S poslodavcem imam zaključen ugovor o radu na određeno vrijeme, kao i još deset radnika. Rok trajanja radnog odnosa na određeno vrijeme ističe ovaj mjesec. Poslodavac je donio odluku da sa svim radnicima zaključi ugovor o radu na neodređeno vrijeme osim sa mnom. Budući da sam srpske nacionalnosti, smatram da je poslodavac takvu odluku donio zbog moje nacionalne pripadnosti. Postoji li mogućnost da tužim poslodavca zbog takve odluke i spriječim takvo postupanje?
Milka P., Zagreb
Prema iznijetom, vi ste odlukom odnosno postupanjem poslodavca stavljeni u nepovoljan položaj u odnosu na druge zaposlenike koji su u istoj situaciji. Takvo postupanje poslodavca predstavlja diskriminaciju i to s osnova vaše nacionalne i etničke pripadnosti. Prema čl. 17 Zakona o zabrani diskriminacije određene su četiri tužbe za zaštitu od diskriminacije i to:
1. tužba za utvrđenje diskriminacije – da se utvrdi da je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da radnja koju je poduzeo ili propustio može neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje;
2. tužba za zabranu ili otklanjanje diskriminacije – da se zabrani poduzimanje radnji kojima se krši ili može prekršiti tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da se izvrše radnje kojima se uklanja diskriminacija ili njene posljedice;
3. tužba za naknadu štete – da se naknadi imovinska i neimovinska šteta uzrokovana povredom;
4. tužba za objavu presude – da se presuda kojom je utvrđena povreda prava na jednako postupanje na trošak tuženika objavi u medijima ako je do diskriminacije došlo posredstvom medija ili ako je informacija objavljena u medijima, a objavljivanje presude je potrebno radi potpune naknade učinjene štete ili zaštite od buduće diskriminacije.
Da biste se sudskim putem zaštitili od diskriminacije, morate uzeti u obzir teškoće dokazivanja činjenica da poslodavac s vama nije zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme zbog vaše nacionalne i etničke pripadnosti. Upravo zbog teškog položaja žrtve diskriminacije zakonodavac je odredio da žrtva prilikom podnošenja tužbe treba učiniti vjerojatnim postojanje diskriminacije, dok je teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije prebacio na tuženog. Takva zakonska rješenja u sudskom postupku na prvi pogled olakšavaju poziciju žrtve. U konkretnom slučaju, da biste učinili vjerojatnim postojanje diskriminacije, morate predložiti dokaze za okolnost da ostali radnici koji su zaposleni za stalno nisu srpske nacionalnosti ili da to nije poznata činjenica kod drugih radnika kao u vašem slučaju i druge dokaze koji upućuju na diskriminatorno postupanje poslodavca (jeste li u toku radnog odnosa bili šikanirani ili su se na drugi način kršila vaša ljudska prava iz razloga što ste Srbin i sl.).
Jasno je da takvim ponašanjem poslodavac povređuje i prava osobnosti žrtve, a uslijed čega se ista osjeća potištena, bezvoljna, s manjkom samopoštovanja i gubitkom nade u pravednost društva i jednakost ljudi, bez obzira na nacionalnu i etničku pripadnost. Sukladno čl. 11. Zakona o suzbijanju diskriminacije, može se zahtijevati pravična novčana naknadu za pretrpljenu neimovinsku štetu, kako zbog diskriminacije, tako i zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje, te imovinske štete ukoliko se iz tih razloga nije ostvarivala zarada.
Također je važno navesti da su prema Zakonu o suzbijanju diskriminacije to hitni postupci i sud i druga tijela koja provode postupak dužna su radnje poduzimati hitno, nastojeći da se sve tvrdnje o diskriminaciji što prije ispitaju.
