se pitanje šta je u Miloradovićevom iznošenju činjenica razlog za toliko jaku emotivnu reakciju. On ne osporava neosporivu činjenicu da su četnici ubili i doktora Simu Miloševića i pjesnika Ivana Gorana Kovačića, samo na osnovu svjedočenja i dokumenata tvrdi da ih nisu ubili u isto vrijeme i na istom mjestu, odnosno da nisu zaklani, nego su ubijeni vatrenim oružjem. Suština bolne istorijske ironije se ne mijenja: pjesnika koji je najnezaboravnije opjevao ustaške zločine nad Srbima, mučki su ubili samozvani zaštitnici Srba i srpstva kao takvog. Takođe, iz memoarskih tekstova partizanskih i komunističkih lidera sasvim je jasno da je Nazor za njih bio mnogo važniji „prebjeg“ nego Goran. Uostalom, ako znamo da je „Jama“ njegovo ubjedljivo najostvarenije djelo, a nju je napisao kad je već došao u partizane, jasno da je njegov dolazak u partizane za njih predstavljao pozitivnu stvar, ali nipošto nešto usporedivo sa „dobijenom bitkom“ kako je bilo u Nazorovom slučaju.

Biće ipak da je najneuralgičniji Miloradovićev zaključak onaj o sudbini „mita o Goranu“ nakon raspada Jugoslavije kad on od „integracijskog“ počinje bivati „dezintegracijski“. Za razliku od brojnih drugih s NOB-om povezanih umjetnika, Ivan Goran Kovačić je u postjugoslovenskom kontekstu i dalje prisutan kao figura po kojoj se zovu, primjera radi, škole. Dvadeset pet osnovnih i dvije srednje škole i dalje se zove „Ivan Goran Kovačić“. Trinaest osnovnih su u Hrvatskoj (Zagreb, Duga Resa, Sveti Juraj na Bregu, Slavonski Brod, Staro Petrovo Selo, Vinkovci, Zdenci, Đakovo, Gornje Bazje, Petrinja, Čepić, Štitar, Vrbovsko), sedam ih je u BiH (Sarajevo, Fojnica, Livno, Banja Luka, Gradačac, Mrkonjić Grad, Foča), pet u Srbiji (Beograd, Niška Banja, Stanišić, Senta i Subotica), a od dvije srednje jedna je u BiH (Kiseljak), a jedna u Herceg-Novom (Crna Gora). U Bosni je zanimljivo da se Ivana Gorana Kovačića sjećaju i u Federaciji BiH i u Republici Srpskoj, dok činjenica da se srednja škola u Herceg-Novom zove po Goranu vjerovatno ima veze s tim što je njegov saborac s kojim je proveo posljednje dane doktor Sima Milošević rodom upravo iz tog kraja.

Antijugoslovenski revizionizam Goran je među Hrvatima simbolički „preživio“ zato jer su ga ubili četnici, a među Srbima zbog „Jame“. Ali Goran kao Goran, cijela priča o njemu, i biografija i bibliografija, ne trebaju danas nikom ili skoro nikom. Zato je reflektor na njega mogao biti vraćen jedino iz „katakombi“, iz manjinske pozicije Srba u Hrvatskoj, gdje je on simbol glasa pjesnika iz naroda u čije ime se nad drugim narodom vrše nepojamni i nezapamćeni zločini. Ljudi okupljeni oko izložbe, od Milorada Pupovca do Gorana Babića baštinici su „integracijskog mita o Goranu“. Dragocjeno je čuvati te vrijednosti u vremenu kada čak i u nekim hvaljenim „povijesnim pregledima“ hrvatske književnosti bivaju štampane bljuvotine prema kojima „Jama“ zapravo govori o „četničkim pokoljima Hrvata u prvim danima NDH“, odnosno kad „Jame“ više nema u srpskim školskim programima valjda da ne bi bilo očito da su i pojedini hrvatski pjesnici tokom NDH digli glas protiv pogroma.

Priča o Goranu bila je zahvalna i za komunistički narativ o „jednakom zlu“ koje su predstavljali „domaći izdajnici“ odnosno ustaše i četnici. Taj stalno utvrđivani „balans“ bio je moguć jer se bazirao na nedostatku poređenja broja žrtava kao i sistematičnosti zločina s jedne strane odnosno na selektovanju informacija o intenzitetu kolaboracije sa okupatorom. Taj rat barem u interpretativnom smislu traje i dalje. Tako je u Srbiji nakon prvobitnih pokušaja da se temi tzv.  Jugoslovenske vojske u otadžbini priđe na suptilniji i slojevitiji način došlo do oficijelnog izjednačavanja „dva pokreta otpora“. Takođe, dokumentovani izvještaji o monstruoznosti četničkih zločina se minimizuju, dok se komunistička presija nad dijelom stanovništva poslije oslobođenja pokušava predstaviti kao zločin bez presedana. U Hrvatskoj pak, još od onog notornog Tuđmanovog govora o NDH kao, između ostalog, i „izrazu povijesnih težnji hrvatskog naroda“, traje relativizacija zločinačkog karaktera ove kvislinške tvorevine. Priča o Goranu i „Jami“ je u oba ta mejnstrima – nepoželjna.

„Jama“ je, to ne treba zaboraviti, velika umjetnost i važno je da se svijest o tome vraća među ljude i čitaoce, naročito otkad se ona više ne čita u školskim programima. Goran zaista jeste bio neka vrsta srpskohrvatskog Lorke, a mada Jugoslavije više nema, svi mi svakako još uvijek živimo u zemljama nastalih iz jugoslovenskog „velikog praska“. Važnost figure Gorana u toj zemlji bila je vidljiva i u svakodnevnom životu. Jedna od najmarkantnijih posljedica jugoslovenskog „mita o Goranu“ bila je popularnost imena Goran među praktično svim južnoslovenskim narodima, naročito među onima koji govore srpskohrvatski, ali ne samo njima, pa se, eto, najbolji makedonski dramatičar i jedan od najboljih slovenačkih košarkaša zovu – Goran. Branimir Džoni Štulić je u jednom intervjuu rekao kako je u nekom trenutku postao svjestan da su na koncerte „Azre“ osamdesetih sigurno dolazili i budući zločinci i buduće žrtve. Tako se, eto, ispostavilo da se jedan od najzloglasnijih ubica i koljača iz ratova koji su pratili raspad Jugoslavije zvao Goran – Goran Jelisić. Isto tako, međutim, jedan od najvećih junaka tih ratova, jedan od najčasnijih ljudi koji su ubijeni braneći ljudskost i dobro, bio je takođe Goran – Goran Čengić. I to je jedna od fusnota „legende o Goranu“.