Šta je lepo, a šta ružno u Hrvatskoj na pragu jeseni ove 2015. godine?

Remi: Lijepa je priroda, al zaje**no društvo, he he, kao i inače. Ma šalim se, zapravo je OK ovdje na pragu jeseni, još se opraštamo od prekratkog ljeta. Krenuli smo s novim radnim obavezama, lijepo je jer imamo posla, neka se radi!

Šta slušate, gledate, čitate ovih dana?

Shot: Iza nas je ljeto pa smo imali vremena malo više čitati ono što nije nužno vezano uz neki posao! Ja sam tako napokon riješio do kraja trilogiju meni jako dragog pisca Frank McCourta, njegov posljednji roman „Učitelj“… A slušalo se svašta… Dječaci, Paolo Nutini, Wood Brothers… i još svaaaašta!

Tragom Vedrane Rudan koja polako odustaje od neke vrste društvenog angažmana, svakog dana nalazimo na pojedinačne slike i priče mladih ljudi kako u medijima tako i iz našeg okruženja kako napuštaju region i odlaze u svet. Koja je to kap koja preliva čašu i govori nam da je vreme da se pođe?

Remi: Začudila me vijest da Vedrana Rudan baca ručnik u ring. Eto, tako to bude. Pobijede uvijek oni koji su glasniji – obično budale viču, a pametni su skromniji i suzdržaniji. Pa nadglasaju ovi agresivci. Valjda se to dogodilo i s Hrvatskom. Vedranu Rudan izuzetno poštujem, smatram je glasom razuma, ženom koja svojim osebujnim metodama uvijek zna natjerati društvo da se prene. Bez njezinog glasa, gubimo mnogo. To pogotovo govorim iz perspektive žene u Hrvatskoj. Mislim da se, za mlade ljude, čaša prelijeva onog momenta kad shvatiš da nema svjetlije budućnosti. Postoje samo prazna obećanja, kao što smo i mi sami naglasili u pjesmi “Balkana” prije nekoliko godina. A od praznih obećanja nitko se nije najeo i zbrinuo za sebe. Nema baš neke nade da će se stvari promijeniti, jer imamo ogromne vanjske dugove koji će se samo sve više povećavati, jer političke opcije nemaju hrabrosti za brutalne rezove. Njima je najvažnije sačuvati fotelju, tj. onaj mekani dio pozadine koji sjedaju u tu istu fotelju.

Pre 12 godina, prva saradnja u muzici između Srbije i Hrvatske je ostvarana zajedno sa Marčelom u numeri “Bekstvo”. To je tada bila strahovito važna, hrabra i izvanredno ljudska stvar. Kako danas gledate na to vreme?

Shot: Pa zapravo, ako ti kažem da je neka nostalgija ispalo bi da je tada bilo bolje. A i sada je super! Ali to je stvarno jedna epizoda koja se pamti. Sve oko „Bekstva“ se dogodilo toliko spontano da u tom trenutku tome nismo davali neku važnost u kontekstu rušenja granica i cijelog tog blabla-nešto-politika-nešto-bla. Mi smo jednostavno izvrsno kliknuli s Marčelom, Remi i ja smo otišli u Beograd i tamo, osim što smo u tri dana snimili i pjesmu i spot, se toliko dobro zabavili da se to nikada ne može zaboraviti. Sjajno je bilo!

Sa brojnim srpskim bendovima ste dobri prijatelji, sa Mačelom 10. oktobra imaćete i veliki koncert u Beogradskoj Hali sportova. Da li ste svesni koliki je vaš doprinos ne samo na stvaranju dobrih odnosa između zemalja, rušenju predrasuda, već i sveobuhvatnije u širenju sloboda, ljudskih prava, u obrazovanju, edukaciji…?

Remi: Nismo svjesni i to je dobro. Ne želim da budemo samoprozvani ambasadori dobre volje. Mi reagiramo slušajući unutarnji osjećaj ili ako želiš, zdrav razum. S Marčelom smo se spojili u svjetonazorima i ukusima još davnih dana, 2004., kad smo snimili “Bekstvo”. Za nas je to bila prilika da s kreativnim ljudima napravimo pjesmu, a dublji kontekst je nešto što je samo od sebe nastalo svjedočenjem vremena. Ja se u taj dio ne petljam. Ne kitim se lovorikama. Mislim da smo napravili izvrsnu pjesmu i ostali prijatelji za cijeli život. I drago mi je što su je ljudi prihvatili, prepoznali se u njoj… To znači da je emocija iza pjesme bila autentična. I to ne treba dodatno objašnjavati.

Vaš poslednji spot “Goli i bosi” sjajno prolazi, ulazi u uši i pod kožu, širi pozitivizam. Šta nam uskoro novo spremate?

Shot: Album! Ali prije albuma još jedan ili dva nova singla. I puno koncerata.

Ljubav je česta tema u vašim pesmama. Uvek nova, drugačija, a uvek ista. Šta je to u ljubavi što joj daje beskonačnost i večnu svežinu?

Remi: Njezina krhkost i nestalnost, to je ono što te čini da se prema njoj odnosiš kao prema leptiru. A onda, s druge strane, njezina surovost je ono što te čini da je proklinješ. I baš mi je to zanimljivo, ta njezina višestruka ličnost. Njezina šizofrenija. To je ono što me inspirira da proučavam muško-ženske odnose, da ih opjevam, dovodim u pitanje ili potvrđujem. U biti, ljubav je esencijalna inspirativna tema, ostalo su samo nijanse.

Remi, u svojoj pesmi koju posvećuješ velikom Arsenu Dediću izvanredno primećuješ taj “duh” koji povezuje generacije. U kome forma muzike i vreme gube pred suštinom emocija, osećanja, istine, čovečnosti. Kada jednog dana, neko novi, posveti pesmu Elementalu, šta je ono što biste Vi voleli da ostane posle Vas? Kao ideja, kao osećaj, kao priča…?

Remi: Osmijeh na licu i pozitivan stav. Unatoč tome što ponekad pišemo u realističnom, dokumentarističkom i crno-bijelom tonu, nadam se da nasljeđe naše muzike neće biti jednodimenzionalno. Da će ljudi slušati naše albume i za 50 godina i nalaziti u njima ljepotu i sebi bliski sadržaj. Da se ne izgubi nit. Da naši albumi budu testament svima koji se trude i marljivo rade, da je dovoljno imati čisto srce koje je neustrašivo.

Šta Vas čini srećnim?

Shot: Sitnice. Oni neki pozitivni trenuci i ljudi koji ti ispune dan. Radimo što volimo, riskirali smo puno da odaberemo muziku za profesiju i koliko god to bilo teško – neizmjerno ispunjava. A kad radiš nešto što voliš onda si i sretan!