Jedna stara pesimistična dosjetka glasi: „Najgora stvar s današnjim vremenima je što će ovo jednog dana biti dobra stara vremena.“ Pogled optimista na istu situaciju sažet je pak u stavu: „Jednog dana ćemo se svemu ovom smijati.“ Gledanjem filma „Amarkord“, najslavnijeg uratka podjednako proslavljenog talijanskog redatelja Federika Felinija, od čijeg je premijernog prikazivanja u kinima nedavno obilježeno punih pedeset godina, stječe se dojam kako je njegovim duhom dočaran upravo prostor sjecišta ovih dvaju prethodno navedenih aforističkih stavova. Poetika „Amarkorda“ s jedne se strane temelji na ironiziranju mladenačkih dana kao doba neznanja i neiskustva, dok je istodobno s druge strane obilježena snažnom dozom nostalgije za istim tim danima kao vremenom bezbrižnosti i slobode. S obzirom na to da je od početka prikazivanja pa sve do današnjih dana ostao vrlo popularan među publikom i kritikom, očito je riječ o iznimno uspješnom spoju s kojim se mnogi mogu poistovjetiti.

Kreirajući kolaž scena utemeljen na vlastitim sjećanjima iz mladosti, Felini u „Amarkordu“, što u prijevodu s dijalekta talijanske pokrajine Emilia-Romanja i znači „Sjećam se“, ustvari u sjećanje priziva mladenačke uspomene sviju nas, budući da se odreda radi o općim mjestima svačijeg odrastanja i sazrijevanja – zabavljanju i strahovanju u školskim klupama, prvim vožnjama automobilom, prvim odlascima u crkvu, prvim seksualnim iskustvima, prvim iskustvima smrti u obitelji itd. Stoga ne čudi da, iako mu stručna filmska kritika najčešće dodjeljuje žanrovsku odrednicu drame, za većinu gledateljstva „Amarkord“ ostaje u sjećanju kao laka komedija. Takav se stav praktički nameće sam po sebi, budući da sjećanja na djetinjstvo i mladost, period u kojem su, uvodnim riječima iz klasičnih bajki, ruke bile manje, a oči veće, kod glavnine ljudi prouzrokuje ugodne osjećaje. Vedri događaji u njima se doživljavaju kao još smješniji i zabavniji, a oni emotivno teži pak također donose olakšanje  sa sviješću da su ostali daleko za nama.

Iz istog su razloga i svi likovi „Amarkorda“ i izgledom i ponašanjem prikazani kao iskarikirani do krajnjih granica, jer upravo je to način na koji sjećanja, osobito ona rana, najčešće funkcioniraju. Što zbog naknadne pameti, a što zbog psihološki posve opravdanog postupka da u njihovoj rekonstrukciji primat dajemo našim tada proživljavanim osjećajima naspram činjeničnog stanja, u njima visoki ljudi postaju još viši, debeli još deblji, glupi još gluplji, hrabri još hrabriji itd. Po istom načelu i u „Amarkordu“ bogataši izgledaju groteskno baš zbog svog bogatstva jednako kao i siromasi zbog svog siromaštva, a pamet jedne skupine likova izaziva istu količinu podsmijeha kao i glupost druge. Donekle racionalan pritom djeluje jedino sveznajući pripovjedač u liku lokalnog odvjetnika čiju ulogu tumači Luiđi Rosi. Prisutan u većini scena, ali bez izravnih interakcija s ostatkom prisutnih, Rosijev lik ima funkciju sličnu onoj poštara iz Smojinog „Našeg malog mista“ – uspoređivati prikazana vremena s onim još starijima kao i onim budućima, te otkrivati pozadinske priče pojedinih likova.

U izgradnji fabule „Amarkorda“ pritom je podjednako zanimljiv i precizni prikaz mladenačkog odnosa spram velikih i malih tj. važnih i nevažnih tema u kojem klasične historijski relevantne teme, one političke i ideološke, u osobnim sjećanjima postaju tek nužna kulisa. U ovom slučaju, ličnost Musolinija i fašistički državni aparat sa svojim ritualima, osim što su kao i sve ostalo doživljavani neozbiljno i karikirano, u reminiscencijama Felinijeve mladosti ostaju tek povremena smetnja za uobičajeni životni tijek prikazane mikro-zajednice. Zbog svega navedenog, sjećanja iz mladosti ostaju stalna mogućnost za izvedbu uspješne komedije, što „Amarkord“ svakako dokazuje.

Fokusiramo li se pak na samu radnju, ostavljajući po strani znanje da je riječ o sjećanjima na prošlo vrijeme, „Amarkord“ bi se najtočnije mogao definirati kao film o (uspješnom) sazrijevanju. Prateći svakodnevicu dječaka-protagonista, velikim dijelom i kroz prikaz njegove žudnje za Gradiskom, tipičnom fatalnom ženom za kojom se okreće cijeli gradić, završni dio filma, Gradiskina udaja i odlazak iz mjesta, simboliziraju trenutak seksualnog sazrijevanja glavnog lika – trenutak u kojem on može biti oslobođen uloge tek onoga koji mašta, te neopterećeno stupiti u odrasli stadij u kojem će započeti ljubavnu vezu s „ravnopravnim“ partnerom. S obzirom na to da ovom prizoru prethodi set scena vezanih uz smrt njegove majke, jasno je kako je njegovo sazrijevanje potpuno, ne samo spolno već i u smislu potpunog preuzimanja odgovornosti i brige za samoga sebe. Ovakva je putanja, dakako, jedan posve prirodan proces, dio uobičajene kvadrature životnoga kruga svakog pojedinca, što „Amarkord“ dokazuje i prikazom općeg prirodnog ciklusa koji zaokružuje njegovu radnju. Ona počinje u proljeće i traje do zime s finalnim ponovnim ulaskom u proljeće, pri čemu je jasna metafora da se baš poput godišnjih doba na isti, uobičajen i normalan način odvijaju i ljudski životi. Pritom svaki može biti izjednačen s jednim upotpunjenim ciklusom godišnjih vremenskih mijena, ali i biti shvaćen kao skup velikog broja takvih ciklusa koji označavaju različite životne faze, no s činjenicom da u svaki njegov ponovni početak ulazimo obogaćeni novim iskustvima iz onih prethodnih, koja u nama ostaju sačuvana upravo kao sjećanja.

Prilično je poznat podatak da je nostalgija, u doba kada je prvi put bila opisana sa znanstvenog stajališta, bila tretirana kao teška duševna bolest za čije su liječenje propisivane različite medicinske terapije. Sagledano iz toga, danas na sreću arhaičnog kuta, i snimanje i gledanje filmova kao što je „Amarkord“, baš kao i naknadno prisjećanje sličnih scena iz vlastitih života, moglo bi se shvatiti kao jedan oblik grupne terapije. I to vrlo djelotvorne upravo zbog prevladavajućih humorističnih tonova koji su dodijeljeni cjelokupnoj u sjećanje prizvanoj atmosferi, jer smijeh je u svim kulturama i uz sve prevladavajuće medicinske paradigme bio i ostao doživljavan kao najučinkovitiji lijek. Sličan princip u formi scenskog nastupa uspješno je dokazao i Đorđe Balašević u svojim izvedbama objedinjenim pod naslovom „Kalendar moga detinjstva“.

Doživljavajući još jednu okruglu obljetnicu svog dolaska pred gledateljstvo, onu koju bi se u obilježavanjima godišnjica braka nazvalo zlatnim pirom, „Amarkord“ se nesumnjivo u sve većoj mjeri i sam pretvara u uspomenu iz mladosti onih koji su ga imali priliku pogledati kada je tek stigao u kina, ali i sada već drugoj, ako ne i trećoj generaciji filmofila. Njegov utjecaj na niz kasnijih kinematografskih ostvarenja ostaje očit u scenografiji i izgradnji karaktera u nizu filmova, pri čemu se s naših prostora primarno ističu radovi Slobodana Šijana. Zbog univerzalnosti svoje poruke, ali i jedinstvenosti načina na koji je ona prenesena, „Amarkord“ Federika Felinija bez sumnje će velik broj gledatelja i u budućnosti nastaviti uveseljavati, ali i poticati na autorefleksiju.