Stara je istina, gotovo do klišeja, da oni koji umiru mladi za nas ostaju zauvijek takvi, nepromijenjeni, zaustavljeni u vremenu. Mi starimo, oni ostaju isti. To pogotovo vrijedi ako su ti prerano otišli bili nekoć zvijezde, što znači – i mladi i lijepi, ili makar privlačni. Zato je ponekad zapanjujuće kad se suočimo s datumima i s prolaskom godina u međuvremenu, naročito ako je od nečije smrti prošlo mnogo vremena. Za pripadnike generacije koja je stasala osamdesetih godina i voljela rokenrol onako kako se on volio tada i nikada više, pomisao da bi Bojan Pečar, bas gitarista najslavnije postave našeg najtragičnijeg benda, Ekatarine velike, danas napunio šezdeset i dvije godine čini se nekako skoro pa nezamislivom. Ono napeto, vječno svježe lice oštrih crta, s prodornim pogledom duboko zelenih očiju, ona vižljava, izdužena pojava tankih, žilavih ruku, pojava mladog čovjeka koji je uvijek djelovao kao dječak – zar to sve da pripada šezdesetdvogodišnjaku? Od trideset i osam godina, koliko je Bojan proveo na zemlji, posljednjih osam godina njegovo lice nismo više mogli ni vidjeti u javnosti. Stoga, za ljude koji ga pamte uživo, ili makar sa slika i videospotova, njegov izraz je zauvijek ostao onaj s kraja osamdesetih, izraz i fizionomija čovjeka s nepunih trideset. U tom smislu, to lice, kao i lice onoga kraj kojega je, kao centra, kao stuba, stajao desno na pozornici tokom desetak godina, metafora je jedne generacije koja nije stigla ostariti, generacije koja je stvorila i omeđila dvije točke između kojih je stao period što se za mnoge činio kao neki kratki, odživljeni i nikad dokraja objašnjeni raj – iako je iznutra, za one koji su ga stvarali često bio njegova suprotnost – a poslije ta su lica, kad je sve otišlo kvragu, onako nepromijenjena i vječno mlada, ostala trajna slika toga „izgubljenog raja“.
Bojan Pečar rođen je 1960. u Beogradu, u čestoj, s Beogradom tada srođenoj pojavi jugoslavenskog braka, sin oca Slovenca i majke Srpkinje – s napomenom, suštinskom, da je ta činjenica tada u deklarativnom, identitetskom smislu bila apsolutno nevažna i neisticana, činjenica čije bi isticanje djelovalo kao atavizam, stvar prošlih i završenih vremena. Umjesto toga, granice Beograda bile su granice Bojanovog neposrednog svijeta – čak još uže, centar Beograda bio je njegov svijet, što je odmah podrazumijevalo i da su ljudi određeni upravo takvom topografijom po pravilu gledali šire, na sve strane, kako one zemlje, tako, naravno, i svijeta.
Kao pripadnik najgradskijeg, najurbanijeg dijela generacije, dijete građanske, obrazovane klase, a u eri najvišeg ekonomskog, društvenog i kulturnog uspona zemlje, Bojan se, poput mnogih vršnjaka slične pozadine i privilegija, mogao baviti samo onim što ga je zanimalo – muzikom, to će reći rokenrolom kao sinonimom za muziku uopće. Iako talentiran po prirodi, ipak je išao i u muzičku školu, što ga ujedno stavlja u manjinu muzički formalno pismenih pripadnika te najistaknutije i gotovo redom samouke generacije muzičara. Muzikalan prirodno, naslušan, znatiželjan, zahvaljujući talentu i brzo stjecanom znanju i sviračkoj umješnosti, zbog toga i muzičar s jakim stavovima kako bi nešto trebalo zvučati, Bojan se razvio kao svirač upravo u vrijeme najvećeg eksperimentiranja i slobode. Ljude poput njega oblikovalo je vrijeme, kulturni moment i atmosfera, a oni su onda, kružno, oblikovali vrijeme, moment i atmosferu.
Kad je poslije prvih bendova, gdje se više kao dekadentni kuriozum isticao samo kratkotrajni Via Talas, u jesen 1982. godine, postao član Katarine II, koja će nakon prvog albuma promijeniti ime u Ekatarina velika, ili kako hiljade obožavatelja već decenije skraćuju – EKV, Bojan je odmah postao neizbježni i konstitutivni član benda. Onaj koji će čuvati, nadopunjavati i bogatiti autorsku i muzičku osovinu Margita Stefanović – Milan Mladenović, jednako kao i njihovu viziju. Bubnjari su se u grupi mijenjali i svaki je, počevši od nesretnog Ivice Vdovića Vd-a, u prvoj postavi, preko Ivana Fece Firčija, Ivana Rankovića Rake i Žike Todorovića, donosio drugačiji stil – sa svima njima, kao drugi član ritam-sekcije, Bojan je bio kičma benda, onaj koji drži puls, ali i aranžira, smišlja neobične i funkcionalne, u svojoj diskretnosti često skoro spektakularne i – generaciji tako prirođeno – dramatične bas-dionice. Prvi rokenrol bendovi bas-gitare su davali najslabijim sviračima. U novovalnoj i postnovovalnoj eri osamdesetih, Bojan je, kao i svi najbolji, naprotiv promišljao instrument koji se inače najmanje čuje, a najviše se osjeća nesvjesno, jer je taj koji pokreće slušatelja. Puls basiste je puls slušača, bio ovaj toga svjestan ili ne. Neobičnog tajminga, odličnog zvuka basa, zanimljivih rješenja, kako sviračkih tako i aranžerskih, Bojan će s bendom snimiti šest albuma, redom klasičnih ploča jugoslavenskog rokenrola i odsvirati mnogo koncerata o kojima i danas postoji zaslužena fama. Svaki od članova benda imao je svoje obožavatelje, različitih tipova, što se vidjelo na koncertima i poslije svirki kad su im prilazili. Magi su voljeli svi, Milana hrabri, ambiciozni i paraziti. Bojana su voljele djevojčice. I svirači, kako drugo. Taj se bend mogao voljeti ili ne, ali na sceni, na pozornici, čovjek nije znao u koga će prvo gledati, toliko su karizmatični i međusobno različiti bili.
To je svijetla strana svega. Ono najbolje što vežemo uz Bojana Pečara, uz grupu i uz epohu.
Izgubljena djeca
Avaj. Kao i ostalo dvoje vodećih članova, i kao mnogi što su prošli kroz grupu, i on je, poput Margite s kojom je jedno vrijeme bio i u vezi, pristao na opasnu igru i kocku sa životom, hod po oštrici brijača, upustivši se svjesno u život gdje najprije eksperiment, pa sve češće korištenje i onda neprestana trka za nezdravom supstancom i održavanje tjelesne ovisnosti o toj užasnoj i opasnoj smjesi od nekog trena dobiva nažalost jednaku, ako ne i važniju ulogu od muzike.
Vrijeme najvećeg uspjeha benda, što je, ironično, značilo ujedno mogućnost da se smrtonosna navika najlakše održava, poklopilo se nesretno i s početkom raspada zemlje, u čemu su posljednje dvije činjenice svakako na jednoj razini povezane.
Bojan je napustio bend i učinio ono što je učinilo na desetine, pa onda stotine hiljada ljudi te generacije – otišao je iz zemlje. Muzičar kao što je on, toga senzibiliteta i stila, muzičkih uzora i kulturnog modela, gdje da drugdje ode nego u London, tu „Meku“ čitavog naraštaja. Tamo je slikao – u još jednom talentu koji je imao, baš kao i ostali članovi njegova tragičnog benda – i osnovao neformalan bend s poznatim članovima nekoliko važnih beogradskih grupa koji su iz istih razloga otišli. Grupa je imala silno potresno i jedino ispravno ime – „Lost Children“.
To je vrijeme s malo informacija, predinternetsko, i nismo znali, osim po kakvoj rijetkoj priči ili glasini šta tamo radi i kako mu je. U međuvremenu – rat. U međuvremenu, najvažnija ličnost njegova života, Milan Mladenović umro je, pojeden bolešću i prinijevši sebe kao žrtvu kataklizme za koju je bio najmanje kriv, ostavivši iza sebe autorski i ljudski pečat po kojem se i danas mjere ostali. Basistima uglavnom takva slava ne dolazi.
Rat svih protiv svih je završio. Još jedan, kratki, koji će pogoditi Bojanov grad, počet će uskoro. On to nije dočekao. Godinu ranije, 13. oktobra 1998., stigla je vijest da je Bojan umro. U Londonu, od srca. „Čist“, kažu. A kažu i da je prije toga izgovorio rečenicu, moguće apokrifnu, koja ako se i nije dogodila, kao da jeste, rečenica i scena oko kojih bi se mogao napisati čitav dramski komad, ili snimiti film, sagrađen od te jedne jedine rečenice, najstrašnije i najpoštenije, u velikoj, tragedskoj, herojskoj i gubitničkoj gesti: kažu da je Bojan u Londonu jednom zastao na ulici i viknuo – „Znate li vi ko sam ja bio?!“
Više od pojavnog
Kao i svaki član Ekatarine velike, kao i svi kvalitetni muzičari i umjetnici, Bojan je također bio više od onoga što se vidjelo i znalo, više od uobičajenih klišeja i predrasuda, čak i kad su te predrasude pozitivne, kad nepravedno i pogrešno uzdižu nekoga nauštrb drugog ili u opoziciji s njim. Ako išta, umjetnici takve klišeje i pohvale razbijaju, čak i kad im to ponekad ide u korist. Jedan od najironičnijih primjera takve negacije, naročito drage autoru ovoga teksta, vezan je upravo za Bojana Pečara. Svoj rođendan, današnji dan, 22. mart, Bojan je dijelio s ravno deset godina starijim Goranom Bregovićem. U percepciji većine kritike, ali i priličnog dijela publike, Ekatarina velika figurirala je osamdesetih kao neka vrsta „opozicije“ ili alternative Bijelom dugmetu, odnosno Goranu samom. Ekv je bila urbana, Bijelo dugme „za seljake“ (!). Budući sam tu površnu binarnost uvijek smatrao vulgarnim snobizmom i lažno postavljenom podjelom, bilo je uzbuđujuće i dirljivo otkriće vidjeti mnogo godina kasnije, i prekasno, kad se sve već dogodilo i prošlo, jedan kratki fragment. U sjajnom dokumentarcu Dušana Vesića „Kao da je bilo nekad“, posvećenom radu EKV-a, na nekoj mutnoj snimci napravljenoj videokamerom, u garderobi poslije koncerta, Magi i Bojan samo kratko i usput zapjevaju: „Kad bi bio Bijelo dugme… mala bi se zakopčala u me…“. Nije nikakvog podsmijeha bilo u tome.
Grupa Ekatarina velika uvijek je posvećivala mnogo pažnje simbolima, arhetipovima, elementima, kako u tekstovima, u poeziji Milanovoj, u rješenjima omota, ali i bukvalno: za album „Ljubav“ iz 1987. Margita je za svakog člana benda nacrtala poseban simbol-ideogram koji bi trebao predstavljati Milanove, Bojanove, Žikine i njene osobine. Ne sjećam se, a ziheraški bi bilo provjeravati, koji je bio Bojanov znak, ali znam s kojim prirodnim elementom sam ga vezao oduvijek: zvuk njegovog basa, pogotovo kad bi svirao prstima i svirao akorde, imao je nešto „vodeno“, razliveno, pored jakih i čvrstih nota pulsa i pratnje. Uklapalo se – uz bend koji je pjevao „ja sam dečak iz vode“, i „pusti neka voda nosi, u zaborav“, i „voda nosi strah“…
Dvadeset i drugi mart, također, svjetski je dan vode. Iako je Bojan po horoskopu bio ovan, dakle vatreni znak, ta ga je voda, makar u jednom sjećanju nekadašnjeg ljubitelja, odredila, kroz jednu od onih subjektivnih asocijacija koje se stvore rano i teško mijenjaju, ali koje ipak otkrivaju nešto naslućeno i možda istinito. Voda je element života, rađanja, čišćenja, ali i smrti.
Fatum dvostrukosti
Bojan Pečar, čovjek rođen u velegradu i umro u velegradu, oba grada na velikim rijekama, sahranjen je, neobično, u mjestu Progar pored Beograda – prema zapadu. Tu je Bojanov otac sagradio kuću za odmor, gdje u blizini protiče rijeka Sava, na tom mjestu dovoljno čista i za kupanje. Možda je van Čorbinog „prljavog grada“, i zaprljane rijeke, tamo gdje je ona čista htio spojiti one tri točke geografske, počevši sa zapada, ispod Julijskih Alpa, tamo odakle je Srečko Pečar došao, preko drugog najvažnijeg grada kroz koji Sava teče, do grada na kraju, gdje se uliva u Dunav, kroz tri točke koje su odredile njegov i život njegovog sina.
Sava, kao što znamo nosi dvostrukost u samoj sebi, nastajući spajanjem dvije različite rijeke koje se obje zovu Sava, kao u nekoj pra-priči ili mitu, da bi se na kraju puta spojila u jedno s Dunavom, u jednom od rijetkih gradova na dvije velike rijeke.
Misleći o vremenu kad je Bojan Pečar bio zvijezda – mlad, samouvjeren, kreativan, briljantan – misleći iz sjećanja, dakle misleći iz vremena, ta se čitava era doima kao neka vrsta raja – kratkotrajnog raja (ovo nije kontradikcija: jedan manje poznati svetac, koji se, gle, po Julijanskom kalendaru slavi upravo danas, opet 22. marta, pokušao je naime odgovoriti na teološko pitanje koliko su Adam i Eva vremena proveli u raju prije izgnanstva, računalo se da li su sati, ili dan, ili tri, ili četrdeset). Kad se gleda iz današnjice pak i kad se uvidi naličje iza tamnozlatnog sjaja slike, i kad se iza magične muzike i koncertne pozornice pomalja život članova grupe, redom naših idola, redom pokojnih, oslikava se sve više skica gotovo paklenih obrisa.
A možda je bilo oboje, uz rizik padanja u one iste binarnosti koje smo prezreli kod nekih kad se govorilo o ovoj grupi, o EKV-u. Možda je ta trajna dvostrukost svega oko njih odredila i to, pa da bude i pakao i raj, za ovoga života. Ili Milanovim paradoksom u pjesmi „Sedam dana (sam)“, kad u refrenu kaže:
„Slomi se, osloni se,
Slomi se, skloni se…“.
I nudeći, svojom širokom gestom, ili tražeći, imperativom:
„i sačuvaj vreme – i sebe za mene…“
Što je isto kao i vječna mladost. Svakako vječna mladost.
Ovaj tekst možete poslušati ovdje:
