Na dvjestogodišnjicu osnivanja Matice srpske, najstarije književne, znanstvene i uopće kulturne institucije našeg naroda, na obljetnicu što pada baš ove godine, htjelo se da i sam, najljepšim povodom, budem gost te časne ustanove i njene biblioteke osnovane iste 1826. godine. Obje se nalaze naravno u Novom Sadu, no u historijskoj ironiji bliskoj Prečanima, obje osnovane u Pešti, smještene u zgradi koju je ostavio veliki Sava Tekelija, jedna od najkrupnijih ličnosti i prečanske i srpske kulturne historije, a prije preseljenja ovih epohalnih institucija u Novi Sad, 1838., gdje otada u kontinuitetu postoje. Kad kažem da sam došao u Maticu najljepšim povodom, to gotovo da i nije hiperbola: imao sam čast biti kolaureatom nagrade „Sreten Marić“ koja se dodjeljuje za najbolju esejističku knjigu iz oblasti književnosti i filozofije. Ako će mi se povjerovati (a ako i neće, svejedno), ovdje ne govori autorska taština. Za tu nagradu dodjeljivanu bijenalno, u ovom slučaju za 2025. i 2026., htjelo se, također, da je dijelim s profesoricom Mirjanom D. Stefanović koja ju je zaslužila za čitav svoj impresivni istraživački, esejistički i književnohistorijski rad, a uz njenu monografiju „Uvod u srpsko prosvetiteljstvo. Predgovor kao poetika“.
Profesorica Stefanović jedna je od onih tihih, a za kulturu apsolutno nezamjenjivih znanstvenica. Upornošću bez premca, „monaški“, ona istražuje našu književnu povijest i kroz duge decenije stvara golemu i prebogatu bibliografiju, nezaobilazne studije i analize, izvlačeći iz zaborava imena i djela bez čijeg prisustva bismo danas bili neopisivo siromašniji kao kultura. I sama nagrađena monografija o srpskom prosvjetiteljstvu takvo je jedno djelo. Iako se čini kao strogo akademska, filološka studija namijenjena upućenima, knjiga zapravo nudi nešto što nam je danas od ključne važnosti. Mnogo bliže svakome od nas nego što bi većina mogla i pomisliti.
Naime, u ovoj eri lažne demokratičnosti, kad svaka bluna i polupismeni idiot ostavlja po društvenim mrežama svoje nedopečene misli, usuđujući se da iz svoje mišje perspektive sudi čak i o gigantima naše kulture i povijesti, pokazalo se da nitko više nije siguran i oslobođen od, kako bi pokojni Teofil Pančić rekao „imaoca mišljenja“ i takvih nedostojnika. I sad, hajde, te anonimuse možemo još nekako i zaobilaziti. No, čak i pisci, intelektualci serbski danas dozvoljavaju sebi ponekad neshvatljive sudove u govoru i tekstovima, rušeći pseudoikonoklastičnim i kvazibuntovnim gestama i najveća imena, divove na čijim ramenima stojimo već vjekovima. Takva neopreznost i neodgovornost padaju naročito teško nama odavde, kojima su kulturna historija i njen kanon kao sol života, materija zahvaljujući kojoj i dalje duhovno postojimo. Od svih velikana – a srpski velikani su uvijek i svjetski velikani, što je privilegija koju malo naroda ima – kao da najgore prolazi onaj koji nam je najvažniji upravo za ovo što imamo pred sobom, sam ovaj tekst i to kako ga čitamo i pišemo: Vuk Karadžić, otac našeg jezika.
Nastranu budale po internetskim zakucima, gdje se, u hipertrofiji srpske demokratičnosti, iznose paranoidne idiotarije o Vuku, koje je sramno i ponoviti. Ali i jedan od vodećih srpskih pisaca današnjice, vrhunski stilist i cinični, herostratski karakter, a elitist, kao i mnogi provincijalac, koji svojim snobizmom zapravo sakriva vlastite palanačke komplekse, decenijama je rogoborio protiv Vuka i njegovog „seljačkog jezika“ i do komičnosti transparentnom psihološkom projekcijom optuživao ga za udaljavanje kulture od suvremenih tokova, ili tako neki nonsens, sve dok pisac pomalo nije došao k sebi, čini se, u međuvremenu našavši druge mramorne spomenike da im otpili glavu.
Razmišljajući nad studijom profesorice Stefanović, javi mi se ironija: jedan od osnivača i prvi predsjednik Matice srpske bio je Jovan Rajić – uporni protivnik upravo Vukove jezične reforme. Esej „Poetika prosvetiteljstva“ u profesoričinoj nagrađenoj knjizi tako počinje uvodnim tekstom iz prvog srpskog časopisa, Orfelinovog „Slavenoserbskog magazina“, štampanog (u Veneciji, eh) 1768., samo dvadeset godina, dakle, prije Vukovog rođenja. Ovako stoji u predgovoru („Predislovije“) prvom (i jedinom) broju: „Vek nastojašti toliko mnogo mudrih mužej u Evropi proizveo, čto od ovoga svi protčije jedva li tolikim čislom snabdeni bili. Ščastije sadašnjemu čelovečeskome rodu!“
Ili prijevod, ili pet puta da se čita dok se ne dešifrira što piše naš slavni predak na ovom visokom i učenom slavjanoserbskom jeziku. Ne znam, možda se pobjedom, trijumfom upravo, nad ovim jezikom pisanim „po pravilam babi Smiljani“, Vukom rečeno, nešto izgubilo, otmjenost ili gospodska nota. Kao obožavatelj Dositejev osjećam nostalgiju za nedoživljenim svaki put kad u „Ljubeznom Haralampiju“ pročitam rečenicu poput: „Zašto bi se, dakle, mi Serblji sumnjavali u takovom i toliko poleznom i pohvale dostojnom delu, pročim slavnim narodom sledovali?“
Ali Vukov „jezik svinjara i govedara“, koliko god isključiv i neosjetljiv na poetiku lirike i u samom Rječniku, taj će, kako profesorica briljantno artikulira, trostruki jezik, roditi nevjerojatnom dijalektikom ipak i opet na kraju nešto čudesno. Visoku poeziju, suvremenu poeziju dapače, pjesnike suptilnih tema i motiva, poeziju novoga doba koja će nastati generaciju kasnije – na standardu koji se bio upravo razvio iz onoga Vukovog prostog narodnog jezika i rječnika.
Ogledni takav autor rođen je u Beogradu prije ravno sto pedeset godina, krajem mjeseca koji smo upravo ispratili. Milan Rakić, tipski čovjek visokog srpskog građanstva, karijerni diplomat – i dakako pjesnik. Od onih najboljih, koji su pisali malo, a bez ijednog viška: svega nekih šezdeset pjesama. Integracijom predvukovskog slavjanosrpskog elementa u književnost, naša poezija bila bi možda jezično kompleksnija i stilski rafiniranija. Ali ne bi mogla izreći to kako izriče nešto Rakićeva „Iskrena pesma“, već od tog tako istinitog naslova. Stotinu dvadeset i tri godine unazad, 1903., mladi Rakić hvata jedan motiv kao nitko u nas: kroz metaforu prirodnih sila, skrivenu erotičku požudu koju da bi čovjek ostvario, fingirajući čežnju i patnju, izjavit će čak i ljubav. U kulminaciji čuvene pete strofe pjesnik izriče ono glavno, razorno i nedopušteno lako:
„I gledajući vrh zaspalih njiva
kako se spušta nema polutama,
ti nećeš znati šta u meni biva,
da ja u tebi volim sebe sama.“
Potpuno suvremen, frapantno rano on u nas anticipira psihološki motiv koji se do opsesivnosti ponavlja upravo u hiperpsihologiziranoj današnjici, u samom ovom trenutku, temu koju svakodnevno milioni tekstova na stotinama jezika ponavljaju po portalima i društvenim mrežama kao glavni poremećaj i patološku crtu modernog čovjeka.
Sve to fiksirao je Rakić naizgled jednostavno. Pjesnik koji je umro baš u našem gradu, o čemu ovdje ne govori i ne zna više nitko ništa. Zato treba reći: narodnim, folklornim, zavičajnim tradicijama i „identitetu“, već smo dosad podučili djecu, u našoj gimnaziji i osnovnim školama s posebnim „modelima“ (kao da su, Bože očuvaj, s posebnim potrebama), gnjavili tim temama naše stipendiste i studente. Tako je moralo. Da ne zaborave tko su. Vrijeme je međutim da ih počnemo uvoditi i u drugi „model“: onaj gdje će početi razumijevati suptilnije i više lukove vlastite kulture, one koji premošćuju dvije stotine godina, temelje što se razvijaju u svod što ide od Matice srpske do Rakića. Vrijeme ovo ionako ište – parafrazom moje kolaureatkinje i časne profesorice – novo prosvjetiteljstvo.
