Nekoliko godina unazad i u Srbiji se 24. maja počeo proslavljati Dan slavenske pismenosti i kulture. Prvo povremeno i raznim lokalnim inicijativama, a od prošle godine i službeno, odlukom Vlade Republike Srbije, slavi se kao znak sjećanja na Sv. Ćirila i Metodija, misionare, kulturne i političke diplomate, i dakako tvorce prvog slavenskog pisma. S idejom da očuvanje identiteta održava društvo, kao i to da bez jezika nema ni nacije, donesena je odluka da se nakon duge tradicije i historije imenovanja spomenika, ulica i institucija posvećenih osnivačima slavenskog jezika, sada taj dan obilježava i kao praznik. Ovaj dan slavenskih prosvjetitelja i svetaca Ćirila i Metodija ima golemo simboličko značenje za srpski narod i kulturu, jer je početak pismenosti označio i početak bilježenja vlastite kulture, ona je tek s pismom postala samosvjesna i samoobnavljajuća.

Pitanje pak za nas ovdje jest naravno – koliko je ćirilica kao nacionalno pismo još živa i trajuća u današnjim okolnostima, a u trajno prisutnoj sjeni proteklih decenija koje su predstavljale veliki izazov za narod koji je u jednom trenutku skoro nestao. Rat i njegove posljedice, akulturalizacija, asimilacija i serija drugih, teško rješivih problema današnji su izazovi u nastojanjima institucija, pojedinaca i srpske zajednice u Hrvatskoj da se nacionalno pismo održi, podučava i koristi.

Ipak, na više nivoa i polja u ovom društvu, kakvo god da je, danas ćirilica živi i čak se i obnavlja onoliko koliko se to može, okolnostima unatoč. A njih nije malo.

Kroz razgovor s nekoliko mlađih profesionalaca – prosvjetara koji neposredno koriste ćirilicu u svom djelovanju, struci, institucionalno i privatno, pokušali smo osvijetliti sam odnos prema pismu, ali i njihova direktna iskustva, dojmove, osobno i stručno. Odgovori pokazuju i otvaraju nov i širok krug pitanja i problema s kojima se nosi srpsko nacionalno pismo u Hrvatskoj. Budući su u pitanju ljudi iz prosvjete, sa više razina i stupnjeva obrazovanja – od osnovnog do visokog – bilo je nužno i razgovarati s njima o pitanjima prenošenja znanja i time tradicije na sljedeće generacije, kroz održavanje pisma i kulture živima, odnono produbljivanje znanja kao temelja za buduće stručnjake na polju jezika, književnosti i kulture.

Usprkos ugrožavanju, rezignaciji, osipanju narodne supstance uslijed opće krize, iz generacije koja je upravo u svom životnom i radnom naponu javlja se i jedna zraka svjetla

Razgovor je osvijetlio različite neuralgične točke dakako, kao i gotovo općepoznate probleme. Ali iz takvoga živoga odnosa s ćirilicom ovih profesionalaca probija se jasno i element koji, za razliku od većine razgovora na temu, nije uvijek i samo pesimističan. Upravo obratno: uočavaju se čak i poneki svjetliji tonovi, kao što iznenađuje i raznorodnost, heterogenost i širina odgovora. Kao da i samo tematiziranje pisma kad je udaljeno od opasnosti vulgarne ideologizacije i svakodnevne politizacije pravi prostor za stvaralačko, graditeljsko i afirmativno. Odnos sa ćirilicom pokazuje se kod sugovornika duboko prisnim i intimnim, neizvještačeno i istinski važnim. Usprkos ugrožavanju, rezignaciji, osipanju narodne supstance uslijed opće krize, iz generacije koja je upravo u svom životnom i radnom naponu javlja se i jedna zraka svjetla. Iz takvog proplamsaja neočekivanog optimizma mogla bi se možda jednom uhvatiti nova i zdravija budućnost pisma, a iz njega direktno i čitave nacionalne kulture.

Učenicima je ćirilica egzotična

Osnovno obrazovanje je temelj, pa je prva sugovornica bila Valentina Vukadinović, nastavnica u Osnovnoj školi Ivana Gorana Kovačića u Vrbovskom, u Gorskom kotaru. Radi se o dijelu Hrvatske gdje, pogotovo u odnosu na neke druge krajeve, postoji zavidan nivo tolerancije u svakom smislu. Učiteljica Vukadinović i njena škola tako kao dopunsku aktivnost nude djeci i program učenja ćirilice nevezano za nacionalnu pripadnost. Ova izuzetno motivirana nastavnica pokazuje koliko je bitan direktan rad s djecom i kako su stvari, suprotno od najčešće prakse, ponekad sasvim jednostavne kad se pristupi na pravi način, bez opterećenja. Nastavnica Vukadinović inače jedina je od ispitanika koja se s nacionalnim pismom susrela još kao dijelom općeg obrazovanja u negdašnjem sistemu i državi, još na početku svog školovanja.

Vlastito iskustvo učenja i oduševljenje novim znanjem koje pamti iz djetinjstva pokušava prenijeti i na svoje učenike. Reakcije su, očekivano, različite.

„Učenicima je ćirilica egzotična, znaju da će učiti novo pismo pa im je uzbudljivo kad počnemo učiti slova. Kada se susretnu s čitanjem tekstova na ćirilici, reakcije su različite od djeteta do djeteta. Nekima je izazov, a nekima je teško. To je vezano uz samu tehniku i vještinu čitanja inače“, govori za P-portal.

Na pitanje koje će većini pasti na pamet – ima li razlike u reakcijama kod djece u odnosu na to kojeg su porijekla – Vukadinović daje dirljiv i ohrabrujući odgovor:

“Nema razlike. Malenima je to zabavno, nemaju predrasude prema pismu.”

Na pitanje što je za nju lično ćirilica, nastavnica odgovara zanimljivom opaskom i duhovito:

“Ćirilica je meni još jedan simbol komunikacije. Često mi mozak ni ne registrira koje je pismo, ali mi je ljepši rukopis kada pišem pisanu ćirilicu.”

Protiv malodušnosti i pesimizma

Rad s djecom i mladima uopće gotovo je od neprocjenjive važnosti i kod prenošenja pisma novim generacijama, kao zalogu očuvanja kulture i svijesti o pripadanju. To je zahtjevan posao u svakom pogledu i iziskuje mnogo energije, a naročito borbe protiv malodušnosti i pesimizma. Sjajan primjer kako se može raditi jeste i Maja Matić, učiteljica razredne nastave i voditeljica Centra za obrazovanje pri SKD „Prosvjeta“. Ona iznosi čitav niz neočekivanih, a izuzetno pozitivnih primjera, svakako nužnih i ohrabrujućih u današnje vrijeme refleksnih negativnih stavova i rezignacije.

Maja Matić je već 12 godina zaposlena u Srpskom kulturnom društvu „Prosvjeta“ u Zagrebu gde obavlja širok spektar poslova vezanih za odgoj i obrazovanje na jeziku i pismu srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj. „Prosvjeta“ nudi veliki broj aktivnosti za učenike osnovnoškolske dobi koji bi želeli naučiti nešto više o samom jeziku, pismu i kulturi. Sa učenicima Maja radi kroz programe kao što su Ljetna škola srpskog jezika i kulture „Sava Mrkalj” koju SKD „Prosvjeta“ održava u kontinuitetu od 1996. godine, Dopisna nastava srpskog jezika i kulture koja se održava od 2001. godine, Radionica Azbuke, te Festivali dječje ilustracije.

„Kroz sve te programe deci se nudi potpuno besplatno učenje ćirilice, potiče ih se na čitanje, likovno izražavanje te ih se na edukativan i kreativan način pokušava pridobiti i usmeriti za daljnji rad, jer ako učenik ne pohađa nastavni predmet Srpski jezik ili Srpski jezik i kulturu u svojoj školi, sve ove dodatne aktivnosti ovise samo i isključivo o volji i želji deteta i njegovoj spremnosti za rad i učenje“, govori Maja i dodaje da takvi učenici ćirilicu doživljavaju kao nešto posebno, kao da je to onaj skriveni dio njih kojim se mogu pohvaliti jer je to i odlika učenika mlađe školske dobi.

„Stariji učenici poznavanje ćirilice povezuju sa izgradnjom svog identiteta, doživljavaju je kao deo pripadnosti jednoj grupi te se i u ovoj grupi učenika može osetiti kako im je poznavanje ćirilice nešto novo i jedinstveno (egzotično) što ih razlikuje od drugih. Očekivana dječja reakcija je da svoje znanje i poznavanje ćirilice žele odmah preneti i na sugovornika, makar i u onom najopštijem smislu kada ponude da ti napišu ime i prezime ćirilicom. Oni su mala, veoma draga bića koja iz perspektive nas odraslih vrlo lako, tiho i neprimetno mogu pasti pod uticaj okoline i društva. U današnje vreme kada je moć radija, televizije i interneta njima vrlo dostupna, svakodnevna, deca neretko znaju voditi se logikom i zaključivanjem u stilu ‘aha, ja znam i učim ćirilicu… neki dan su neki ljudi razbijali ploče na ćirilici / imali su ružne grafite… bili su ljuti i vikali… čim su ljuti, to znači da je to nešto loše…’ Međutim mi kao društvo imamo zadatak potruditi se da do toga ne dođe, pokušati stvoriti prijateljsku okolinu u kojoj će se svi moći slobodno i bez straha izražavati“, ističe naša sugovornica.

Po riječima Maje Matić, Prosvjeta se pokušava maksimalno približiti učenicima i njihovim potrebama. Međutim, pravi je izazov učenike, pogotovo u velikim sredinama pored svih mogućih aktivnosti koje im se nude, uopšte pridobiti i zainteresirati za srpski jezik i ćirilicu. Cilj Prosvjete je, po njenim rečima, omogućiti svim učenicima u Republici Hrvatskoj da savladaju srpski jezik, aktivno se koriste ćiriličnim pismom te budu upoznati s kulturom svog naroda.

Ipak, ona svjedoči da su se od ulaska Republike Hrvatske u EU počele dešavati i promene vezano za broj učenika. Osetio se pad u broju učenika u svim modelima obrazovanja na srpskom jeziku i pismu (model A, B i C) i u svim ostalim aktivnostima koje se učenicima nude, ali unatrag tri godine taj pad je lagano zaustavljen.

Govoreći o važnim stvarima koje se tiču ćirilice, ali i osobnim dojmovima nakon 12 godina rada, učiteljica Matić ističe zajedništvo i povezivanje kroz ćirilicu.

„I dalje me najviše dotakne kada na kraju nekog perioda, da li je to kraj sedmodnevne Ljetne škole ili je to kraj jedne školske godine ili završetak svečanosti FDI, primetim koliko se naša deca koja su iz svih krajeva Hrvatske sprijatelje, povežu i ostanu u kontaktu. Ćirilicu kao ćirilicu svi nauče, to nije upitno, svi je uspešno savladaju neki kroz 24 sata, a neki kroz par dana. Ćirilica je deci poveznica za stvaranje novih prijateljstava, za spajanje Zagreba i Kistanja, Gvozda i Vrbovskog, za čestitanje Božića i Uskrsa, za izmenjivanje pisama…“

Motivacije i energije za rad ne manjka ni nakon više od jedne decenije u poslu.

„Divno je videti i osetiti koliko su i sami roditelji uključeni u naše aktivnosti, kada izdvoje vreme i iz svih krajeva Hrvatske dovezu decu u Zagreb na različite izložbe, aktivnosti ili recimo Svetosavsku akademiju. I njima je kao i nama veoma važno da deca osete poveznicu i zajedništvo“, zaključuje Maja.

I posao i ljubav

„U jednom periodu detinjstva cela moja porodica bila je prisiljena napustiti svoj dom. Došla sam u novu sredinu gde me je primila mnogobrojna familija. Kao razigrano dete koje je trebalo baš tada krenuti u prvi razred osnovne škole, a od starije sestre podučeno i pripremljeno za polazak u školu sa odličnim poznavanjem latiničnih slova, u meni je stvoren otpor prema ćirilici do te mere da sam se sa svojom učiteljicom prepirala o načinu pisanja slova B, V, G, D, Đ, Ž, Z, I, L, LJ… Bila je to moja muka, moj otpor koji je na svu sreću uspešno savladan. Koliko je velika bila borba sa sedmogodišnjim detetom govori i nadimak koji mi je tada dao moj tetak, a koji mi je ostao u delu familije i dan danas, a to je „Ćirilka“. Nakon završenog osnovnoškolskog i gimnazijskog programa po modelu A, te fakulteta, život je tako posložio kockice da u ovom trenutku ćirilica za mene znači posao, ljubav prema jednom pismu koju imam priliku preneti na druge, mlađe naraštaje i to sve ove godine sa veseljem činim“ – prepričava nam za kraj Maja svoje lično iskustvo sa ćirilicom.

I ćirilica i latinica

Bojan Lazić iz Vukovara završio je osnovnu školu i gimnaziju po takozvanom modelu A, po kome je ćirilica bila sastavni dio programa u poslijeratnom vremenu. Nakon toga je studirao u Beogradu. Radi kao stručni saradnik – bibliotekar u OŠ Negoslavci i OŠ Bršadin, po struci je magistar bibliotekarstva i profesor razredne nastave. Promoviran je i u više stručno znanje stručnog suradnika – mentora, a prošle godine dobio je nagradu za jednog od najboljih odgojno-obrazovnih radnika u Republici Hrvatskoj u školskoj 2018/2019. godini – i to kao jedini iz redova nastavnog osoblja iz nastave na srpskom jeziku.

Budući da je njegov put i način školovanja u Hrvatskoj manje uobičajen, nametnulo se pitanje povezano s vremenom u kome se školovao i, naravno, sa samim učenjem ćirilice i stvaranjem odnosa prema pismu kao pripadnika nove generacije što se obrazovala u neuobičajenim okolnostima. Kod Bojana je poredak savladavanja pisma išao obrnutim putem od većine.

„Celokupno moje osnovno i srednje obrazovanje odvijalo se na srpskom jeziku i ćiriličkom pismu, najpre po nastavnom planu i programu tada važećem u Republici Srbiji (do šestog razreda), a potom prema tada važećem hrvatskom nastavnom planu i programu (od sedmog razreda nadalje). Budući da se po srpskom programu ćirilica uči u prvom, a latinica u drugom razredu, tokom početnog učenja čitanja i pisanja nisam ni mogao da stvaram zaključke o tome koje pismo mi je bolje, jednostavnije ili koje mi ‘više leži’. Stoga je prihvatanje ćirilice bilo em neminovno, em nešto što mi nije stvaralo ikakve poteškoće. Latinicu tokom nižih razreda osnovne škole skoro i da nisam koristio, da bih po polasku u peti razred bio ‘primoran’ da počnem da je koristim na časovima engleskog jezika. Nastavnica engleskog nije pravila pitanje u vezi sa pisanjem štampane latinice, što mi je tada bilo jednostavnije, ali sam veliki šok doživeo polaskom u sedmi razred, kada sam dobio i nastavni predmet Hrvatski jezik, u kom je nastavnica, logično, insistirala na pisanoj latinici, te mi je trebalo dosta vremena da se prilagodim. I tokom osnovnog i tokom srednjeg obrazovanja u ličnoj upotrebi dominirala je ćirilica i njena upotreba mi se podrazumevala ne toliko zbog značaja po pitanju očuvanja kulturnog, jezičkog i nacionalnog identiteta, koliko zbog toga što je to jednostavno bilo pismo na kom se odvijala nastava koju sam pohađao“, govori Bojan za P-portal.

S obzirom na to da se skoro celokupno njegovo školovanje odvijalo na srpskom jeziku i ćiriličkom pismu, pisanje ćirilice potpuno mu je prirodno. A budući da već skoro 12 godina radi u školama u kojima se nastava realizuje na srpskom jeziku i ćiriličkom pismu po modelu A, Bojan skoro sve nastavne materijale koje priprema za učenike – priprema na srpskom jeziku i ćiriličkom pismu. Isto tako, radi očuvanja jezičkog identiteta, učenicima sa kolegama nabavlja određenu naučno-popularnu ili književnu literaturu isključivo na srpskom jeziku i ćiriličkom pismu, kada se radi o literaturi iz Srbije.

S obzirom da se dvojezičnim ispisivanjem tabli u Istri na neki način odaje počast i pažnja Italijanima koji tamo žive, isticanjem naziva institucija i na srpskom jeziku u Gradu Vukovaru osetio bih donekle da i moju pripadnost srpskom nacionalnom korpusu neko priznaje kao deo identiteta ovog grada

S obzirom na taj specifični dio zemlje, teško je zaobići neke očite probleme koji se prelamaju upravo preko ćirilice. Iako postoje zakonske pretpostavke za to, table za oznaku mjesta u Bojanovom gradu nisu „dvojezične“. Iako, kako kaže, njemu lično dvojezičke table ne nedostaju nešto posebno, kada pogleda one dvojezično ispisane table u Istri, kojima se na neki način odaje počast i pažnja Italijanima koji tamo žive, smatra da bi isticanjem naziva institucija i na srpskom jeziku u Gradu Vukovaru osjetio da i njegovu pripadnost srpskom nacionalnom korpusu neko priznaje kao dio identiteta tog grada.

„U razgovoru sa komšijama nesrpske nacionalnosti, ako se povede pitanje dvojezičnosti, uvek dolazim do istih zaključaka sa njihove strane: njima lično to ne bi smetalo. Svestan sam da ćiriličke oznake određenom broju ljudi izazivaju negativne emocije i aludiraju na sve nedaće koje su pretrpeli u ratu, i to mogu da razumem. Međutim, tek kada (i ako) stanovnici Vukovara nesrpske nacionalnosti, kojima ćirilica ‘bode oči’ prestanu da povezuju ćirilicu sa zločinima počinjenim od strane pripadnika srpskog naroda u Vukovaru, tada će dvojezične table u Vukovaru biti dobrodošle“, kaže Bojan i dodaje da se nada da će se svijest građana podići na taj nivo u jednom trenu, makar kada u srednje godine dođu današnja djeca, neopterećena sjećanjima na ratna dešavanja.

Motivacija je ključna

Docentica Virna Karlić predstojnica je Katedre za srpsku i crnogorsku književnost Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Budući da je u pitanju lingvistica koja piše složene teorijske radove s temama srpskog (i hrvatskog) jezika i kulture pa samim time i pisma, bilo je interesantno pokušati je „vratiti“ na osnove, na pitanje osobnog značenja ćirilice i početaka učenja u trenutku kad je ćirilica potpuno izopćena iz školstva i javnoga života. Profesorica Karlić odgovara jednostavno, direktno i maštovito.

„Ćirilica je dio mojeg svakodnevnog života, vjerojatno u podjednakoj mjeri kao i latinica. Moja prva asocijacija na pojam ‘ćirilica’ prije svega će ovisiti o kontekstu u kojemu se spominje. U ovom trenutku, kao lingvist, na spomen ćirilice prvo pomišljam na Mrkalja i njegov „azbukoprotres“ jer upravo pišem rad koji se bavi tom temom“, kaže za P-portal profesorica Karlić.

Iako nije učila ćirilicu u školi, naučila ju je kao djevojčica čitajući stare brojeve Mikijevog zabavnika.

„Pisati sam naučila kasnije, kada sam odlučila studirati slavistiku. Tog ljeta, prije početka studija, zabavljala sam se prepisivanjem tekstova s latinice na ćirilicu“, prisjeća se.

Iz iskustva rada sa studentima, kao jedinu prepreku učenja ćirilice vidi nedostatak motivacije.

„Jedina prava poteškoća s kojom se studenti mogu susresti prilikom usvajanja ćiriličnog pisma jest nedostatak motivacije i eventualno nestrpljenje na samome početku, kada čitanje teksta na novome pismu zahtijeva dodatni napor i vrijeme“, govori profesorica.

Uklanjanje prividne drugosti

Profesorica Dubravka Bogutovac također radi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i predaje na istoj katedri. Iz iskustva rada sa studentima koji odaberu srpsku književnost danas u Zagrebu, govori nam o nekim bazičnim problemima i teškoćama, počevši od samog pisma.

„Maleni postotak studenata koji upišu srbistiku u Zagrebu zna ćirilicu. Uglavnom samo oni koji su pohađali pravoslavnu gimnaziju u Zagrebu ili neke druge škole u kojima se uči srpski jezik i pismo u sklopu školskoga programa. Ostali učenici/studenti ne znaju ćirilicu, jer nisu imali prilike susresti se s njom u okviru institucionalnog učenja. Isto vrijedi i za srpske pisce. Nisu čuli za njih u okviru školskog programa, uz izuzetak Ive Andrića, čiji se roman „Prokleta avlija“ čita u okviru lektire, ali, primjerice, ne znaju često za Danila Kiša ili neke druge europski i svjetski relevantne (srpske) pisce“, govori profesorica Bogutovac.

Studenti srbistike moraju koristiti ćirilicu u velikoj mjeri. Na ćirilici je većina primarne i sekundarne litetarure koja im je zadana za seminarsku nastavu i ispite. Ipak, pojedini se i tu „snalaze“.

„Moram reći da često koriste priliku da zamijene ćirilicu latinicom – primjerice, na mrežnim stranicama na kojima je dostupna srpska književnost u digitalnom obliku u oba pisma. Za očekivati je da će studenti uvijek pokušati ići linijom manjeg otpora, a nastavnici im ukazivati na to da moraju savladati pismo. Iz te dinamike se stvara učenje i napredovanje. Neki studenti brzo savladaju pismo, a nekima ipak ide teže. Najlakše ide onima koji studiraju još jednu slavensku filologiju sa ćiriličkim pismom“, kaže naša sugovornica.

Ona pak ukazuje na bolna mjesta učenja ćirilice kao formativnog dijela srpske kulture, ali na pitanje kakav je njihov stav o tome pismu, profesorica Bogutovac nudi i odgovor, ali i smjelo rješenje:

„Nisam nikad pitala studente izravno kakav je njihov stav o ćirilici, pa mogu govoriti samo o svom dojmu. Čini mi se da im je malo naporno što moraju savladavati ćiriličko pismo i da u tome vide ipak neku vrstu barijere prema kulturi kojoj nisu baš bili izloženi u srednjoškolskoj dobi. Primjerice, kad gledamo srpske filmove ili kad idemo u kazalište na terenskoj nastavi, oni neposredno reagiraju s velikim entuzijazmom na sve sadržaje koje primaju. Ali kad je u pitanju književnost pisana ćirilicom, ipak im je to pismo signal jedne nepoznanice u kulturi, što smatram apsolutno rješivim problemom, jer ako djeca u školi uče glagoljicu, ne vidim razloga da ne uče i ćirilicu. Na taj način bi se ta prividna i lažna ‘drugost’ u potpunosti uklonila“, zaključuje Bogutovac.

 

Tekst je nastao u okviru projekta „Privrednikov informativni P-portal – Krila i korijenje“ koji financira Ministarstvo kulture i informisanja Republike Srbije.