“Privrednik” s povratnicima u skradinskom zaleđu
Jedna od zanimljivijih turističkih destinacija na Jadranu u zadnje vrijeme je i malo, slikovito mjesto, gdje se ljubi rijeka s morem, miješaju slatka i slana voda, dodiruje kontinent s Mediteranom. Na takvoj istovremeno pitomoj i živopisnoj lokaciji, na desnoj obali Krke skrio se dalmatinski gradić Skradin, koji je u zadnje vrijeme postao prava meka mnogim poznatim svjetskim ličnostima. Tako se u iznimne ljepote Skradina uvjerio osnivač Microsofta i najbogatiji čovjek na svijetu Bill Gates, svjetski prvak u Formuli 1 Michael Schumacher i vlasnik Chelsea Roman Abramovič. Već na samom ulazu u Skradin putnika namjernika dočekuje pravoslavna crkve sv. Spiridona koja stoji kao znak u prostoru, da je tom gradu značajan pečat životu i kulturi kroz vjekove davala i srpska nacionalna zajednica. Do rata devedesetih u ovom raju na zemlji živjelo je 30 posto srpskog stanovništva koje se nakon egzodusa 1995. nevoljko vraća iz svojih izbjegličkih utočišta. Danas u Skradinu povučeno i skromno živi malobrojna srpska zajednica, po posljednjem popisu stanovništva, njih ukupno 680 mještana, odnosno 17, 59 posto. Teritorijalno dosta rasprostranjena, od ukupno dvadeset i jednog naselja koja pripadaju gradu Skradinu, deset ih je čisto srpskih, a dva su mješovita. Zanimalo nas je kako u gradu kojim su koračali Bill Gates, Schumacher i Abramovič žive i rade pripadnici srpske zajednice koji su se vratili iz izbjeglištva.
Uglavnom u selima skradinskog zaleđa, srpski povratnici uglavnom bez mogućnosti zaposlenja, šute i bave se onim čim mogu, nevoljko govore za medije, jer kako kažu to ionako ništa neće promijeniti njihove male živote i tešku borbu za egzistenciju. Uspjeli smo tek doći do zamjenika gradonačelnika iz srpskih redova Nikole Milovića koji je zatim u nekoliko dana dugoj potrazi za sugovornicima pristanak dobio samo od gradskog vijećnika Dragana Smolića i novoizabrane predsjednice Vijeća srpske nacionalne manjine grada Skradina Svemirke Lalić. Teške porodične (ne)prilike i sudbine vratile su ih u Skradin. Iako je briga potomaka za stare i nemoćne roditelje u našem materijaliziranom svijetu već dobrim dijelom stvar prošlosti, u ovim još uvijek patrijarhalnim, krajiškim krajevima još uvijek živi i jako je izražena. Umjesto da im usamljeni roditelji, uglavnom osamdesetogodišnjaci, završe u staračkim domovima, ova povratnička trojka je u svojim najboljim radnim godinama ostavila svoja dotadašnja radna mjesta i vratila se u zavičaj kako bi pružili ruku pomoći svojim starima roditeljima, jer kao što sam Nikola Milović priznaje, «nije bilo druge, naši starci ne bi umrli, nego bi krepali, a to nismo smjeli dopustiti». – Odlučio sam se na povratak zbog nostalgije, zbog kvalitetnijeg života u mom rodnom kraju. Ovdje uspijem čak više prihodovati i pomoći svojoj djeci nego da sam s njima pod istim krovom. Djeca su tamo, u Srbiji, odrasla i oni su se navikli. Ali ja jednostavno nisam mogao. Htio sam biti svoj na svome, svjedoči nam Dragan Smolić koji se vratio prije deset godina i krenuo od nule, sa svega nekoliko ovaca, a sada ih ima stotinu.
– Moja je borba ovdje, njihova je tamo. Stvaramo tek preduvjete da bi se i oni jednog dana mogli vratiti i živjeti u svom zavičaju. Mi koji smo se vratili, pontonski smo most za povratak naše djece, vjeruje zamjenik gradonačelnika Milović. Razapeti između zavičaja i mjesta izbjeglištva gdje su ipak proveli jedan dobar dio svog života, ovaj povratnički trio smatra da im ipak povratak nije bio pogrešan izbor.
– Vratila sam se korijenima. Takva je bila situacija, ili – ili. Majka mi je bolovala od depresije, u ratu je izgubila dva sina. Vratila sam se, pa šta bude da bude, i tako sam ostala. Malo-pomalo uspjela sam majku dignuti iz mrtvih. Danas je ona «kao metak», plete čarape, uživa u svojoj kući i među svojim svijetom. A bilo je teško, sjeća se Svemirka, a njena majka Milija prošla je sve izbjegličke ceste i puteve, kroz Bosnu, Srbiju, Njemačku, ali nigdje se nije mogla skrasiti i smiriti, nego u svom kraju. Milija se vratila još 2000. godine. Četiri godine živjela je samo za obnovu kuće i struju, i čekala, i konačno kada se izborila za krov nad glavom, psihički je pala.
– Odjednom je shvatila da je sama u obnovljenoj kući. Više nije imala razloga živjeti. Jednostavno je pala u depresiju, razboljela se, priča Svemirka gotovo uobičajenu povratničku tragediju i nastavlja: «Sama na svom ognjištu prolazila je kroz psihičke padove i lomove. Pobijediti depresiju i tjeskobu veliki je uspjeh i novo rađanje».
– Mi koji smo se vratili, nismo prosječni ljudi, ili smo natprosječno hrabri ili natprosječno optimistični, možda bi rekla čak i ludi, ali baš prosječni nismo, priznaje 47-godišnja Svemirka Lalić koja je odlučila ostaviti sve što je dvadeset godina gradila u Njemačkoj i došla na pusti, rodni prag skradinskog zaleđa.
– Naša sela daleko su od civilizacije. Nemamo javnog prijevoza, nemamo dućana, nemamo interneta, nemamo ništa, ali opet je dobro… imamo asfalt, struju i kada kiša pada imamo i vodu, reći će nam Svemirka Lalić koja već šest godina živi sama s majkom u Goricama, selu s još 26 duša prosječne starosti 75 godina.
– Po godinama spadam u pionire. Sve su to stariji ljudi koji uglavnom žive od socijalne pomoći ili sitne mirovine. Međutim, mi koji smo ovdje, svi smo sretni, svoji smo na svome. To ne može nitko platiti. Imamo lijepo more, rijeku, zrak. Naš kraj je prelijep, nema ga ljepšeg na cijelom svijetu, poručuje Svemirka. No, da li je to dovoljno?
– Nije baš dovoljno, ali dobro je. Samo neka malo češće pada kiša da imamo vode i onda će sve biti u redu. Blizu smo vode, naše Krke, a ljeti zijevamo kao ribe na suhom, žali se Nikola Milović na jedan od najvećih problema srpskih sela oko Skradina. No, osim vode, povratnike muči i sve ono što muči i druge: nedostatak posla i radnih mjesta.
Kako bi prevladala povratničko beznađe, Svemirka za koju okolina kaže da je žena borac, planira na krovu svoje kuće postaviti solarne ploče, kaže: «To bi bio neki dobar početak u skladu s trendovima, ali to je gotovo nemoguća misija».
– Pamet ti stane koliko se za to mora dobiti dozvola. Ako želim nešto napraviti, tu postoji milion prepreka, to je borba s vjetrenjačama. Naši ljudi jednostavno nemaju snage ući u borbu s tom birokracijom. Da bi dobila sve te dozvole, trebala bi prodati i kuću i imanje, a gdje bi onda stavila te solarne ploče, pita se Svemirka.
Iako im se u blizini nalazi jedna od najpoznatijih prirodnih ljepota Hrvatske, Skradinski buk, povratnici skradinskog zaleđa nemaju razvijenu turističku ponudu. Osim nedostatka sredstava za ozbiljnija ulaganja, problem im stvara i neriješeni zemljišno-knjižni odnosi još iz vremena kada se zemlja kupovala po principu «ruka-ruci». – Došlo je neko nepovoljno vrijeme, ali kod nas je uvijek neko nikakvo vrijeme, na to smo se već navikli. Ono što ne možemo promijeniti, moramo se tome prilagoditi, glavom kroz zid ne možemo, rezignirano zaključuje Svemirka, ali ipak nekako sretna jer život ide dalje u skladu s prirodom među maslinama, bajamima, smokvama, grožđem…
– Mi smo seljaci koji živimo u skladu s prirodom, milina Božja i nama uvijek dobro. Zime su duge, pa navučemo drva, sjedimo u toplom, proljeće nam brzo prođe, dan je prekratak, nema dovoljno sati, ljeti se ujutro naradimo dok ne ugrije sunce, poslije odemo na kupanje, pa predvečer opet na posao, u jesen prikupljamo plodove našeg rada i pitamo se kome ćemo sve to prodati, priča Svemirka. A svoje vrhunske proizvode, prije svega maslinovo ulje najviše prodaju na samom kućnom pragu.
– Mi smo uljarski kraj, beremo sve na ruke, to je strašan trud i napor. Pošto nemam svoj traktor, sve radove moram platiti pa često nisam ni na kakvoj dobiti, ali drago je čeljadetu kada je puna kuća, onda nam bude oko srca milo. Uvijek se nešto iskombinira. Nekada se proda janje, nekada kokoš. Jedva čekam katolički Božić jer tada dolazi najviše ljudi kupovati moje tuke, priča Spomenka.
– Pilim i cijepam drva, berem masline, orem vinograde, zidam zidove, popravljam krov. Nema se para za platiti majstora, ali imam leđa, šta da se radi. Ipak, moram nešto spremiti i za jesti, počistiti kuću, ali ipak više volim otići na polje. Imam deset ovaca i 50 tuka, 20 kokošiju, imala sam kravu koju sam zaklala. Imam auto, ali nikad ne znam da li će se prije zapaliti, ili će mu točkovi otpasti, ali ga imam. Ford iz 1991. godine, ratna proizvodnja. Mislim da je to solidno za žensko čeljade koje živi sa starom majkom, nabraja Svemirka sve svoje povratničko bogatstvo.
Ipak, svoju svakodnevnicu Svemirka, s vremena na vrijeme, zna poremetiti nekim putovanjem. Ove godine priuštila je sebi koncert Đorđa Balaševića u Beogradu.
Život ljeti u skradinskom zaleđu je sasvim drugačiji. Čak i povratnička sela postanu turističke destinacije i to onih koji se još nisu vratili. Iako im je drago da ljeti njihova sela ožive, Svemirka ne krije da im smeta iščuđivanje na uslove života u kojima povratnici žive.
– Eto, ovi naši, ja ih zovem domaći-tuđi, dođu ovdje na godišnji, čisto da nam kažu, ajme, ovdje nema života. Smiješno je, ali takav smo narod. Kažem im, da li mi vas tučemo po ušima do dolazite, a šta ću vam ja, mi tu možemo. Naša budućnost je nikakva, ne zbog toga što nam netko nešto neće dati, nego zbog toga što naši ljudi ne žele da se vrate. Godinama su tamo, u izbjeglištvu, snašli su se, rodile su se nove generacije kojima je skradinsko zaleđe samo izletničko mjesto ili lokacija za godišnji odmor, a ne više njihov dom, napominje Svemirka.
Međutim, onim mladim generacijama koji su se kao klinci vratili sa svojim roditeljima, skradinsko zaleđe jeste dom, ali pitanje koliko još dugo, jer im budućnost u zavičaju nije obećavajuća. Njih, baš kao i Svemirku, izgleda čekaju putevi za evropske metropole iz kojih se samo rijetki zovom zavičaja vraćaju.
– Godinama se vrtimo u krug. Ljudi se ne vraćaju jer nema infrastrukture, nema javnog prijevoza, nema interneta koji je u današnjem svijetu osnovni alat za sve, a infrastrukturu nitko neće izgraditi jer nema ljudi. Mi smo zmija koja grize sama svoj rep, zaključuje Svemirka priču o životu u gradu i okolici po kojem s vremena na vrijeme prošetaju svjetske face i milijarderi, a samo tu, iza ugla romantičnog, mediteranskog grada s pitomim popločenim ulicama, prolazima i skalinama ispunjenim blještavilom svjetla nalazi se jedan sasvim drugi svijet povratničkih sela iz kojih jedino odišu muka, znoj i odricanje.
