Mjesec dana nakon lokalnih izbora u BiH situacija je neuobičajeno mirna. U odnosu na prethodne izborne cikluse sve izgleda prilično drugačije. Nema optužbi za izbornu krađu, nema protesta na ulicama, nema velike galame u medijima. Ključni razlog za takav razvoj situacije je da se ništa nije promijenilo i da su pobijedili svi za koje se očekivalo da će biti pobjednici.
U Federaciji BiH izbori su ostali u sjenci katastrofe koja je zadesila Jablanicu i nekoliko okolnih opština. Poplave, klizišta i odroni odnijeli su više od 20 života. Tamo nikome nije bilo do izbora, pa su i pomjereni za 14 dana. U ostalim sredinama nije bilo iznenađenja. Stranke koje se predstavljaju kao lijeve pobijedile su u većim gradovima, desno okrenuta SDA slavila je u manjim sredinama, a u područjima sa hrvatskom većinom pobijedio je HDZ BiH.
U Republici Srpskoj takođe bez velikih promjena. Vladajući SNSD Milorada Dodika potvrdio je snagu u svim dijelovima Republike Srpske slaveći u 47 od ukupno 63 opštine. Opozicija je morala da se zadovolji pobjedama u Bijeljini (gradonačelnik ostao Ljubiša Petrović) i Banjaluci gdje je, ubjedljivije nego prvi put, pobijedio dosadašnji prvi čovjek grada Draško Stanivuković. SNSD je ostala jedina partija koja ima snage i resurse da bude jaka u svim krajevima, dok su svi drugi svedeni na nivo lokalnih, regionalnih, političkih organizacija. Među tim partijama je čak i Srpska demokratska stranka (SDS) koja, često to podvlače analitičari i istoričari, snosi najveći dio zasluga što Republika Srpska uopšte postoji jer je vodila narod u onim najtežim ratnim vremenima. Kako je SDS dozvolio da od državotvornog pokreta postane stranka regionalnog karaktera pitanje je na koje je nemoguće dati kratak i sažet odgovor, pa to na ovom mjestu nećemo ni pokušavati.
Mnogo je važnije pitanje kako će nakon ovih izbora izgledati politička scena Republike Srpske i u kakvom odnosu snaga će biti dočekani naredni opšti izbori 2026. godine. Na njima će biti birani novi predsjednik Republike Srpske i poslanici u Narodnoj skupštini, a Milorad Dodik je već u izbornoj noći izjavio da će biti kandidat za predsjednika, što je prvi put u istoriji Srpske da je neko najavio kandidaturu čak dvije godine ranije.
I pored svega, ta najava nije bila pretjerano veliko iznenađenje. Dodik ima ustavno i zakonsko pravo da se ponovo kandiduje, a kako je najvažnija politička ličnost u vladajućoj garnituri, logično je bilo da ponovo ponese i najveći teret na svojim leđima što, uglavnom uspješno, radi već dvije decenije. Prava je enigma, međutim, ko će mu biti protivkandidat.
I tu svi trendovi idu u smjeru samo jednog imena – Draška Stanivukovića. Na oktobarskim izborima, ovaj još uvijek prilično mlad političar, bukvalno je trčao trku sam protiv svih. Uz njega je bila samo njegova stranka, opozicioni PDP, a na drugoj strani vladajući SNSD sa dijelom svojih partnera i, što je posebno važno, cijeli ostatak opozicije, uključujući već pomenuti SDS, te manje stranke koje danas vode nekadašnji Stanivukovićevi „saborci“ Jelena Trivić i Nebojša Vukanović. Ubjedljiva pobjeda Stanivukovića stoga je još veće iznenađenje, ali i ozbiljan zalog za budućnost ovog političara, pa i mogućnost da čak bude i kandidat koji će izaći na crtu Dodiku za dvije godine. Stanivuković je sa te strane u konkretnom slučaju u prilično lagodnoj poziciji jer, ako izgubi predsjedničke izbore, neće ostati i bez pozicije gradonačelnika koju će moći da zadrži još dvije godine.
Ipak, do 2026. godine ima dovoljno vremena da politička scena u Banjaluci doživi ozbiljne poremećaje. Trenutno je izraziti favorit poznat kao i prvi potencijalni izazivač. Sve drugo je, od toga da li će baš svi koji su danas u vladajućoj koaliciji biti u tim redovima i za dvije godine, do sastava i strukture opozicije, međutim, prilična nepoznanica.
Ono što je nezaustavljiv trend u Republici Srpskoj jeste potpuna personalizacija politike i gotovo dramatično odsustvo povjerenja građana u politike, ideologije i partijske programe. Milorad Dodik, kao ličnost koja već tri decenije nosi najveći dio tereta vlastite partije i svakako je najprepoznatljiviji lik domaće političke scene, u Drašku Stanivukoviću dobija dostojnog protivnika sposobnog da ostvari bolje rezultate od stranke kojoj nominalno pripada.
I dok politikolozi tvrde da personalizacija politike generalno nije dobra za društvo, istoričari podsjećaju da su Srbi oduvijek bili skloni gajenju kulta ličnosti i da to nužno ne mora biti loše. Biće da je istina negdje na sredini.
