Izložba fotografija „Boje i lakovi” novinskog fotografa Jovice Drobnjaka donosi 309 fotografija grafita kojima je tema Zdravko Mamić, a pokazuje društveni fenomen kontroverznog nogometnog menadžera koji je „prerastao sam sebe“. Izložba se može pogledati do petka 12. maja u zagrebačkoj Galeriji Greta (Ilica 92).

Sve fotografije snimljene su u Zagrebu, a grafiti potječu sa zidova zgrada, kioska, kontejnera i koševa za smeće, podova i stropova, pokazujući, objašnjava autor fotografija, da je Zdravko Mamić postao opće mjesto, od periferije do centra, „po volumenu čak i veći od sebe samog“. Izložba, po Drobnjakovim riječima, „nije ni ‘za’ niti ‘protiv’ Mamića, ona samo dokumentira jedno vremensko razdoblje u kojem je uočljiv sve veći porast mržnje i netolerancije među ljudima.“

Izloženi radovi problematiziraju devastaciju grada i društvene imovine, identitet društva te propituju tko je Zdravko Mamić zapravo, a tko su autori, koji ga uspoređuju s onim što im je najrepulzivnije: “Ciganima, Srbima, Turcima i pederima”, istaknula je viša kustosica Galerije Klovićevi dvori Jasmina Bavoljak na otvorenju izložbe.

Izložene fotografije su izbor od nekoliko tisuća snimaka „anti-Mamić“ grafita nastalih od 2011. s ciljem bilježenja „društvenog fenomena Zdravko Mamić“. Naime, nitko nije imao takav broj grafita kao što ih je u današnjem vremenu zadobio „kontroverzni nogometni menadžer“, stoji u ocjeni novinara Nedžada Haznadara.

Jovica Drobnjak profinjeni je fotograf, ali samozatajan i bojažljiv u nužnom samoreklamerstvu, pa još nije prepoznat u mjeri u kojoj zaslužuje. Najprisutniji je kroz novinsku fotografiju, poglavito portrete, ilustracije uz novinske članke, no umjetnički fotografski ciklusi ono su kroz što se ispoljila njegova najveća kvaliteta. Tehnička virtuoznost, minucioznost u radu, upornost u eksploatiranju motiva, disciplina u izvedbi i zaokruženost projekata osiguravaju mu mjesto među suvremenim domaćim majstorima fotografije, a u ciklusima izbijaju u prvi plan. Klasicističko cvijeće, apstrakcija pronađena u ruševnom monumentalnom spomeniku i na banalnoj metalnoj ogradi, sada bivaju nadopunjeni novim rukopisom u ciklusu zabilježenih grafita posvećenih jednom od (anti)junaka aktualnog društvenog trenutka.

Sadržajno je okosnica ovih fotografija svima poznato ime, ono je objedinjavajući faktor, svojevrstan zajednički nazivnik. No kao u slučaju nekih matematičkih operacija zajednički nazivnik se može izostaviti, postaje nevažan, a značajno je sve drugo oko njega. “Zajednički nazivnik” je tu, prisutan, vidljiv, ali sam po sebi ne zaslužuje pažnju. Važno je ono što se oko njega kovitla. Fotograf na taj način iskazuje svoj stav. Okrećući objektiv prema madmaxovskim ambijentima kao pod povećalom izdvaja već danas prisutnu postapokaliptičnu atmosferu podcrtanu nedostatkom ljudskih figura. Nedostatak ljudi ukazuje na pomanjkanje uljuđenosti onih koji na taj način iskazuju da nisu usvojili razinu političke i svake druge korektnosti, ali upozorava na njihovo postojanje i težnju da se – kad već postoje – nekako oglase. Gradski zidovi postaju poligon za primordijalne krikove onih čija pismenost nije dorasla ni komentarima na Facebooku. S druge strane, među njima su i natpisi za koje je očigledno potrebna priprema, tehnički pribor (šablone) i svime time iskazana namjera i dostignuta mogućnost da se više prošire ukazuju na organiziranost koja iskorištava snagu elementarnih motiva i nagona. Društvene snage na djelu su antidruštvene da bi se obračunale s junakom koji je antijunak, pa kroz grafite izranja dijalektika sukobljenih strana koja je sve drugo nego jednostavna.

“Boje i lakovi” su svojevremeno poznati naziv raširenog lanca prodavaonica koje su priskrbljivale što drugo nego boje i lakove i pribor za njihovo implementiranje. Ako je i preostala neka takva prodavaonica i ona sama je rudiment prethodnog, iščezavajućeg civilizacijskog stanja. Boje i lakovi osnovni su materijal za izradu grafita. Novo nasljeđuje staro, ali ne bi bilo ni moguće bez njega. Kad se iscrpu zalihe boja i lakova neće više biti novih grafita, ali njihova potrošnja osigurava opstanak prodavaonica. Suprotnost u sebi sadrži i međusobnu potporu. Osnovna namjena boja i lakova je uređivanje, ali služe i za nagrđivanje. Statične scenografije otkrivaju vrenje u njihovoj podlozi: grafit naruši urednost fasade, prebojavanje grafita vraća prethodno stanje i podloga je novom nagrđivanju. Takvo nadmetanje povijesna je konstanta od pljačkaša faraonskih grobnica i graditelja piramida sa sistemima zaštite pohranjenoga do suvremenih kreatora kompjuterskih virusa i proizvođača antivirusnih zaštita. Pisci parola po zidovima najniža su životna forma takvih destruktivaca, ali čim niža tim vitalnija, tim življa što im stupovi društva daju motive i usmjerenje djelovanju.

Pero Kvesić