Od novog vala je napravljen mit. Draže mi je realno sagledavanje fenomena. Neki sudionici tog pokreta su nastradali, postali su žrtve tog osjećaja važnosti i heroizma, koji ima veze s mitom – komentira glazbenik Darko Rundek, nekadašnji frontmen zagrebačke grupe Haustor, s kojim razgovaramo povodom 40. obljetnice novog vala u Jugoslaviji. Kako nam otkriva, ostvario je uvjete za starosnu mirovinu, što dodatno opisuje koliko je vremena prošlo od početka tog glazbenog pokreta.

– Imam 65 godina – opravdava se u šaljivom tonu.

Izdavačka kuća Croatia Records, nekadašnji Jugoton, reizdala je četiri albuma iz 1981. godine: “Bistriji ili tuplji čovek biva kad…” Šarlo akrobata, prve albume Električnog orgazma i Haustora te “Paket aranžman” s pjesmama tri beogradska benda. Zagrebački Haustor su tada činili Rundek i Srđan Sacher kao autorski dvojac, odnosno gitarist, glavni vokal i basist, Srđan Gulić na bubnjevima, Zoran Vuletić na klavijaturama, Ozren Štiglić na ritam-gitari i trombonist Nikola Santro. Na njihovom debitantskom albumu bio je već raniji hit “Moja prva ljubav”, na kojoj bubnjeve svira član Azre Boris Leiner, a i druge su pjesme postale kultne, kao i akteri čitave te scene.

– Isprva je bilo teško nositi se s takvim statusom, a sada me to ne brine. Radilo se zaista o kušnji za taštinu. Važan je osjećaj da je bitno ono što radiš. Može se u tome pretjerati, ali to oslobađa i novu energiju, čega ne bi bilo da se radi bez uvjerenja. Važno je što se stvorio sadržaj iza taštine – govori Rundek o tome kako se nosio sa slavom.

Njihov prvi album, kao i prvi singl Azre, producirao je Husein Hasanefendić Hus iz Parnog valjka.

– Imao je tada već bogato studijsko iskustvo. Imao je i dobar osjećaj za aranžman i pregled. Natjerao nas je da pročistimo ideje. Zahvaljujući njemu bili smo potpuno spremni za snimanje, a imao je i aranžerskih ideja i cveba koje su bile dobrodošle. Bila je to fina suradnja. Bili smo vrlo komplementarni – prisjeća se Rundek.

– Pjesme “Zamisli život u ritmu muzike za ples” grupe Film i “Crno-bijeli svijet” Prljavog kazališta te Azrina prva dva albuma su važni. Branimir Johnny Štulić bio je veliki “začinilac” – s njime su svirali Sacher, Jura Stublić, Max Juričić… Novi val je zanimljiv kao alternativni pokret, ali ne samo u glazbi, nego i u stripu, kazalištu, fotografiji, novinarstvu… – kaže Rundek.

Njegov umjetnički angažman vezan je i uz Kugla glumište.

– Volio sam njihove ambijentalne predstave. Unijeli su čaroliju u Zagreb, koja je bila bitna. Punk mi nije bio naročito zanimljiv. Nisam se nikada osjećao kao rock glazbenik. Prvo sam se počeo baviti kazalištem pod utjecajem Kugla glumišta i kazališnih festivala koji su se tada održavali. Ta je kazališna magija prešla i na glazbenu scenu – otkriva Rundek i dodaje da je to što je na koncertima nastupao kao pantomimičar jedna od veza s kazalištem.

– U to sam se vrijeme furao na ruskog književnika Vladimira Majakovskog – nosio sam ruske značke i kape. Ruska avangarda bila mi je inspirativna – dodaje.

Naš sugovornik nam otkriva da je na njega utjecao Drago Mlinarec.

– Njegov album “A ti se ne daj” bio je prvi koji sam kupio. Mlinarčev pristup bio mi je dobar – kaže.

– Važno je za bilo koju scenu da ima one koji je promišljaju i sagledavaju kao cjelinu te koji znaju stavljati stvari u kontekst. Od glazbenih kritičara, to su u ono vrijeme bili Darko Glavan i Dražen Vrdoljak, prije svih. Nismo nailazili tada na njihove velike simpatije. Bilo nas je teško staviti u neki kontekst. Bili smo kao ružno pače. Nakon što je Haustor prestao postojati, Glavan je rekao da je tek tada shvatio da je pogrešno procijenio taj bend, da je značajniji no što mu je priznavao, odnosno što je prepoznavao. Glavan i Vrdoljak su bili reference – komentira Rundek važnost tadašnje kritike.

Ne prati suvremenu TV produkciju, pa tako ni seriju “Crno-bijeli svijet” koja tematizira Zagreb 1980-ih, a u kojoj ga glumi Filip Sertić.

– Nitko se nije sprdao sa mnom povodom toga, pa vjerujem da sam prikazan u redu. Čini mi se da se glumac potrudio da me prikaže vjerodostojno – kaže Rundek, kojeg smo zamolili za usporedbu tadašnjeg i današnjeg Zagreba.

– Bila su ono po mnogočemu drukčija vremena no što su danas, pa je teško uspoređivati. Tada je postojao Centar za kulturnu djelatnost omladine. Ondje su djelovali od nas nešto starije djevojke i nešto stariji mladići koji su uistinu imali sluha za kreativni život. Pokrenuli su jako puno događanja i davali su podršku novim predstavama, bendovima i prostorima. Možda smo podsvjesno bili dio kulturne revolucije. Ako smo bili kritičari sistema, bili smo kritičari slijeva, a ne zdesna – htjeli smo ići dalje prema slobodi u socijalizmu. To je bilo dobro srastanje – odgovara Rundek.

Glazbeni kritičar Aleksandar Dragaš kaže za našeg sugovornika da je jedan od rijetkih koji su uspješno nadrasli novi val.

– Motivacija da se bavim umjetnošću nije se bitno promijenila. Nisam se nikada smatrao dijelom nekog vala. To je vrijeme bilo pa prošlo. Moj interes prema glazbi i pjesmama je ostao jednak. S vremenom su se pojavili i drugi suradnici. Dosta sam 1990-ih boravio u Parizu. Ondje sam okupio bend sastavljen od pripadnika različitih nacionalnosti. Nitko od njih nije imao pojma o novom valu niti o mom prethodnom bendu. To mi je bila odlična pozicija – kaže Rundek o tome koliko je novog vala ostalo u njegovoj glazbi.

– Mitologizacija novog vala zasjenjuje druge kreativne valove. I dalje ima odličnih bendova i glazbe uopće. Glorifikacija novog vala čini mi se nepravednom spram kasnijih pokreta nastalih u drugim kontekstima. Valići se stalno valjaju, samo u sjeni – zaključuje.