Dugoročno, ne postoji način da se izbjegnu posljedice loših politika. Koliko god te posljedice dolazile sporo i s odgođenim učinkom, one će na kraju uvijek biti isporučene. I to je dobro, predvidivost posljedica je ključni element ljudskog opstanka. Zakoni fizike vrijede bez obzira na to koliko ljudi zatvarali oči i pravili se da će sve biti u redu samo od sebe. Ti zakoni vrijede ne samo u materijalnom svijetu nego u svakoj sferi društva. Posljedice užasnih ekonomskih politika upravo uzimaju maha u čitavom svijetu, na europskom kontinentu, a pogotovo u malim ekonomijama gdje je Hrvatska dostojan predstavnik.
Društvo koje se desetljećima sprdalo s jugoslavenskom inflacijom i enormnim skokovima cijena danas se bavi moljakanjem vlade da ograniči cijenu kruha, mlijeka, pašteta, salama i sličnih prehrambenih proizvoda ne bi li moglo spojiti kraj s krajem. Društvo koje nikada nije pošteno prosvjedovalo protiv vlade i parlamenta, koji kroje zakone i donose odluke, sada je hrabro ustalo protiv trgovaca kao izvora pohlepe i besramne želje za ekstraprofitom. Da se radi o šizofrenoj situaciji najbolje pokazuje činjenica da bojkot trgovaca podržava i vlada, ministar gospodarstva osobno, kao i sve vladajuće i gotovo sve oporbene stranke i svi mediji. Trgovci, kao zadnja karika u poprilično dugom proizvodnom lancu, odabrani su da plate promašaje svih onih koji su danas ustali protiv njih. Enorman rast cijena nisu započeli nikakvi trgovci, već upravo oni koji danas njih bojkotiraju. Isti ti potrošači, samo u ulozi birača, u proteklih pet godina birali su diljem svijeta upravo one politike i programe koji su bili ekvivalent bacanju benzina na vatru.
U EU birani su ogromni socijalni programi bacanja novca u vjetar, spaljivane su milijarde na imaginarne zelene planove, subvencije na električne automobile mjerile su se u stotinama milijardi eura, zelena energija, zelena radna mjesta, čemu god je pridodan pridjev „zeleni“ davana su ogromna financijska sredstva. Dok je Kina vrijedno razvijala proizvodnju i tehnologiju, Europljani su se igrali progresivne politike, gasili nuklearke i sanjarili o okidanju CO2. Dok su Kinezi razvijali vlastitu automobilsku industriju bez puno obzira na emisije CO2, Europa je subvencionirala kupnju ultra skupih luksuznih električnih automobila svakome tko je podnio zahtjev za subvencijom.
Pandemija je bila još jedan okidač nenormalne potrošnje na europskoj razini. Stotine i stotine milijardi eura potrošene su zaustavljanjem proizvodnje, zaključavanjem ljudi u kuće, a najbolji opis suludog europskog traćenja novca je činjenica da je EU kupila po 11 doza skupog cjepiva za svakog stanovnika EU. Naravno, gotovo ništa od toga nije iskorišteno, a onda je EU plaćala proizvođačima ne samo punu cijenu svih cjepiva već i nešto još luđe: kada su se skladišta beskorisnih cjepiva napunila, počeli smo plaćati proizvođačima da ne proizvode više ništa jer je uništavanje tih cjepiva postalo užasno skupo.
Hrvatska, kao mala, nebitna i primitivna ekonomija koja u potpunosti ovisi o lijepom i sunčanom vremenu u stopu je pratila europske neradničke, progresivne trendove. Milijarde eura koje smo dobili kroz programe konvergencije jednako kvalitetno smo utukli u vjetar kao i vodstvo EU. Izradili smo kružne tokove u svakom selu, platili milijarde nebitnih konferencija, podijelili stotine milijuna eura tisućama udruga, a poticaje u poljoprivredi koristili kao socijalnu pomoć. Zanimljiv je primjer jednog općinskog načelnika siromašne općinice koja 2/3 proračuna dobiva u vidu pomoći iz državnog proračuna koji je prošloga Božića polovicu godišnjeg proračuna općine podijelio umirovljenicima u vidu božićnica. Pola javnog proračuna kojeg uopće nije ni zaradio uložio je u vlastitu predizbornu kampanju za nadolazeće lokalne izbore, a sutra će zajedno sa svojim biračima bojkotirati trgovine.
Sve što danas gledamo u europskoj i hrvatskoj ekonomiji izabrali su i potvrdili na izborima birači. Svaki cent rasta cijena ima svoje uzroke u političkim odlukama Europske komisije i hrvatske vlade. Što su mislili da će se dogoditi kada je Europska centralna banka emitirala milijarde eura ili kad smo se kolektivno kao EU zadužili 1.800 milijardi eura? Sve što se danas financira u Hrvatskoj kroz tzv. Nacionalni plan oporavka i otpornosti je dug koji ćemo kroz povećane članarine EU vraćati do 2058. godine. I što to mi financiramo? Popravljamo rupe po lokalnim cestama, kupujemo tramvaje i električne autobuse? Kako nas to točno čini otpornima na bilo što?
Bojkot trgovina je mjera očajnika, koji ne samo da je očajnik nego i dalje ne razumije zašto je došlo do rasta cijena. I unatoč tome što ne razumije, isti taj očajnik niti ne želi saznati prave uzroke krize, već se slijepo fokusira na prvu vidljivu manifestaciju problema. Lov na trgovce je moderna verzija lova na vještice. Moderni ljudski um očigledno ne može bolje od toga.
