fbpx

Iako je u našoj muzici bilo mnogo uspješnih, popularnih i kvalitetnih individua, samo rijetki bi pak uspjeli na jednom “testu”, u hipotetičkom pitanju: ima li među njima i životopisa dovoljno zanimljivih, i ličnosti i pojava dovoljno velikih da se o njima napravi film, i to igrani? Vrlo malo ih je i mogli bi se gotovo na prste jedne ruke nabrojiti. Jedan takav, bez sumnje je Toma Zdravković.

Pa iako kod nas, u kontinuitetu, između zamisli i izvedbe o takvom filmu redovito stoje klanci nemogućnosti, ovih se dana upravo to događa: Dragan Bjelogrlić, čuveni srpski glumac, režiser i producent, zajedno s vjerojatno najvećom pjevačkom zvijezdom danas na Balkanu, pjevačem i kompozitorom Željkom Joksimovićem, nedavno je počeo snimanje igranog filma o toj apsolutno neobičnoj pojavi jugoslavenske i srpske narodne muzike.

Budući da sljedeće godine pada i tridesetogodišnjica Tomine smrti, postavlja se odmah i pitanje otkud tolika i tako dugotrajna fascinacija jednim narodnim, štoviše “kafanskim” pjevačem. Odgovor bi mogao biti i jednostavan, a da ujedno ništa ne kaže. Misterija je kako se taj čovjek pojavio uopće, no jedno je sigurno – nitko ne liči, niti je ličio na Tomu Zdravkovića, ni prije ni poslije – muzički, stilom, ličnošću i životopisom.

U narodnoj muzici ovdje smo imali svašta, ali podjela je uvijek ugrubo bila jedna – ili si pjevač ili si autor. Unatoč nekoliko pokušaja kao što je Rade Vučković koji je htio da bude oboje, nije nikome uspjelo. Toma Zdravković jedini je jednako uspješan izvođač i autor, potpuno samosvojan: “Dotak’o sam dno života”, “Noćas mi srce pati”, “Dva smo sveta različita”, “Svirajte noćas samo za nju”, “Za Ljiljanu”, “Kafana je moja sudbina”, “Plakala je”… gotovo unedogled ide serija njegovih trajno izvođenih pjesama, klasika jugoslavenske suvremene pjesmarice. I to kakvih: Toma Zdravković unio je preokret u narodnu muziku – nitko nije unio veće promjene u pisanje i aranžiranje – bez kompleksa i straha miješao je sve žanrove, kao nitko dotad, od starog do suvremenog, od južnosrpskih motiva, iz kraja odakle je potekao, do sjevernih starogradskih napjeva, od kafanskih ritmičkih “dvojki”, preko tursko-ciganskog “sa-sa ritma”, neparnih mjera i balkanskih rumbi – sve do španjolsko-ciganskih motiva, francuske šansone, mediteranskog zvuka i šlagera, čak i američke muzike.

Na takvu osnovu išli su tekstovi i iznad svega način kako ih je donosio u pjesmama – što je sama točka koja ga je sasvim odvajala od drugih. Pjevači su, ne treba zaboraviti, najčešće glumci svoje vrste (i sam Toma okušao se lako i sasvim prirodno u jednoj nezaboravnoj filmskoj minijaturi), i donose pjesmu tako što gotovo svaka traži određenu ulogu. Zato su najbolji pjevači ujedno i najbolji glumci koji obuku pjesmu kao rolu. Otud, ako je igdje vrijedio onaj koncept Stanislavskog o “proživljenosti” – gdje je iskustvo nužno za igru preko koje bi se napokon rekla istina – to je vrijedilo kod Tome Zdravkovića. Tu između pjevača i emocije pjesme kao da nema granice, sve djeluje biografski i kad ne znamo pozadinu.

A ta emocija je najčešće patnja: on je patio u pjesmama drugačije od ostalih, svojim ionako tankim, lomnim glasom bez spektakularne tehnike i raspona, tonom koji je djelovao kao tužno zapijevanje i preklinjanje, daleko od svakog mačizma kafanaca ili od decentnog koncertnog stila starih narodnih pjevača. Ako je njegova muzika bila i za kafane, to nisu bile kafančine s dna, nego mjesta gdje se i lumpuje bez pretjerivanja i pati s mjerom, ćutke.

Priče nagovještene u njegovim pjesmama dolazile su, osjećalo se, pravo iz života. I redom strašne: pjesme o ostavljanju, o melankoličnim uspomenama gdje subjekt pita ljude da ga podsjete na nekoga koga nema i na bolje dane (kojih vjerojatno nije ni bilo), to su pjesme preljuba, pjesme kojima vlada žal – za majkom, za domovinom, za srećom. Pjesme nedostajanja.

Toma Zdravković je i u tome bio zvijezda potpuno drugačije vrste: nije bio zgodan muškarac, djelovao je krhko od početka, kao ranjen u nekoj unutarnjoj borbi, i kao da se nikad nije oporavljao nego padao iz borbe u borbu, iz poraza u poraz. Djelovao je kao gubitnik, kao čovjek koji kakvu god šansu da dobije, kakav god uspjeh imao, na kraju, bilo svojom voljom, ili tjeran nekom višom psihološkom namjerom, sve to izgubi. Ali dok je tako bilo u pjesmama, a izgleda i u životu, na sceni i na estradi postajao je s vremenom sve veći i, važnije, sve kvalitetniji, što je rijetkost – postavši pred kraj i čitav muzički žanr za sebe, pojava i stil koje su mnogi oponašali tada i danas.

Baš kao što, s druge strane, ne jenjava fascinacija biografijom i načinom kako se artikulirala kroz pjesme i kroz pamćenje, čitava mitologija koja je pratila pjevača, u pričama o kafani, alkoholu, boemskom životu i preranoj smrti sa samo pedeset i dvije godine. Takvo “emotivno voajerstvo” publike – privlačnost gledanja tuđe nesreće ili fantaziranja o njoj sa sigurne distance – uz servisiranje medija koji to hrane, naraslo je prošlih godina do neukusa i valja se nadati da filmska biografija neće ići jedino tim putem.

Pjevačev život nije žanrovski film ni holivudska biografija. Toma je, van naknadno romantiziranih kafanskih priča i žutih novina, živio loše i skončao grozno. I kad se divimo njegovom rukopisu, jedinstvenom i zanatski i autorski, trebalo bi se čuvati od toga da površne mitologije ne prekriju istinske osjećaje i razloge za te fantastične, neprolazne pjesme i izvedbe. Već i stoga da ne bismo zaboravili koliko je to čemu se divimo skupo plaćeno.

 

Naslovna fotografija: Znameniti Aleksinčani. Muzej Aleksinac.; O Znamenitim Aleksinčanima (3 June 2013),

CC BY 3.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=41838588

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email