Kada ujutro ustanem, prvo pogledam Unu, onda sve ostalo. Svaki dan sam na Uni. Puno mi srce, puna mi duša. Una je naša ljepotica, jedna jedina, neponovljiva. Lijepa je i plahovita ujutro, uvečer, u podne, i zimi i ljeti, i u proljeće i u jesen, kada je velika. Lijepa je čak i kada poplavi. Unu treba znati poštovati, ona ima svoje zakone, svoju moć. Una je naš lijek, naš život. Una liječi živce, sve. Kod nas ljudi kažu ako te bole noge, dođi na Unu, samo hodaj po sedri, odmah noge ozdrave – priča Milan Knežević koji živi na ulazu u Hrvatsku Kostajnicu iz pravca Dvora, na mjestu gdje se Una razlijeva u širinu, kao more. Njegova kuća je udaljena svega 20 metara od same Une i 35 kilometra od ušća Une u Savu kod Jasenovca.

– Iako sam rođen u Kirišnici, brdskom selu kraj Dvora, kada sam se odlučio skućiti, rekao sam, samo pored Une. Milina mi je ovdje. Bio sam u izbjeglištvu u Srbiji, završio u Vrbasu, u gradu koji nema rijeku. Izdržao sam svega mjesec dana i vratio se u Bosansku Dubicu. Glavni razlog zbog kojeg sam se vratio u zavičaj bila je Una – nastavlja Milan o neraskidivoj vezi čovjeka s rijekom, koja je jedinstvena od izvora do ušća.

Od izvora, u mjestu Suvaji pokraj Srba, pa sve do Novog Grada, Una putuje kao planinska rijeka, divlja, brza, hladna, s jedinstvenim sedrenim slapovima, mjestimično kroz kanjone, surova, opasna, nepristupačna i duboko usječena među strme litice, a zatim mijenja svoje lice i postaje pitomija, mirnija, sporija i toplija te se kao ravničarska rijeka ulijeva u Savu.

Poput Milana, veliki zaljubljenik u Unu je i Mićo Martinović, inače iz Vojnića.

– Iako Kordun ima svoje rijeke, ljeti živim pored ove ličke ljepotice. Nema ljepšeg početka dana nego kada ujutro kroz tišinu u daljini čujete martinbrodske slapove – priča Mićo, koji je uz Unu ostao vezan još od vremena kada se kao zagrebački srednjoškolac počeo baviti kajakom na divljim vodama.

– Moje prvo takmičenje bilo je 1975. godine na Uni kod Bosanskog Novog. Otada se uvijek vraćam Uni. Sudbina je odredila da sam u Oluji, augusta 1995., tačno 20 godina poslije toga, tu istu rijeku, na istom mjestu, prelazio čamcem i bukvalno su me dijelili trenuci da li ću uspjeti prijeći na drugu obalu i preživjeti ili neću. I evo, sada na kraju moje karijere, sudbina je ponovno odlučila da joj se vratim, da zatvorim krug koji sam otpočeo prije 40 i više godina. Na Unu sam se vratio 2009. godine, na putu iz Dubrovnika, gdje sam radio u jednoj turističkoj agenciji i upoznao kako funkcionira užasni liberalni kapitalizam. Došao sam s idejom i voljom da u ovim našim pasivnim krajevima pokušam oživjeti turizam za koji postoje veliki potencijali i kapaciteti. Kako sam znao za izuzetno kvalitetnu rafting liniju u gornjem toku Une, organizirao sam rafting ture i eto, pustio sam svoje korijenje kraj Une – govori Mićo Martinović, osnivač aktivne udruge Una rafting koja je pokretač društvenog i sportskog života na lijevoj, potpuno neiskorištenoj obali jedinstvene i atraktivne rijeke.

Za razliku od zapostavljene lijeve, hrvatske strane ove riječne ljepotice, desna strana Une u Bosni i Hercegovini proglašena je nacionalnim parkom.

– Una je prerasla u okosnicu privredne djelatnosti zapadnog dijela Bosne. U posljednje četiri godine broj posjetilaca Nacionalnog parka Una popeo se sa 5.000 na 80.000 godišnje. Od Martin Broda do Vakufa izgradili su cestovnu infrastrukturu, a u samom Martin Brodu i kanalizaciju. Na Štrbačkom buku napravili su odlično uređene staze i grede o kojima Plitvička jezera mogu samo sanjati. A mi, što smo mi investirali u našu Unu? – pita Mićo Martinović.

Ističe da su za Liku sinonim turizma Plitvička jezera, pokraj kojih je Una ostala zapostavljena toliko da čak nije ni ucrtana na turističku kartu Hrvatske, bez obzira na njene specifičnosti, prirodne ljepote i činjenicu što je s druge, bosanske strane proglašena nacionalnim parkom. A mnogo je razloga da Una bude dio turističke ponude Hrvatske. Fascinantan, divlji gornji tok rijeke s najdubljim slatkovodnim izvorom na svijetu od 205 metara, sedrenim slapovima, deltom koju pravi u Martin Brodu, gdje skoro svaka kuća ima svoj dio Une i gdje ona gradi ukupno 124 slapa ukupne visine 52,5 metara, zatim nevjerojatne prirodne ljepote Štrbačkog buka od kojeg se kroz kanjonski put pruža idealna rafting tura i odlična lokacija za škole kajaka na divljoj vodi.

– Kada nam strani gosti dođu, ostaju zadivljeni prizorima Une i kažu: Ovo je fantastično, isplati se doći, pobjeći iz plitvičke gužve i tu uživati. Od izvora do Bihaća Una je pitka i naši posjetioci ne vjeruju da se unska voda može zagrabiti rukom i piti. Sam Martin Brod je najljepše selo na svijetu i često poželim što nije neko norveško, švicarsko, austrijsko selo, pa bi vidjeli koliko tu ljepote leži. Una u svom toku kroz Bosnu prati i nekadašnji put AVNOJ-a i poznatu, decenijama zamrlu unsku prugu, najbolju i najkraću željezničku trasu koja povezuje Zagreb i Split. Priča kaže da onaj tko nije prošao vlakom unskom prugom prema moru, taj ništa nije vidio u životu. I to je zaista tako. Cijeli gornji unski kraj je jedna živa priča, gdje je svaki kamen, svako drvo, svaki vijadukt, svaki most, svaki dio pruge, čak i onaj drveni most, svojevrsna priča. Una je zaista kraljica cijelog tog prostora – nabraja Martinović.

Ne zaboravlja spomenuti da se u Hrvatskoj često misli da je Una bosanska rijeka i da izvire negdje u Bosni.

– Malo ljudi u Hrvatskoj zna da Una izvire u Suvaji, mjestu četiri kilometra prije Srba i da se strani speleoronioci nisu uspjeli spustiti do kraja izvora, već samo do 205 metara dubine, što je najdublji izmjereni slatkovodni izvor na svijetu. Nevjerojatno je da u Hrvatskoj jednu takvu svjetsku rijetkost nismo uspjeli kapitalizirati, ni izreklamirati. Nedavno se na Hrvatskoj televiziji prikazivao serijal “Hrvatske rijeke” koji je radio Stipe Božić i u kojem nema spomena rijeke Une – ističe Martinović.

– Najviše me porazilo što mnogi Ličani nikada nisu vidjeli Unu, nikada nisu vidjeli Štrbački buk. Žive tako blizu, a ne znaju da takvo što postoji. Una je Ličanima tu, među njima, dio tih krajeva, nešto što je bogomdano, njihova svakodnevica. A kada nam nešto postane svakodnevica, na to više ne obraćamo pažnju. Osim toga, ljudi u Lici uvijek su se borili za goli opstanak i u toj poziciji nisu imali ni vremena, ni snage, ni motiva da vide ljepotu prirode. Ovi pasivni krajevi oduvijek su bili zapostavljeni. I kada su bili austrougarska provincija okrenuta prema Turcima, i kao dio Kraljevine Jugoslavije i SFRJ, iz ovih krajeva uvijek se odlazilo bez povratka, dok je posljednji rat potpuno ispraznio ovaj prostor od ljudi. Mi nemamo osnovnu supstancu u prirodi, a to je čovjek, jer priroda bez čovjeka je mrtva – govori Martinović i dodaje da ni Una nije ista poslije rata.

– Od tog nesretnog rata puno je ribe iz Une nestalo, otišlo. Ljudi su Unu uništavali eksplozivom, dinamitom, sve se uništavalo što se moglo uništiti. Una je poslije rata puno tužnija rijeka, jer uništiti u rijeci životinjski i biljni svijet, to je kao kada čovjeku uzmete dušu – potvrđuje Knežević, koji za sebe kaže da je ribar već 50 godina.

– Zabrinjava me stanje ribljeg fonda. Trebalo bi izvršiti poribljavanje i ispitivanja što je od živog svijeta ostalo, ali ništa se ne radi. Kažu da smo na granici s BiH, da riba pliva i tamo i ovamo. Pojavile su se razne ptice, kormorani, čaplje, rode koje uništavaju ribu. Ima dana kada površina Une sva pocrni od ptica u lovu na ribe. Recimo, 1986. ulovio sam soma teškog 32 kilograma, a sada nema šanse da ribar na Uni ulovi soma težeg od tri kilograma. Nekada sam iz potoka svoje Kirišnice pa do Une ribu mogao loviti rudnjakom. Danas je ribu teško uloviti. Malo je ima. Zna se dogoditi da nekoliko dana ne ulovim nijednu. Dnevno maksimalno mogu uloviti pet kilograma ribe. I to kada hoće da grize. Ipak, ponovno nam se pojavila pastrva, što je dobar znak: voda je čista i zdrava, pa daj Bože da se obnovi i njen živi svijet – priča Knežević i ističe da ni korito Une nije isto kao prije.

– Una postaje plića rijeka. Nikada se za ljetnih mjeseci nije mogla pregaziti kao sada. Nekada je Una ovdje bila duboka dva metra, a sada je nema ni pola metra. Posljednjih nekoliko godina svako malo, kada kiša padne, Una se izlije. S vremenom, u njoj se nakupilo puno naslaga, sedre, mulja, šljunka, kamena i blata. I upravo zato dolazi do poplava. Ali znate što, koliko god Una donese štete za vrijeme poplava, ona donese još više koristi. Jer kada poplavi, iza nje ostaju polja koja dobro rađaju. Ali nažalost, naša su polja pusta, rastu šikare, korov, ambrozija, a uz Unu, od Dvora pa sve do Jasenovca, nekada je bila žitnica – rezignirano će Knežević kome je Una ispred kuće idealna lokacija i za ljetno kupanje.

Za razliku od Ličana koji su većinom neplivači i kojima je Una sa svojom maksimalnom temperaturom vode od 12 stupnjeva vrlo negostoljubiva za kupanje, u donjem Pounju malo tko ne zna plivati.

– Nama more ne treba. Una je naše more. Mnogi kažu da je Una hladna, ali nije. Znamo se kupati još u maju. Moja djeca i unučad naučili su plivati na Uni. Međutim, Unu i u donjim tokovima treba dobro poznavati jer je i ovdje na mjestima hirovita, sa skrivenim opasnostima i virovima – napominje Knežević.

Una je dobrim dijelom prirodna granica između Hrvatske i BiH, kako u gornjem toku, gdje je s druge strane Federacija BiH s većinskim muslimanskim stanovništvom, tako i u donjem dijelu, gdje je na drugoj obali Republika Srpska s većinskim srpskim stanovništvom.

– Una je granica koja spaja. S našim komšijama iz Bosne družimo se na Uni. Sjedimo u čamcima, pecamo ribu, popijemo zajedno pivo… To je raj života i ljepote. Ljudi su iz svojih glava izbrisali granice. Ali one ipak u stvarnosti postoje, što je najveće zlo. Na primjer, čamcem ne smijemo prijeći polovinu rijeke, pravimo prekršaj, ne smijemo izaći iz čamca na bosansku obalu. Granična policija nas može kazniti i eto problema – govori Knežević.

– Iako je nekada uz obale Une, u Hrvatskoj Kostajnici, bilo usidreno oko 200 čamaca, a danas ih je samo pedesetak, život ljeti uz Unu i dalje je bogat. Posebno je puno kupača s bosanske strane. Tu su šatori. Roštilja se i pjeva, cijelu noć svira muzika. Odmor za dušu. Ipak, ono najljepše i najvažnije što Una ostavlja jesu poznanstava, ljubavi, dugoročni i skladni brakovi koji i dan-danas opstaju, a koji su se izrodili na njenim obalama – priča Knežević o spoju dvije države i više naroda na rijeci koja je za sve njih jedna, jedina i jedinstvena.