U antici su Grci i vrijeme mjerili olimpijskim ciklusima. Otkad je prije stotinu i tridesetak godina na globalnom nivou obnovljena olimpijska tradicija, to je postalo i ostalo najvažnije svjetsko sportsko takmičenje. Oduvijek, pa tako i danas, odvajanje sporta i politike je tek puka floskula. Ove godine na Olimpijskim igrama nije bilo ruskih i bjeloruskih sportista, čisto da se ne pomisli da su Moskva iz 1980, odnosno Los Anđeles iz 1984. čisti hladnoratovski anahronizam. Svake olimpijske igre upišu se u istoriju po nekim detaljima, sportskim ili ne. Primjera radi, Minhen 1972. se mnogo manje pamti po sportu, a mnogo više po terorizmu. Palestinsko-izraelski sukob koji je bio u podtekstu minhenske tragedije i poslije više od pola vijeka bjesni gore nego u ona vremena. Možda u budućnosti neko bude insistirao da je najveći skandal ovih olimpijskih igara dopuštenje izraelskim sportstima da se takmiče, dok sankcije njihovim kolegama iz Rusije i Bjelorusije gotovo nikom oficijelno više i nisu problematične. Do te eventualne budućnosti, više će se pričati o, za neke, „skandaloznoj ceremoniji otvaranja“, odnosno o hromosomima Alžirke koja se okitila zlatnom medaljom u ženskom boksu oko čijeg slučaja se stvorio paradigmatičan primjer fokusiranosti savremenog svijeta na pitanja roda i rodne ideologije.
U Srbiji će se ipak ove olimpijske igre prvenstveno pamtiti po velikim sportskim uspjesima. Tako će ih barem pamtiti ogromna većina stanovništva. Postoje i oni, slijepi kod očiju, koji više vjeruju svojim žilavim predrasudama nego faktografiji. Tako je ovih dana jedan, u izvjesnim krugovima, poštovan intelektualac „mudro“ primijetio kako je njemu i njegovim istomišljenicima ova olimpijada pokazala i dokazala „da u korumpiranoj državi ne može biti kvalitetnog sporta“. Pod korumpiranom državom misli na Srbiju, osporavajući, dakle, kvalitet i Đokoviću i košarkašima i vaterpolistima, da ne idemo dalje.
Već u poodmaklim igračkim godinama, sa ozbiljnom recentnom povredom iza sebe, Novak Đoković je uspio da uzme jedini relevantan trofej koji mu je nedostajao. Priča o „najvećim svih vremena“ time je adaktirana. Za razliku od grend slemova i drugih turnira, olimpijski nije svakogodišnji, nego četvorogodišnji i ovo je Đokoviću svakako bila posljednja šansa koju je maestralno iskoristio. Osim Đokovića, zlatom su se okitili i Damir Mikec i Zorana Arunović (streljaštvo, pištolj), dok je Aleksandra Perišić osvojila srebro u tekvandou.
Ipak, ako izuzmemo Đokovića, veću pažnju javnosti privlačili su kolektivni sportovi. Otkad se raspala Jugoslavija, kolektivni sport koji je Srbima priskrbljivao i još uvijek priskrbljuje najviše razloga za ponos je nesumnjivo košarka. Nemamo ovdje prostora da se previše vraćamo u prošlost, pa će biti dovoljno prisjetiti se prošlogodišnjeg Svjetskog prvenstva na Filipinima, kada je reprezentacija Srbije osvojila drugo mjesto i srebrenu medalju. U finalu je bolja bila Njemačka. Na Filipinima se, logično, pojavila i reprezentacija SAD, ali ne najbolja moguća. Amerikanci ne drže odviše do formata svjetskog prvenstva. Njih zaista zanimaju samo olimpijske igre, samo tamo šalju „timove snova“. Pošto je i Srbija na Filipine išla bez najboljeg igrača, Nikole Jokića, pariške olimpijske igre smatrane su prilikom za pravi test jedne generacije, naročito otkad je i službeno potvrđeno da će igrati i Jokić.
Žrijeb je htio da se Srbija i SAD sastanu već u prvom meču grupne faze i tu Amerikanci trijumfuju rutinski. Srbija prolaz dalje osigurava sigurnim pobjedama protiv Portorika i Južnog Sudana. Četvrtfinale protiv Australije bilo je mnogo teža utakmica od prethodne dvije. U prvih petnaest minuta, protivnici Srbije bili su mnogo bolji, no u drugom dijelu meča Srbija pravi veličanstven povratak i zakazuje polufinale sa Amerikancima. A to se polufinale opet pretvorilo u epsku utakmicu, veću od ovih olimpijskih igara, po mnogima možda i najbolju utakmicu reprezentacije Srbije svih vremena. Trideset i sedam minuta Srbija je imala sve u svojim rukama, a onda je nekoliko tendencioznih sudijskih odluka uz umor i tek pokoji loš šut igrača Srbije presudilo da Amerikanci uspiju preokrenuti rezultat i pobijediti sa četiri razlike. Bilo je to pravo finale prije finale. Srećom, srpski reprezentativci su skupili snagu i u srazu za treću poziciju i bronzanu medalju uspjeli pobijediti svjetskog prvaka Njemačku, te osvojiti medalju koja zaista, kako fraza kaže, sija zlatnim sjajem.
Naposljetku, ali nipošto i najmanje važno, je zlato vaterpolista. Oni su imali loš start u grupnoj fazi, pa su ih mnogi bili otpisali. Međutim, kao veliki timovi, tempirali su formu za najvažnije mečeve. Finale je osigurano trijumfom nad Amerikancima u polufinalu što su mnogi vidjeli i kao kakvu-takvu osvetu za košarku. A desilo se na kraju da se obračun za zlatnu medalju vodi sa reprezentacijom Hrvatske. Kladioničarski koeficijenti uoči finala blagu prednost su davali upravo hrvatskoj selekciji. Međutim, kako se kaže, prognoze su jedno, a igra drugo. Od samog početka finalne utakmice reprezentativci Srbije su pokazivali kako o najboljem neće i ne može biti dileme. Rezultat je na kraju bio 13:11 za Srbiju.
Optimisti su uoči igara očekivali možda i nešto bolje, pesimisti su se bojali mnogo lošijih rezultata, a ono što je realna ocjena jeste: veliki uspjeh Srbije koja je pokazala da je na globalnom nivou, u konkurenciji svih sportova i praktično svih zemalja svijeta, po broju i sjaju odličja među dvadeset-trideset najboljih.
