„Obavijest! Na temelju članka 14. Zakona o grobljima Zelenilo d.o.o. Karlovac ima namjeru dodijeliti na korištenje trećim osobama grobno mjesto, koje se zbog neplaćanja godišnje grobne naknade i ispunjenja ostalih zakonskih uvjeta smatra napuštenim“, glasi oglas gradske tvrtke koja skrbi o zelenilu i grobljima u Karlovcu objavljen 18. veljače u Karlovačkom tjedniku.

Zelenilo zatim precizira na koja se grobna mjesta misli – pored onih na različitim karlovačkim grobljima, ponuđena su i tri sa Židovskog, na kojima su pokopani: Milan Mišljenović i Petar Tomašković, kao i Barbara Turza, majka narodne junakinje Herte Turze. Još jedan primjer nestanka srpskih, židovskih i antifašističkih tragova u Hrvatskoj.

„Pozivaju se sve osobe koje polažu pravo na korištenje navedenih grobnih mjesta da se u roku od deset dana od dana objave ove obavijesti jave u Zelenilo radi reguliranja prava korištenja grobnog mjesta jer će se u protivnom grobovi dodijeliti trećim osobama. Sa sobom obvezno ponijeti raspoloživu dokumentaciju za ostvarivanje predmetnog prava“, stoji na kraju oglasa.

Pitali smo Zelenilo zašto je objavilo takav oglas i za Židovsko groblje s obzirom na to da je židovska zajednica uništena u Drugom svjetskom ratu. Prije deset godina slična obavijest te tvrtke je uzbudila hrvatsku javnost.

„Ne radi se o grobovima pripadnika židovskog naroda već o napuštenim grobovima u koje su ukopi izvršeni nakon 1980. te su smješteni na rubni i južni dio Židovskoga groblja“, kažu u Zelenilu i pojašnjavaju da su na Židovskom groblju kao i na ostalim grobljima ukopani pripadnici različitih vjeroispovijesti.

Pokušali smo pronaći grob Barbare Turze, i to u društvu Tene Bunčić, predsjednice udruge „Židovi u Karlovcu“, no bezuspješno. Sutradan je ona samostalno, u konzultaciji sa Zelenilom, pronašla tu parcelu – travnjak bez ikakvog obilježja i naznake da je to nečiji grob.

Zelenilo otkriva da za ta tri groba nitko nije iskazao interes te da se i dalje smatraju napuštenima. Za grob Barbare Turze grobna naknada nije plaćena od 2003. Do tada ju je jednom uplatom, za 15 godina unaprijed, 1988. godine, podmirio Okružni komitet za društvene djelatnosti.

Aleja velikih u malom

Za boravka na groblju Tena Bunčić pokazala nam je grob Aloisa Löwyja, rođaka čuvenog Franza Kafke. Löwy i češki književnik su, objasnila nam je, u srodstvu s karlovačkom obitelji Reiner.

Jedan od znamenitih grobova na tom posljednjem počivalištu je onaj veletrgovca i javnog radnika Filipa Reinera, koji je živio od 1826. do 1898. Bio je gradski zastupnik te osnivač vatrogasnog i streljačkog društva, a na čelu Židovske općine Karlovac je bio od 1863. do svoje smrti. Kao gradski zastupnik bio je sirotinjski povjerenik, kako stoji u Karlovačkom leksikonu, a jedan je od najzaslužnijih za izgradnju karlovačke sinagoge. Povijest pamti da je židovsku zajednicu u Karlovcu držao na reformističkom i asimilantskom pravcu. Njegova supruga Tereza bila je poznata dobrotvorka, financijski je podupirala ubožnicu i uzdržavala slijepu djecu, a zaslužna je i za osnivanje Društva za poljepšavanje grada 1886. Ono se skrbilo za uređenje javnih površina, parkova i šetališta i bilo je prvo takvo društvo u Hrvatskoj.

Na tom groblju počiva i Vilim Reiner, njihov sin, koji je poput svog oca bio trgovac i javni djelatnik. U Zagrebu je osnovao i vodio tvornicu pređe i konca, a više od 20 godina bio je predsjednik Prvog hrvatskog pjevačkog društva „Zora“. Istom onom po kojemu naziv nosi Gradsko kazalište „Zorin dom“. Upravo je Vilim dao ideju da se „Zorin dom“ izgradi, što je i organizirao. Podignut je 1892.

Vilimov brat Vatroslav Reiner bio je odvjetnik i političar, a od 1908. do smrti je vodio Židovsku općinu Karlovac po očevom načelu da „Židovi u Hrvatskoj moraju biti Hrvati Mojsijeve vjere“. Bio je gradski vijećnik i član Odbora za elektrifikaciju, a 1912. postaje dogradonačelnik.

Na Židovskom groblju u Karlovcu sahranjen je i Lisander Reich (1859. – 1931.), karlovački knjižar i sin rabina Arona Reicha, koji je 1874. u ime svih hrvatskih Židova pozdravio otvaranje Sveučilišta u Zagrebu. Kada se Lisander umirovio, knjižaru je preuzeo njegov nećak Ivo Goldstein, kojeg su ubile ustaše 1941. Ivo je otac intelektualaca Slavka Goldsteina i Daniela Ivina, te djed također povjesničara Ive Goldsteina. Mnogi lijevo nastrojeni karlovački intelektualci su pohodili knjižaru „Reich“, među inima Većeslav Holjevac, kasniji gradonačelnik Zagreba, kao i Ivo Vejvoda, kasniji diplomat i političar.

David Meisel, Tenin pradjed, kantor i zborovođa, također žrtva ustaša, ubijen je sa sinom Zlatkom. Rođen je 1885. u Moravskoj, a u Karlovac stiže 1906. kao natkantor i tajnik Židovske općine. Proslavio se kao dirigent Zore.

Reciklaža surovija od devastacije

Židovsko groblje u Karlovcu, koje se prostire na 2800 četvornih metara i obuhvaća 150 starih grobova, otvoreno je 1816., a nakon Drugog svjetskog rata je groblje zapušteno. „S obzirom na to da je poslije 1980. godine i Katoličko i Pravoslavno groblje popunjeno, gradska uprava je dopustila da se problem nedostatka grobljanskog prostora rješava stihijski, uzurpacijom Židovskog i Vojničkog groblja. Tako se dogodila nepopravljiva šteta. Dvadesetak starijih grobova bilo je prekopano i na tom mjestu smješteni su novi. Tek se 1985. javno postavilo pitanje očuvanja groblja. Tri godine kasnije, 9. prosinca 1988., Židovsko groblje je zaštićeno. Time je devastacija zaustavljena“, zabilježio je Radovan Radovinović u knjizi „Karlovačka groblja“.

Bizaran je podatak da su komunisti reciklirali odlomljene nadgrobne spomenike sa Židovskoga groblja te ih koristili za izradu postamenata bistama narodnim herojima. To se saznalo nakon što su 1990-ih godina ti postamenti i poprsja u parku pokraj Kina „Edison“ devastirani – na poleđini razbijenih ploča bila su uklesana židovska imena.

Zaboravljena majka heroine Herte

Stariji Karlovčani se sjećaju Barbare Turze, posebno oni koji su se školovali u Osnovnoj školi „Banija“, kako se zove jedna četvrt. Ta škola je do Domovinskog rata nosila upravo Hertino ime. Barbara Turza, koja je preminula 1980., posjećivala je školske proslave, a djeca su joj pomagala, primjerice slaganjem drva za ogrjev. „Barbara je imala samo Hertu. Nakon njezine smrti, Grad i škola su se brinuli o njoj, a pobrinuli su se i za njezinu sahranu“, svjedoči Andrija Borovček, dugogodišnji djelatnik, pa i ravnatelj osnovne škole na Baniji.

Po Herti se danas zove jedna od ulica u četvrti Dubovac, baš ona koja izlazi ispred mrtvačnice Židovskoga groblja. Vanjski plašt mrtvačnice obnovljen je i zaštićen od vlage u siječnju, u što su uložili Grad Karlovac i Ministarstvo kulture i medija.

Jedno vrijeme se činilo da će klizište srušiti čitavo jedno naselje na groblje, no izgradnja potpornog zida je to spriječila. Prilikom radova dio javnosti se pobunio jer je oštećena kosturnica u kojoj su posmrtni ostaci žrtava fašista, između ostaloga i Herte Turze. Međutim, kosturnica je poslije obnovljena., a i danas stoji natpis: „U ovoj grobnici sahranjene su kosti znanih i neznanih ilegalnih revolucionara, žrtava fašizma i palih boraca za oslobođenje naše zemlje, koji su položili svoje živote za ideale slobode, bratstva i jedinstva i sretnije budućnosti naših naroda“.

Prva komunistkinja strijeljana u Hrvatskoj

Dvadesetdvogodišnja Herta Turza osuđena je na smrt i pogubljena sa skupinom partizanskih ilegalaca u kolovozu 1941., nakon srpanjskih partizanskih diverzija. Rođena je u Rumi, a u rodnom gradu i u Beogradu izučila je krojački zanat. U Karlovac dolazi 1934., zapošljava se kao krojačka radnica i organizira štrajkove. Kao članica društva „Napredna žena“ organizira prikupljanje pomoći za međunarodne brigade u Španjolskom građanskom ratu. Bila je članica Okružnog komiteta Komunističke partije Hrvatske i diverzant po izbijanju rata – prva komunistkinja strijeljana u Hrvatskoj. U ustaškoj obavijesti o smaknuću stoji da je bila protestantske vjere.

„Barbara Turza je govorila da su ona i njezina kći Židovke, kako saznajemo od sugrađanke koja ju je poznavala. Moguće je pak biti jedne vjere, a druge nacije. I sama sam protestant i Židovka“, kaže Tena Bunčić.

Slavko Goldstein u knjizi u kojoj je opisao sudbinu svoje obitelji, „1941. – godina koja se vraća“ svjedoči da je Herta uhapšena 21. srpnja s još dvadesetak komunista i skojevaca, da je narednog dana iz Zagreba stigao prijeki sud i 23. da se održalo prvo suđenje. „Na osam sjednica, koliko ih je taj sud ukupno 1941. održao u Karlovcu, po kratkom je postupku izrečeno 45 smrtnih presuda i jedna vremenska“, zapisao je Goldstein. „U zatvoru Gradskog redarstva, u ćeliji zajedno s mojom mamom i još desetak Karlovčanki, Herta je čekala svoj red da stane pred Prijeki sud. (…) Herta nije plačljivo jadikovala. Prihvaćala je svoju sudbinu kao tvrdu i neumoljivu činjenicu, poput neke prirodne katastrofe s kojom se unaprijed računa i ne može joj se uteći“, zabilježio je Goldstein.

Kad je 3. srpnja Karlovac ostao bez struje i utonuo u mrak uslijed diverzije na dalekovodu, Herta je ispisivala parole po karlovačkim zidovima: “Živio Sovjetski Savez!” i “Živjela Komunistička partija!”. Osuđena je 7. kolovoza. „Rasprave pred sudom su bile ‘po ubrzanom postupku’, za svih sedmero optuženih ukupno tri poslijepodnevna sata. (…) Točno u 13 sati predsjednik suda doktor Vidnjević pročitao im je sedam smrtnih presuda i vjerojatno odmah otišao na ručak u obližnji hotel Central. Istovremeno, perovođa karlovačkog Okružnog suda Mirko Gantar, koji je Prijekome sudu morao voditi zapisnike, viđen je kako izlazeći s rasprave briše naočale vlažne od suza i krije plač. Dobar znanac naše obitelji, poslije rata nam je pričao da mu je pisanje tog zapisnika bio najteži dan u sveukupnoj 45-godišnjoj službi“, iznosi Goldstein i dodaje da je kazna izvršena u roku tri sata, a kada su osuđene vodili na strijeljanje, Herta je na kamionu, koji je kružio gradom vjerojatno radi zastrašivanja, pjevala Internacionalu i „Padaj, silo i nepravdo“.

 

Ovaj tekst možete poslušati ovdje: