Po logici stvari bi trebalo biti lakše plasirati se na evropsko nego na svjetsko prvenstvo, a kad se već plasiraš, lakše bi trebalo biti postići relevantan rezultat na evropskom nego na svjetskom. Primera radi, u Kataru je 2022. nastupilo samo 13 evropskih reprezentacija, dok su u Njemačku ovog juna stigle 24, skoro duplo više njih, dakle. Oba puta su tu bile i Srbija i Hrvatska. Međutim, Srbija se kao Srbija (dakle, od secesije Crne Gore) ove godine prvi put plasirala na Evropsko prvenstvo, dok je na svjetskim prvenstvima, u tom istom periodu, nastupala čak tri puta. Hrvatska dosta duže nastupa kao Hrvatska. Čak tri puta je na svjetskim prvenstvima osvajala medalje (jednom srebro, dvaput bronzu), a najveći uspjeh na evropskim prvenstvima joj je četvrtina finala, odnosno ulazak među osam najboljih.

Iz nekog razloga, Hrvatskoj evropsko prvenstvo kao takmičenje ne leži, to smo već znali. Srbija je došla prvi put, pa nije bilo tradicije protiv koje se valja boriti. Ipak, oba tima su ispala već u prvom krugu, bez pobjede i sa po dva neriješena rezultata (mada je Hrvatska u svojoj grupi bila treća, a Srbija u svojoj četvrta). Frustracija je u Hrvatskoj veća, jer je javnost navikla na fudbalske uspjehe. U Srbiji su posljednjih godina i decenija, glavni sportski ventili za oduševljavanje javnosti košarka i tenis, pa tako od fudbalske reprezentacije prevelikih očekivanja i nije bilo. Ali opet, nije da nije bilo nekog razočarenja.

Srpski selektor Dragan Stojković Piksi bio je kao fudbaler jedan od najboljih srpskih i jugoslovenskih igrača u istoriji. Kao trener nije imao nekih većih uspjeha. Ipak, uz sami početak svog mandata odveo je reprezentaciju u Katar, što je dočekano s velikim odobravanjem. Tamo, međutim, nije napravio ništa, pa je još prije godinu i po dana bilo najava njegovog mogućeg odlaska. Fudbalski savez ipak mu je ponovo ukazao povjerenje, a on je uspio da sa reprezentacijom ode i na Evropsko prvenstvo u Njemačku, mada teško i s dosta muke, a u prilično deficitarnoj i slaboj kvalifikacionoj grupi. Što je još gore, nije napravio nikakvu prepoznatljivu igru, prečesto je mijenjao prvi tim i ničim zapravo nije odavao utisak da ima neku ideju. Pomalo je glumio „Ćiru Blaževića za siromašne“, velikog motivatora, naime, ali ni to mu nije išlo od ruke pretjerano dobro.

Poslije žrijeba koji je Srbiji u grupnoj fazi dodijelio Englesku, Dansku i Sloveniju konsenzus je bio da su Englezi bolji, da su Danci protivnik po mjeri, a da ćemo lako sa Slovencima. U kontekstu ovakvog formata događaja, bod protiv Danaca i pobjeda protiv Slovenije bi faktički garantovali prolaz dalje. Nije se desilo, međutim. Zapravo, protiv Srbije su Slovenci bili baksuzi jer su već ostvarenu pobjedu izgubili bukvalno u posljednjoj sekundi zbog s(p)retnog poteza Jovića, što je sve zapravo bilo neobično slično načinu na koji će Hrvatska nekoliko dana kasnije izgubiti pobjedu protiv Italije. Remi s Danskom bio je gorkog ukusa, a post festum se pokazalo da se u meč s Englezima ušlo s prevelikim respektom i kukavički.

Ako fudbal može biti metafora širih društvenih i mentalitetskih tokova, bilo je u ovakvom rezultatu nečeg tipičnog za loše faze srpske međunarodne politike: previše prestrašeno protiv većih, previše bahato i arogantno protiv manjih, dok se protiv podjednakih previše uzdaš u sreću i foru.

Naravno, loš rezultat reprezentacije Srbije privukao je veliku medijsku pažnju, a komentari nisu bili lišeni dnevnopolitičkih valera. Za predsjednika Republike Srbije Aleksandra Vučića se dobro zna da je „zvezdaš“, a klupska karijera Piksijeva neodvojivo je vezana upravo za Crvenu zvezdu. Takođe, predsjednik Vučić je uoči prvenstva višestruko hvalio Stojkovića. Nakon poraza protiv Engleske i na jedvite jade iskamčenog remija protiv Slovenije, tabloidi bliski vlasti Stojkovića nisu kritikovali. Međutim, nakom remija s Danskom i konsekventnog ispadanja, stekao se dojam da je „pušten niz vodu“ pošto ga se sada kritikuje skoro konsenzualno i čak pomalo neukusno.

Vlast ulaže veliki novac u sportsku infrastrukturu, u posljednjih nekoliko godina napravljeno je više modernih stadiona, a u kontekstu priprema za Ekspo 2027, najavljeno je da će u Surčinu biti podignut Nacionalni stadion koji bi prema najavama trebao biti među najljepšim u Evropi. Rezultata – bilo klupskih, bilo reprezentativih – koji bi opravdali tolika ulaganja, nažalost, međutim, još nema.

Ipak, kako reče omiljeni fudbalski komentator Rade Bogdanović, u sportu nema juče. Vrlo brzo će početi kvalifikacije za naredno svjetsko prvenstvo, a neuspjeh iz Njemačke će se zaboraviti. Jedino je pitanje, ima li Piksi šanse da dobije povjerenje za još jedan ciklus. Kako sada stvari stoje – teško. Sve njegove trenerske omaške na koje je kroz duži period upozoravala sportska javnost, sada su kao na izložbi prikazane u tri važne utakmice u kratkom vremenskom periodu. Srbija i dalje ima sjajne pojedinačne fudbalere, ali stalno izostaje onaj ključni posljednji korak: da se od njih napravi kompaktan tim. A do kraja Evropskog prvenstva, ljubitelji fudbala u Srbiji gledaju utakmice bez previše nerviranja tražeći alternativne „navijačke ljubavi“: od Gruzije do Rumunije.