Intenzivno i motivirano zagovaranje ciljeva iz uvjerenja na različitim društvenim područjima zajedničko je svim aktivistima. Neki od njih su posebni jer njihov aktivizam nije kratkog daha, već traje godinama, poput životne misije. Takav je aktivizam Daniela Pavlića, rođenog Siščanina koji je djetinjstvo proveo u Hrvatskoj Kostajnici, u koju se vratio poslije završenog studija u Zagrebu. Daniel je veoma aktivan na različitim područjima: voditelj je Filmskog centra Doma kulture u Sisku, organizator i idejni začetnik Smaragdnog eko film festivala (SEFF), PRESS film festivala i Revije dokumentarnog filma Fibula u Sisku. Pored toga, autor je nekoliko dokumentarnih filmova koji su prikazani u široj regiji, ali i u mnogim zemljama svijeta poput Francuske, Indije i Kanade. Autor je i serijala fotografija pod nazivom “Na granici”. Dobitnik je, između ostalih, županijske nagrade za promicanje kulture Sisačko-moslavačke županije. Prije nekoliko godina objavio je knjigu “Priča iz Smaragdne doline”. Vodi udrugu EKS – ekološka kulturna scena koja okuplja mlade u Kostajnici i promiče kulturu te zaštitu prirode i okoliša. Posljednjih godina, kroz razne projekte, vodi filmske radionice za djecu učeći ih snimanju filma te da filmom pokažu kako vide svoju okolinu.

– Rad s djecom uvijek nosi uspjehe. Kroz te radionice njegujemo ljubav prema filmskoj umjetnosti. Učimo ih važnosti sudjelovanja u zajednici, ali i uživanju u prirodi kroz njeno očuvanje – priča o svom angažmanu Daniel.

Dinamike i uzbuđenja u Danielovom životu ima napretek, no tko je on uistinu?

– Da me je ovo netko pitao prije godinu dana, odgovorio bih mu da sam vizionar s idejama koje bi putem kulture i turizma revitalizirale naš kraj i da sam sanjar koji se nakon završenog studija vratio u ratom poharanu Kostajnicu kako bi dao svoj doprinos stvaranju mjesta poželjnom za život. Danas mogu reći da sam razočaran čovjek – rezignirano govori Daniel.

Razočaran je učmalom i nezainteresiranom okolinom, politikama koje su se smjenjivale, a nisu učinile ništa za razvoj ovog kraja.

Danielov aktivistički put započinje još 2001., kada je kao 27-godišnjak u nekom prašnjavom kutku gradske uprave Hrvatske Kostajnice, gdje je radio kao referent, otkrio dokument pod nazivom “Prostorni plan županije”.

– Prvi smo digli frku oko odlagališta nuklearnog otpada na Trgovskoj gori. Bili su to prosvjedi, ali i konkretne akcije međunarodnih volonterskih kampova kojima smo nudili drukčiju sliku od Kostajnice do Dvora: onu koja promovira prirodne ljepote i zaštitu okoliša kroz proizvodnju zdrave hrane. Doveli smo mlade ekologe iz cijelog svijeta koji su ukazivali da postoji i drukčija vizija života na ovim prostorima – priča Daniel.

S obzirom na to da se ovo pitanje svako malo iznova otvara, osjeća se poput Don Quijotea.

– Imam osjećaj da se u našem društvu kultura još uvijek smatra elitizmom. Mnogi ljudi ne dolaze na naše manifestacije, kazališne predstave, koncerte, festivale jer smatraju da je to za elitu. Zato je ulaz na ta događanja uvijek slobodan, kako bismo privukli što veći broj posjetitelja. Čak su u posljednje vrijeme na našim manifestacijama bili osigurani hrana i piće, kako za naše goste tako i za publiku – ističe Daniel.

Mnoge manifestacije koje je donedavno organizirao preuzeli su drugi.

– Kao organizatoru koji aplicira za sredstva po raznim ministarstvima teško mi je objasniti da nešto što si dosad uspješno radio odjednom, bez ikakvog dogovora, preuzima netko drugi. Njima na čast. Znam vrijednost svog rada, koji je prepoznat, što pokazuju brojne nagrade i priznanja. A ideja i zamisli imam za još deset života i ne mogu mi uzeti sve što mogu osmisliti – kaže naš sugovornik.

Iako je već mnogo puta, suočen s raznim izazovima, razmišljao o odlasku, uvijek je ostajao s aktivističkim žarom i nadom u bolje sutra. No u posljednje vrijeme, dok se svaku večer vraća s posla, vozeći pod dugim svjetlima u tamu svog grada, ponukan prilikama i odlascima brojnih prijatelja, padala je odluka o definitivnom odlasku iz Kostajnice.

– Prošao sam sa svojim festivalima mnoge države i gradove, imao sam priliku od iskusnih ljudi naučiti kako pronaći rješenja za probleme u lokalnoj zajednici i primijeniti ih. Nažalost, kod nas vrijedi ona da nitko nije prorok u svom selu. Iako su tu moji korijeni, što drugo da učinim osim da odem? Na kraju uvijek mogu čista srca i obraza stati pred svakoga i reći: pokušao sam, ali nije išlo – zaključuje Daniel Pavlić.