Daša Banjac (33), mlada pjesnikinja iz Zagreba, napisala je dosad dvije knjige poezije, “Tvoj trag” (2016.) i “Akvarel života” (2021.). Po zanimanju je upravni referent. Upisala je studij socijalne pedagogije na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu, a educira se u KBC-u Sestre milosrdnice na području alkoholizma i drugih ovisnosti. Osim što je posvećena poeziji i učenju, posvećena je i radu s osobama koje imaju problem s ovisnošću. Suvoditeljica je u klubu liječenih alkoholičara “Moj put” i aktivna članica udruge Petkom u pet. Usprkos poteškoćama s kojima se susreće zbog tjelesnog invaliditeta i zato što društvo i državne institucije nerijetko nemaju razumijevanja za to, Dašino poimanje života i čovjeka je motivirajuće za sve one koji se ponekad obeshrabre, razočaraju ili umore. Krajem oktobra u Zagrebu u Knjižnici Bogdana Ogrizovića predstavljena je njezina druga zbirka “Akvarel živa” (video pogledajte ovdje). Tom je prilikom poručila da se treba boriti za svako ljudsko biće i da se potencijal nalazi u svima nama, koji samo treba otkriti. Pjesnik i glumac Enes Kišević na predstavljanju je rekao da nije važno tijelo, već da je važan duh, koji Daša prenosi kroz svoju poeziju.

Što za vas znači poezija i zašto ste se baš na taj način odlučili izraziti?

Kroz poeziju sam otkrila da sve svoje emocije mogu kanalizirati na sebi svojstven način i shvatila sam da ona može biti kvalitetna biblioterapija, o čemu često govorim na radionicama. Shvativši da postoji prazan list papira ispred mene, odlučila sam da ne ruminiram emocije, nego mi je list bijelog papira postao prijatelj. Kao instrument kojim ću pomoći sebi, a pritom i drugim ljudima. Kroz poeziju pomažem sebi, a i drugima.

Na predstavljanju svoje druge knjige rekli ste da je ona nastala zato što ste “inspirirani mnogim stvarima oko sebe“. Koje su to stvari?

Inspirirana sam životom u sebi i oko sebe. Često volim zamjećivati ljude koji su po nečemu posebni, koji su unatoč životnim teškoćama snagu pronalazili u plavetnilu nebeskog svoda. Unatoč razbacanim kockicama života uspjeli su stvoriti kvalitetan životni mozaik. I ne samo da ih volim opisivati u svojoj poeziji, jedan od njih pomogao mi je da udahnem život i vidim nove boje. Zaokuplja me vlastita introspekcija, volim razmišljati o sebi i kroz sebe. Zamjećivati posebne, a opet tako obične ljude. Često pomišljam kako bih mogla davati više. Volim kada su ljudi otvoreni prema meni i čak, ako su introvertirani, da ih pokušam otvoriti prema sebi, da budu svjesni da sam tu za njih i zbog njih. S kojima mogu stvoriti “atačment” i most gdje se susreću dvije duše. Volim biti svjesna da mogu pomagati, da nisam poslana na ovaj svijet a da ne učinim ništa dok sam u njemu.

Koje sve teme obrađujete u svojim pjesmama i zašto?

Moje pjesme su pjesme o ljubavi, pritom ne mislim samo na romantičnu ljubav, nego prije svega na agape ljubav koja mi daje smisao životu. Zato što je ljubav ta koja daje začin i smisao. Sve što radim, radim iz emocije, iz bitka, a bitak jest ljubav.

Kažete da se ime vaše knjige “Akvarel života“ odnosi na raspon boja u vašem životu. Koje su to boje i što sve one simboliziraju?

Kada sam spomenula raspon boja, prvenstveno sam mislila da svoje emocije mogu izraziti i u bojama. To bi značilo da mi plava predstavlja hrabrost koju nosim u sebi ili barem mislim da je nosim. Zelena se odnosi na opuštenost, pritom mislim na vrijeme kada sam baš spojena sa sobom – ni tada u samoći ne mogu biti sama. Taj cijeli raspon boja simbolizira moje trenutke kada sam inspirirana, nadahnuta, ponekad i turobna.

Rekli ste da je za objavu ove knjige trebalo puno hrabrosti. Koje ste sve poteškoće imali u njezinom stvaranju?

Smatram da je ponekad teško razotkriti svoju intimu pred publikom. Teško je govoriti o sebi, a da ne ispadne hvalisavo i svima nam treba hrabrosti. Ponekad možete biti prihvaćeni, možda odbačeni ili ismijani. Nailazila sam na nerazumijevanje, stigmatizaciju, diskriminaciju. Sve te poteškoće su iz vremena dok sam studirala na željenom fakultetu. Očekujući podršku, dobila sam limun od kojeg ne mogu napraviti limunadu. Osjećate njihovu navodnu empatiju koje zapravo nema. Umjesto da vam budu most do novog života, oni postavljaju prepreke. Sve institucije kojima sam se obratila za pomoć zatvaraju oči pred stvarnošću života osobe s invaliditetom i dalje se ne žalim. Mislim da postoji duša koja će čuti, oko koje će vidjeti, ruka koja će obrisati suzu, jer sama ne mogu. Nadam se i dok živim postoji nada. Sve su to životna iskušenja kroz koja treba proći, ali uvjerena sam da ključ za jedna vrata postoji.

Što vam je sve pomoglo na vašem putu pisanja?

Na putu pisanja pomogla mi je neutaživa vjera da će knjiga imati cilj i svrhu, da će kroz knjigu drugi ljudi pronaći smisao, da se i unatoč teškoćama ne odustaje od željenog cilja. Želja mi je bila da knjiga ima otkucaj, otkucaj osobe koja piše i u najtežim trenucima može pronaći svjetlo, da život nije samo tamna strana. Zahvalna sam svojoj obitelji, ljudima koji su mi nesebični pomagači kroz život. Mojoj majci koja drži olovku i zapisuje moje misli, svim ljudima koji su mi inspiracija. Posebno sam zahvalna mojoj dragoj psihologinji Ljubici Uvodić Vranić, koja me odvela na put po principu “od srca srcu”. Volim je nazivati i svojim mentorom života. Dragom Enesu Kiševiću koji je odnedavno postao dijelom mog života i prijateljski ostao u njemu. Hvala mu što je svaku moju pjesmu čitao kao svoju, što je moju promociju digao na višu dimenziju i spojio se na moju dušu. Volim njegov izraz “sudisajnica”, kako me nazvao, što bi značilo da su umjetnici spojeni na isti ritam života, koji ima svrhu tek kada su ujedinjeni u istoj misiji, a to je dobrota koju zovem notom života.