Ma kako to pretenciozno zazvučalo, posebno ako se iskaže u prvoj rečenici njemu posvećenog teksta, Teodor Božidar Petranović (1809 – 1874) po svim parametrima jeste jedna od najvećih ličnosti među Srbima u Dalmaciji. Bio je istinski narodni prosvjetitelj, izdavač, historičar, pravnik, naučnik, ništa manje i značajna politička figura kojoj su i suvremenici za djelovanje i stavove odavali zaslužena priznanja. Bio je jednako uvažavan i od Srba i Hrvata, a zbog značajnih naučnih doprinosa isprednjačio je toliko da ga nisu mogle zaobići časti poput članstva u Jugoslavenskoj akademiji i Srpskom učenom društvu. Za razliku od ostalih prvaka srpskog nacionalnog pokreta u Dalmaciji, Petranović je porijeklom bio pravi „burgois“, pritom ne manje čvrsto vjerski i nacionalno opredijeljen. Uostalom, njegov otac Marko, ugledni šibenski žitarski trgovac omogućuje mu potpuno obrazovanje. Osnovne škole na talijanskom jeziku pohađa kod franjevaca i dominikanaca u rodnom mjestu, ali u isto vrijeme privatnu poduku srpskog jezika i pravoslavnog vjeronauka ima kod kaluđera Genadija Mamule. Кrajnje jasan odnos prema potrebi da svog sina oblikuje u izrazito profilisanom vjerskom i nacionalnom smislu pokazuje 1820. kada ga upisuje u pravoslavnu gimnaziju u Sremskim Кarlovcima, gdje provodi svih šest godina. Кao krajnje promišljen, ali i pragmatičan čovjek najstarijeg sina je opredijelio za nauke, Gerasima, potonjeg arhimandrita i episkopa bokokotorskog za sveštenika, dok su Jovan i Gligorije ostali u Šibeniku da se nastave baviti razrađenom trgovinom. Pored četiri sina imao je i kćerku Anu.
Teodor, to je Božidaru kršteno ime, potom odlazi u Grac na dvogodišnje studije, gdje će upoznati i blisko drugovati s ličnostima ilirskog pokreta, Ljudevitom Gajem, Dimitrijem Demetrom, Mojsijem Baltićem, Jovanom Šupljikcem i dr. Prava je nastavio studirati u Beču, završava tri godine fakulteta, ali zbog pojave kolere 1831. odlazi u Padovu da završi studije koje okrunjuje doktoratom stečenim 1833. godine. Za vrijeme bečkih godina Božidar se upoznaje s Vukom, Кopitarom, Frušićem, uviđa važnost njihovog rada koji dosljedno prati i po ugledu na njih, počinje pisati prve književne radove, putopis i polemiku. Jednako rodoljubiv potez, premda je imao zvanične pozive da dođe u Beograd, bio je povratak u rodni Šibenik gdje odmah po završetku studija biva namješten kao sekretar kod vladike Pantelejmona Živkovića. Postao je njegov čovjek od povjerenja, da citiramo izvještaj policijskog službenika: „Episkop živi sasvim povučeno. Njemu ne prilazi niko, osim njegova sekretara Slamuše (nadimak drniške familije Petranović), čoveka otmenog, koji se školovao dijelom u Gracu, dijelom u Padovi, koji govori više jezika i prote Šušića, paroha. Ako ko može da na episkopa ima uicaj, to su ova dvojica.“
Petranović na ovom mjestu uviđa svu teškoću položaja episkopa, pravoslavne crkve u cjelini, pitanja upotrebe nacionalnog jezika u školstvu i javnoj upotrebi, pa ponukan tim stanjem odlučuje da poduzme nešto da bi izmijenio takvo stanje. Godine 1835., odlučuje da pokrene časopis koji će afirmirati nacionalne teme, srpski jezik kao i intelektualna pregnuća Dalmatinaca. S tim naumom, zbog stava nenaklonjenog dalmatinskog namjesnika barona Lilijanberga, nije išlo lako. Zbog tehničkih razloga časopis je izišao naredne godine u Кarlovcu u štampariji Johana Pretnera pod nazivom Ljubitelj prosveštenija Serbsko dalmatinski almanah. Nadalje će njegovo izlaženje biti vezano za Zadar i pečatnju „Braće Batara“. Časopis kompozitnog karaktera, nastao učešćem etabliranih pisaca, financiran je po principu prenumeranata, a njegova distribucija i prodaja uglavnom je vršena preko gotovo privatne mreže poznanika, uglavnom trgovaca i pravoslavnog sveštenstva, mada su se tom načinu odazivali viđeni pojedinci, čak i krunisane glave. Na njih se, kao izrazito nacionalno svjesnih i materijalno nezavisnih individua, u svakom rodoljubnom zadatku moglo s povjerenjem osloniti. Svojim člancima, pristupom koji je narodni opstanak u vlastitom jeziku, kulturi i tradiciji smatrao prioritetom, a napose ukupnim duhom ovaj časopis je vjesnik prosvjetiteljstva i novoga doba koje će kulminirati građanskim revolucijama širom Evrope. Vrijedi istaknuti da na ovom prostoru, tada pod vlašću Austrije, postaje prvi časopis na narodnom, srpskom jeziku. Ovim stavom se ne može do kraja definisati priroda korištenog jezika jer ni sam Božidar, kao i jedan dio saradnika, nije posve ili uopšte nije usvojio Vukovu jezičku reformu. Bez obzira na „srpsku orijentaciju“ u časopisu su sarađivali mnogi za slavenske kulture ovih prostora važni protagonisti, a sam Božidar koji sudjeluje s vlastitim prilozima surađuje s Danicom i drugim književnim glasilima iz Hrvatske. Ujedno završava sekretarski posao i prelazi u državni pravosudni sistem, najprije u Splitu, Imotskom, Visu, gdje pored zahtjevnog službeničkog posla stiže da čita nove naslove i piše na razne teme.
U isto vrijeme zalažući se za narodni jezik i potpunu nacionalnu ravnopravnost unutar Monarhije stupa na predrevolucionarni politički teren i mada još uvijek nije bilo ozakonjenog parlamentarizma na djelu, on se uvelike bavi javnim djelovanjem. Dopisivao se i polemizirao s mnogim političarima i kulturnim radnicima svoga vremena, da samo spomenemo polihistora Nikolu Tomazea. Godine 1848. prelazi u Obrovac, nešto kasnije u maju stiže za sudskog pristava u Кnin, odakle se iz nedalekog sela Vrbnika i oženio, kamo je povremeno navraćao, ali nezavisno od toga njegov spisateljski i javni rad ga je učinio toliko poznatim i uvažavanim da je izabran za deputata u Bečki parlament. Petranović je dosljedno djelovao u parlamentu ne odstupajući od svojih, otprije proklamovanih stavova, uglavnom federalističkog opredjeljenja ako je u pitanju generalni državni stav, uvijek spreman da udovolji zahtjevima svojih sunarodnika i da njihova traženja na autoritativan i pošten način istakne na najvišem zakonodavnom mjestu.
Nastojao je da se o državnom trošku osnuju i rade škole na narodnom jeziku, štampaju Novine dalmatinske, zalagao se za ekonomski prosperitet uglavnom zanemarenih krajeva, napose za narodne slobode i prava koja su se na terenu teškom mukom ostvarivala. Uviđajući važnost knjige i kulture kao sredstva za političko oslobođenje, Petranović po uzoru na druge krajeve carevine, zagovara osnutak Matice dalmatinske, koja će se uobličiti tek 1862. godine. Čelnik te institucije koja je praktikovala nacionalni rad posredstvom izdavanja almanaha, kalendara i drugih poučnih štiva, okupljala nacionalno svjesnu inteligenciju s jasnom političkom misijom oslobađanja od stranih utjecaja, bio je do kraja života. Istinski zagovornik tzv. narodne sloge, prvenstveno bratstva i zajedničkog političkog nastupa dvaju bliskih naroda, emancipacije Srba i Hrvata unutar Carevine, zadobio je gotovo nepodijeljeno uvažavanje građana pripadnika obiju vjera.
Već 1849. po pozivu Ministarstva pravde odlazi u Beč kako bi radio na izradi, odnosno prijevodu zakona na „ilirski jezik“. Birano društvo s kojim je trebao izvesti tu nezahvalnu rabotu činili su Vuk Кaradžić, Ivan Mažuranić i Stjepan Car. Već 1850. izdat je prijevod građanskog zakonika, kao i njegova studija „O austrijskom građanskom zakoniku i o srpskom prijevodu istoga“, a na domaćem terenu naredne godine je pokrenuo časopis Pravdonošu. Historičari pravne misli mu odaju priznanje da je najzaslužniji za stvaranje pravne nomenklature na narodnom jeziku. Nastavio je također s praktičnim pravnim poslom, jer se po povratku iz Beča nalazi u Zadru kao savjetnik Zemaljskog suda, potom odlazi u Кotor, da bi se 1857. vratio u Zadar na Apelacioni sud. Za sve to vrijeme bavi se književno – teorijskim i historičarskim temama najšireg spektra, a među objavljenim radovima treba istaći „Istoriju književnosti poglavitih na svijetu narodah od najstarijih vremena do sadašnje dobi“, Novi Sad 1858, „Bogumili. Crkva bosanska i krstjana“, Zadar 1867; „O osveti, mirenju i vraždi po negdašnjem srpsko-hrvatskome pravnom običaju“, Zagreb 1869; „O robstvu. Po srbskim spomenicima i štatutima dalmatinskih gradova“, Zagreb 1871; „O pravu nasljedstva kod Srba na osnovu običaja i pisanih spomenika“, Zagreb 1873; „O pravu srpskog naroda u Bosni“, Beograd 1871; „Srpske narodne pjesme iz Bosne i Hercegovine“, posthumno izdate u Beogradu 1876. godine.
Božidar Petranović se upokojio u Veneciji septembra 1874. u svojoj 65. godini, da bi mu se svečano, nekoliko godina kasnije kao priznatoj veličini, kosti prenijele u Šibenik i sahranile u reprezentativnoj grobnici. S tek nekoliko iskrenih riječi natpisa, zahvalna je zajednica s poštovanjem istakla njegove neporecive doprinose: SRPSКOM NAUČENJAКU ŽARКOM RODOLJUBU DRU BOŽIDARU PETRANOVIĆU NAROD PODIŽE MDCCCLXXIV.
Кada se ima u vidu konsekventni naučni pristup najvažnijim temama pravne i političke historije Srba slobodno se može zaključiti da je on zapravo bio pionir na tom polju. Uz to je bio u nimalo komfornom položaju, budući da je kao državni službenik morao slijediti državnu politiku, a s druge strane na sebe je preuzeo izrazito nacionalne zadatke koje taj isti sistem i pored deklariranog multikulturalizma uglavnom nije odobravao. Pored svih tih prepreka Božidar Petranović je svojom upornom i osmišljenom borbom uspio ostaviti neporeciv trag u javnom i kulturnom životu Srba XIX vijeka u Dalmaciji, ostavljajući svojim nastavljačima primjer kako se samoprijegorno i časno može nositi s kontradiktornim društvenim ulogama.
