Moji su drugovi biseri rasuti po celom svetu / I ja sam selica pa ih ponekad sretnem u letu – orilo se zadnje srijede u junu na glavnom trgu u Blajburgu. Bajaginu pjesmu zagrljeni su zajedno pjevali mladi nogometaši iz reprezentacije Srba iz Hrvatske i Hrvata iz Srbije i na taj način se predstavili na Europeadi, evropskom nogometnom prvenstvu autohtonih nacionalnih manjina. Iako naziv ovog mjesta u ovdašnjoj kolektivnoj svijesti ima izrazito kontroverznu konotaciju, organizatori su Blajburg, kao mjesto kulturnog predstavljanja i ždrijeba nogometnog natjecanja, odabrali iz posve drugih razloga. Sve reprezentacije nacionalnih manjina koje su sudjelovale na ovogodišnjem natjecanju predstavile su se zasebno na kulturnom danu Europeade, a jedino su Srbi iz Hrvatske i Hrvati iz Srbije zajedno izašli na binu i uz neizostavni vlakić na pomenutu pjesmu pokazali zajedništvo, koje države odakle dolaze često zaboravljaju.

Sportska suradnja između Srba iz Hrvatske i Hrvata iz Srbije traje dugi niz godina. Sudjeluju zajedno na turnirima, navijaju jedni za druge i razmjenjuju dresove, sve ono što je nezamislivo kada su u pitanju profesionalne nacionalne reprezentacije i klubovi. Na ovogodišnju Europeadu ove dvije reprezentacije došle su istim autobusom, reprezentativci su bili smješteni u istom hotelu i vatreno su navijali jedni za druge. Iako se nisu plasirali u četvrtfinale, otišli su kao pobjednici u onoj strani sporta koja je odavno pala u drugi plan, a to su zajedništvo i tolerancija.

– Smatram da je sport puno više od samog natjecanja i da se kroz sport mogu raditi važni društveni pomaci. Zadržavanje motivacije za ostanak u sportskom društvu dali su mi Hrvati iz Srbije. Naša suradnja je tako prirodna, iskrena. Mislim da možemo biti ogledni primjer većinskom narodu u Srbiji i većinskom narodu u Hrvatskoj kako se vraća prijateljstvo koje je narušeno nekim utjecajima koji u pravilu nisu bili naši osobni izbori – rekla nam je Tatjana Dragičević iz Sportskog rekreativnog društva Srba iz Hrvatske u čijoj je organizaciji reprezentacija srpske zajednice putovala na Europeadu.

Kako bi sudjelovale na ovom natjecanju, reprezentacije moraju podmiriti troškove kotizacije, prijevoza, smještaja i hrane, a to je često prevelik iznos za pojedine nacionalne manjine. Iako je sudjelovala na svim dosadašnjim Europeadama, malo je falilo da reprezentacija Hrvata iz Srbije ove godine ne ode na natjecanje zbog nedostatka sredstava.

– Možemo mi imati uzvišene ciljeve za afirmaciju zajednice i imat ćemo bezrezervnu moralnu podršku na svim nivoima, ali kada treba platiti autobus i kupiti opremu, tu onda padamo, a mrvice koje dobijemo su vrlo simbolične. Želimo naglasiti da smo sada ovdje isključivo zbog pomoći Sportskog rekreativnog društva Srba iz Hrvatske, koju su nam omogućili Tatjana Dragičević i Milan Martinović – naglašava Ivan Budinčević, član stručnog stožera nogometne reprezentacije Hrvata iz Srbije.

Naime, predsjednik Sportskog rekreativnog društva Srba iz Hrvatske i ugledni sportski menadžer Milan Martinović apelirao je kod Hrvatskog nogometnog saveza da financijski pomognu reprezentaciji Hrvata iz Srbije kako bi mogla sudjelovati na Europeadi, što se na kraju i ostvarilo. Reprezentacija Srba iz Hrvatske osvojila je peto mjesto, a reprezentacija Hrvata iz Srbije bila je šesta, pa su i na završnoj tablici simbolično bili jedni do drugih.

Evropsko nogometno prvenstvo autohtonih nacionalnih manjina odlikuje strast prema sportu, promicanje kulture autohtonih nacionalnih manjina, a u fokusu su manjinska razmjena iskustava, popularizacija raznolikosti evropskih identiteta i, naravno, nogomet. Prvenstvo organizira Federalna unija nacionalnih manjina (FUEN). U 45 evropskih država živi 337 etničkih ili nacionalnih manjina, a svaki sedmi Evropljanin ili Evropljanka pripadaju nekoj nacionalnoj manjini.

Pod sloganom “Zajedno jedinstveni”, ovogodišnja Europeada održana je u austrijskoj saveznoj pokrajini Koruškoj od 25. juna do 3. jula, a domaćini su bili koruški Slovenci. Pokrajina Koruška na samoj je granici sa Slovenijom, Slovenci tu “žive i dišu” punih 1.400 godina. Ako dolazite s ovih prostora i njemački jezik vam nije jača strana, u Koruškoj nećete imati problema sa sporazumijevanjem. Naime, većina stanovništva govori slovenski jezik i u kafićima, trgovinama, restoranima pričali smo isključivo hrvatskosrpski i sporazumjeli se bez problema. Danas u Koruškoj preko 1.500 mjesta ima dvojezične ploče, na njemačkom i slovenskom jeziku. U pitoresknim selima najjužnije austrijske pokrajine, gdje se održavalo prvenstvo, vladali su zajedništvo, tolerancija i natjecateljski duh. Ali ovaj pitom kraj sa sređenim kućama i okućnicama, sa zelenim poljima kukuruza, žita, pokošenim livadama, okružen impresivnim Karavankama, alpskim planinskim masivom, nije oduvijek bio blagonaklon prema autohtonoj slovenskoj nacionalnoj manjini. Na to je upozorio i Peter Kajzer, socijaldemokratski koruški guverner.

– U jedinstvu možemo puno postići, a različitost otvara nove, uzbudljive perspektive. I ovdje u Koruškoj fokusirani smo na dijalog i suradnju, pri čemu sve više prepoznajemo mogućnosti koje nudi dvojezičnost i višejezičnost. Da, nije uvijek bilo tako. I mi smo predugo zatvarali oči pred nacističkim zločinima nad etničkom manjinom u zemlji. Odbacivanje je trajalo predugo, etnička manjina i većina živjele su više-manje jedna uz drugu, a ne ruku pod ruku. Do sada smo postigli puno, ali moramo i uvijek ćemo raditi na brojnim poboljšanjima – istaknuo je Kajzer.

U Koruškoj je do 2013. godine vladala krajnje desna Slobodarska partija Austrije (FPO), koja se narodu zamjerila korupcijskim aferama. Njen dugogodišnji vođa bio je Jerg Hajder, koji je svojevremeno važio za najdesnijeg političara u Evropi. Sada su na vlasti socijaldemokrati koji su uspjeli liberalizirati ovaj dio Austrije i poboljšati položaj slovenske manjine. Hrvatska i Srbija u ovom području trebaju još puno napredovati, a primjer Koruške može biti dobar smjer za rješavanje međunacionalnih netrpeljivosti.

Na važnost ovog natjecanja u hrvatskom političkom prostoru ukazao je Boris Milošević, zastupnik SDSS-a koji je pred saborsku govornicu došao s dresom reprezentacije Srba iz Hrvatske.

– Sama Europeada svakako je više od nogometa i pokazuje ono najbolje što evropska kulturna raznolikost može ponuditi: ona predstavlja uključivost i toleranciju nasuprot diskriminaciji. Ove godine domaćini su koruški Slovenci. Na prvenstvu nastupaju i reprezentacije Srba iz Hrvatske, kao i Hrvata iz Srbije. Iako između matičnih država postoje politička trvenja i napetosti, između ove dvije ekipe postoje samo druženje, veselje, solidarnost i sportski rivalitet. Te dvije ekipe su zajedno putovale u Austriju, tamo dijele isti hotel, a na predstavljanju ekipa koje nastupaju u četvrtfinalu oni su se jedini predstavili zajedno, ne posebno kao ostali. Mislim da je važno istaknuti takve pozitivne priče u ovo vrijeme kada imamo primjere govora mržnje, političke napetosti, situacije skidanja zastava, kao i komentare koji opravdavaju takve postupke – upozorio je Milošević, koji je i osobno došao podržati reprezentaciju Srba iz Hrvatske na utakmici u koruškoj Galiciji.

A kako se osjećaju mladi nogometaši Srbi u Hrvatskoj i Hrvati iz Srbije, pitali smo upravo njih. S reprezentativcima i njihovim predstavnicima Dragičević i Budinčevićem razgovarali smo u dvorištu hotela u koruškom selu St. Primus. Marko Jelečki iz Vukovara igra za NK Vuteks-Sloga i kapetan je reprezentacije Srba iz Hrvatske. Iako je njegov talent zapažen na ovogodišnjoj Europeadi, Jelečki smatra da u svojoj zemlji nema prevelike šanse da se probije u nogometu.

– Živimo u sredini u kojoj su naši rezultati manje cenjeni od rezultata nekih drugih. Uvek smo, da se pogrešno ne izrazim, građani drugog reda. Tako se osećam i mislim da uvek moram dati 150 posto za nešto za što neko drugi treba dati jedva 70 ili 80 posto – ističe.

Njegov kolega iz reprezentacije, Zoran Kurjega, dolazi iz Moravica i ima ponešto drugačije iskustvo.

– Dolazim iz takvog kraja u kojem nema netrpeljivosti. U mom klubu Željezničar igraju i Hrvati i Srbi i Bošnjaci. U Gorskom kotaru nemamo s tim problema, ali se oni znaju pojaviti kada odemo na neka gostovanja. Multikulturalnost nam je normalna i ja sam se na nju navikao – kaže nam Kurjega.

A na multikulturalnost su navikli i s njom su se saživjeli i Hrvati iz Vojvodine. Njihovi mladi reprezentativci ističu kako nemaju takvih problema s kojima se susreće Jelečki u svom Vukovaru. Ivan Budinčević iz stožera reprezentacije hrvatske manjine ponosno ističe kako je njegova Subotica multinacionalna sredina.

– Nama su dvojezične, trojezične, a sada i četverojezične table na srpskom, mađarskom, hrvatskom i bunjevačkom jeziku sasvim normalne. Kako potičemo iz te sredine, potpuno nam je neprirodno da postoji averzija prema drugim nacionalnim manjinama – kaže.

Marko Jelečki smatra da bi stanje trebalo biti normalnije i u njegovoj sredini te da je to jedini put napretka.

– Volio bih da je tako i u Vukovaru, ali nažalost, mislim da je to u ovom trenutku teško – pesimistično dodaje.

Ipak, dok zajedno sjedimo za stolom u koruškom selu, zaključuje kako politici nije mjesto u sportu i kako su oni “prije svega sportaši, dobri ljudi koji imaju jednake ambicije i to je ono što nas spaja i drži zajedno”.

Kada smo upitali mlade reprezentativce da li bi radije igrali za hrvatsku ili srpsku reprezentaciju, i jedni i drugi složno su odgovorili da bi igrali za onu koja ih prva pozove. Na Europeadi nema nacionalizma, šovinizma i mržnje prema drugima i drugačijima. U pitoresknim austrijskim selima u kojima su se igrale utakmice sport je imao ulogu koja mu i pripada, a to je zbližavanje ljudi, natjecateljski duh i fer plej. A najbolji primjer sportskog duha, međusobne suradnje i jedinstva pokazale su reprezentacija Srba iz Hrvatske i reprezentacija Hrvata iz Srbije.

I dok na velikim svjetskim i europskim prvenstvima hrvatska i srpska reprezentacija zajedno sa svojim navijačima ne briljiraju u rečenim sportskim odlikama bez obzira na rezultat na semaforu, možda je vrijeme da se ugledaju na ove dvije reprezentacije svojih nacionalnih manjina koje poručuju da su drugovi “i kad se pije, i kad se ljubi, i kad se puca”, i da jedni protiv drugih mogu igrati samo na sportskom terenu.