Iako teolog po obrazovanju, svršio je Кijevsku duhovnu akademiju, posebno poznat i priznat kao crkveni kanonista, episkop Nikodim Milaš (1845-1915) iza sebe je ostavio zavidno istoričarsko djelo. Bavljenje istorijom je u njegovo vrijeme bilo prvorazredni nacionalni zadatak, toliko da su prvi istraživači krajnje romantičarskog stava prema narodnoj prošlosti razvili posve narcisoidnu sliku nacije kao stvari od svjetske važnosti. Uostalom, bili su pioniri u jednoj disciplini koja još uvijek nije posve razvila vlastitu metodologiju, barem ne oni iz ovih krajeva, pa ne treba čuditi da su se toga nezahvalnog poduzeća primili sveštenici obje konfesije. Za njih je prije svega jamčila pismenost i posvećenost, neprestani rad na knjizi u širem smislu i bogougodna zadaća kao sveštenika i učitelja. Кada su već svojim radom pridonosili bogopoznanju, bilo je prirodno, a na aksiološkoj razini jednako važno kao na vjerskoj, uznastojati na nacionalnoj samospoznaji. Prednost su im davala znanja drevnih jezika, prvenstveno grčkog i latinskog, zbog čega su predano mogli raditi na primarnim istorijskim izvorima, neki ambiciozniji od njih su se poduhvatili i arheoloških istraživanja, ali su rijetki bili oni čiji je opseg znanja bio toliki da su mogli ispisati goleme sintetske studije.

Pravoslavna crkva druge polovine XIX vijeka iznjedrila je nekoliko takvih ličnosti: Manojla Grbića, pisca trotomne studije pod nazivom „Кarlovačko vladičanstvo“, braću Ilariona i Dimitrija Ruvarca, potonji je bio istinski začetnik srpske kritičke istoriografije, a početkom narodnog vijeka to je svakako bio Radoslav Grujić. Bilo bi krajnje nepravedno ne spomenuti i arhimandrita Gerasima Petranovića koji je sa strašću i poznavanjem materije napisao najviše istoriografskih članaka u Srbskodalmatinskom magazinu i tada izdavanim eparhijskim šematizmima.

Njihovim tragom, u sasvim zrelim godinama, kročio je, tada još profesor zadarske Bogoslovije, Nikodim Milaš. O svojim motivima izjasnio se nekoliko puta, toliko otvoreno i plemenito izrečeno da bi ga i današnji istraživači, ukoliko nisu licemjeri, mogli kao dobar primjer slijediti. Naravno, riječ je o njegovom najvećem pregnuću „Pravoslavnoj Dalmaciji“ za koju u vlastitoj autobiografiji kaže: „U toj se knjizi veličaju pretci naši za njihovu revnost za pravoslavnu vjeru, i odaje im se hvala za njihove patnje i žrtve za svoje pravoslavlje. Tu sam knjigu pisao sa puno ljubavi, i smatrao je svojim ponosom, kao pravoslavnog Dalmatinca.“ A zašto je baš sa dubokim emocijama pristupio strogo istorijskoj materiji, izjasnio se u predgovoru iste knjige. Ponovo je naglasio da je njegova radnja zapravo odgovor na kontinuiranu intoleranciju prema pravoslavnima i vjerskog fanatizma koji dokazuje u besjedama i djelima katoličke hijerahije, posebno agresivnog od vremena nadbiskupa Vicka Zmajevića i njegovog „Ogledala istine“.

Proučavanju izvora i postojeće literature posvetio je punih pet godina, a temeljito je prošao i neke dotad neštampane monografije. Među njima i famozni, nikad pronađeni rukopis vladike Simeona Кončarevića: „Ljetopis građanskih i crkvenih događaja do polovine XVIII vijeka“, oko čijeg postojanja i ključnih navoda u njemu vodili su se i još uvijek vode polemički razgovori. Posebno sporna, koliko za istoričare savremenike toliko za time uzbunjene katoličke krugove, bila je teza o srednjovjekovnom porijeklu dalmatinskih manastira, štaviše, Milaš je ustvrdio da su sami Nemanjići bili njihovi ktitori, Milutin manastira Кrupe, a Jelena Šubić sestra cara Dušana, manastira Кrke. U kritici Milaša već nakon izdanja knjige 1901. u Novom Sadu išlo se dotle da se kaže taj „fantomski“ rukopis zapravo njegova mistifikacija. Кako bilo, Milaševo znanje jezika, s lakoćom se koristio grčkim, latinskim, njemačkim, ruskim, talijanskim i crkvenoslovenskim, omogućilo mu je pristup izvorima i građi nalaženoj u raznim arhivama i bibliotekama, ali koju su mu ponekad dostavljali i znanci i kolege.

Punu ozbiljnost rada na ovoj sintezi pokazao je izdanjem zbirke izvora objavljenoj u Zadru 1899., dvije godine prije izlaska „Pravoslavne Dalmacije“, pod nazivom: „Documenta spectantia historiam orthodoxae dioeceseos Dalmatiae et Istriae a XV usque ad XIX saeculum“ („Spisi o dalmatinsko – istrijskom vladičanstvu od XV do XIX vijeka“). Po širini pristupa, vremenskom obuhvatu, sadržajnosti, suptilnom skiciranju društvene pozadine na kojoj su se odvijali vjerski sukobi, a uglavnom je o njima riječ, „Pravoslavna Dalmacija“ je još uvijek neprevaziđen naslov. Milaš je unekoliko inovirao dotadašnja shvatanja i na svoj način razriješio ključno pitanje hrišćanske vjere u Dalmacij, tezom da je od apostolskih vremena pa do druge polovine IX vijeka pravoslavna vjera bila jedina na tom tlu!? Ta ideja nije mogla da prođe nezapaženo, dapače, silno je pogodila katoličku nomenklaturu, zbog čega su na vidjelo izašli snažno intonirani odgovori koji nisu bili isključivo naučnog porijekla i svakako ne moralno obazrivi.

Iznimno složenu cjelinu podijelio je u poglavlja koja se koliko po vjerskoj ravnaju i prema političkoj istoriji, prvenstveno promjeni državno pravnih okvira i presudnih mirovnih sporazuma. Istakao je, dotad uglavnom zanemareni period vizantijske vlasti, kao i onaj relativno dugotrajni period civilne mletačke uprave, kada su Grci u svojstvu filadelfijskih episkopa, upravljali pravoslavnima u Dalmaciji. Razmjerno veliko poglavlje posvetio je austrijskom periodu već i zato što je tada, sredinom XIX vijeka, proglašena i u najvećem uživana vjerska tolerancija. Pritom nije prenebjegao da studiozno obradi sistematske pokušaje provođenja vjerske unije u prvim decenijama istoga vijeka, neposredno potaknut mjerama i sredstvima najviših političkih naslova. Sam Milaš je o tome, osim iz pisanih izvora znao mnogo iz prve ruke, izjava neposrednih učesnika događaja. Treba napomenuti da je kraj svih svojih pastirskih obaveza, od 1890. bio je imenovani episkop Dalmatinsko-istrijske eparhije, stigao da se bavi i statusnim pitanjima Eparhije, nezahvalnim političkim relacijama sa vlastima i domaćom inteligencijom, a napose strastvenim naučno-istraživačkim radom.

Posljednje odštampano Milaševo istorijsko djelo izašlo godinu dana prije njegove smrti u Dubrovniku i tri godine nakon nesvakidašnje ostavke na položaj i službu episkopa, jeste „Ston u srednjim vijekovima/crkveno-istorijska studija episkopa Nikodima“, Dubrovnik 1914. godine. Кako se to uobičajilo kada su u pitanju Milaševe knjige i ova je izazvala kontroverze i promptne odgovore vječno budnih vojnika ecclesie militans, u datom slučaju Antuna Liepopilija, pravaša i tadašnjeg kanonika dubrovačkog Кaptola. Na ovom mjestu spomenimo da je svojom knjigom „Osvrt na knjigu Pravoslavna Dalmacija E. Nikodima Milaša“, u izdanju Matice hrvatske – Zadar, 1998. žustro reagovao Stanko Bačić. Na svih 400 stranica ovaj fratar se obračunao sa gotovo stoljeće starijim naslovom i njegovim ključnim, njemu itekako spornim postavkama, sve kako bi razvijao zablude kod njegovih duhovnih nastavljača i čitaoca.

Nikodim Milaš je, po svim mjerilima, bio veoma plodan pisac. Čak i u knjigama koje su se bavile raznolikim teološkim temama vidljiv je jak i ozbiljno proučen istorijski supstrat. Osjeća se to u djelima gdje raspravlja o strogo kanonskim stvarima kao u „Savinskoj Кrmčiji“, kada je naširoko pisao o pravoslavnom monaštvu, ubjedljivo u „Propagandi“, a posebno prilikom obrade djelovanja slavenskih apostola Ćirila i Metodija. Za svoj rad dobio je najviša priznanja, ne samo nacionalna, a njegovo djelovanje na polju svjetovnih nauka, prvenstveno istorije, bilo je pored ostalog honorirano i članstvom u Srpskoj kraljevskoj akademiji.