Na izvanredne parlamentarne izbore koji su zakazani za 25. oktobar Srbija ulazi u uzavreloj atmosferi, u kojoj se s jedne strane nalazi Srpska napredna stranka (SNS) na vlasti i kandidat za premijera Aleksandar Vučić, a s druge strane Studentska lista, izrasla iz dugotrajnih uličnih demonstracija koja ultimativno traži da SNS siđe s vlasti. Ovo nije prvi put da je u Srbiji burno i da, kako kažu sociolozi „pokućstvo pleše“. Nekako neprimjetno ispod radara ipak prolazi činjenica da uzrok mnogih političkih problema u Srbiji jest kronični nedostatak istinskog parlamentarnog života, u kojem „prisila boljeg argumenta“, kako kaže Habermas, postaje početak rješavanja konkretnih problema. Drugim riječima, zašto u Srbiji već dobru deceniju i po nema prave opozicije?
Kada je 2012. godine dotadašnji predsjednik Srbije Boris Tadić izgubio na izborima, on je u noći poraza pred novinarima izjavio: „Vidimo se u nekom novom filmu.“ Tog filma do danas nikada nije bilo. Tadićeva Demokratska stranka (DS) bila je na vlasti od 2000. do te 2012. godine, preživjela je turbulentnu deceniju 90-ih, ratove i ubistvo premijera Đinđića, ali se kasnije tiho i polako počela mrviti sama u sebi. Civilizacijski problem (ne samo u Srbiji) bio je u tome da je polako počeo nestajati šarm tzv. prosvijećenog srednjeg sloja, koji je bio stanoviti amblem i
DS-a, a sve ono što se zove marketingom svrgnulo je političke ideale umjerenog liberalizma. Legenda kaže da je tada u DS-u izgovorena kobna rečenica: „Trebaju nam oni koji lijepe plakate, a ne intelektualci.“ Šta god bilo, egzistencijalni problemi Srbije tada su i dalje ostajali neriješeni. Izbori 2008. bili su za DS posljednja šansa i tada smo zapisali: „Dosadašnji predsjednik Boris Tadić dobio je plebiscitarnu dozvolu da u još jednom mandatu konačno nešto konkretno učini u zemlji premreženoj korupcijom, kriminalom i sirotinjom, ali s obzirom da je Demokratska stranka takve šanse propustila, čini se da su ovo zadnji izbori u kojima se glasalo za – manje zlo.“ Na sljedećim izborima, 2012. godine, DS je zato ponajviše izgubila od „bijelih listića“ i ogorčenih glasača iz vlastitih redova. Od tada do danas ova stranka se rascijepila na devet neprijateljskih strančica i ona, kao ozbiljna partija lijevog centra i kao parlamentarna protuteža stranci na vlasti, praktički više ne postoji. Na ove parlamentarne izbore 25. oktobra ona neće ni izaći, nego će, kako izvještavaju mediji, uputiti svoje pristalice da svoj glas daju Studentskoj listi. Ili, kako je rekao jedan od simpatizera DS-a iz toga vremena: „Političari Demokratske stranke uništili su divnu energiju jednog naroda i pretvorili je u ništa.“
Na sceni je nakon potonuća DS-a 2012. godine SNS praktično ostao sam. Što god tko mislio o SNS-u, to svođenje parlamenta na samo jednu partiju, stvorilo je nenadoknadivu prazninu u temeljima srpske demokracije. Parlament po definiciju predstavlja „forum za raspravu“, kako kaže Džon Stjuart Mil, ali DS, slaba i nemoćna, učinila je 2020. upravo suprotno – bojkotirala je izbore, uz užas vlastitih članova kako je napravljena katastrofalna greška. Ali, u tom slučaju u pravilu nastupa „apatija biračkog tijela“, kako kaže belgijska teoretičarka Šantal Muf. Budući da se politički sukob, ako mu se uskrati prostor u parlamentu, ne može trajno ugasiti, on će neizbježno eksplodirati izvan njega – na ulici. Pred ove parlamentarne izbore, pojava Studentske liste nije prvo kreiranje političkih zahtjeva na gradskim trgovima i avenijama. Protesti „Ne davimo Beograd”, „Srbija protiv nasilja“, „Jedan od pet miliona“, „Nećete kopati”, „Stop kovid teroru”, govore upravo o nedostatku parlamentarnog instrumentarija u rješavanju društvenih kriza. Ili kako kaže Mil: „Parlament nije kongres ambasadora iz različitih i neprijateljskih interesa, nego je on savjetodavna skupština jedne nacije, s jednim interesom – interesom cjeline.“ Ove izvanredne izbore izazvale su masovne ulične demonstracije nakon pada nadstrešnice na željezničkom kolodvoru u Novom Sadu i pogibije 16 ljudi, ali ono čega je u tim tragičnim trenucima bilo najmanje jest volja parlamentarne rasprave da se suoči sa situacijom koja se tiče čitave zemlje. U takvoj atmosferi stranka na vlasti bez prave prisutnosti opozicije, kako kaže Aleksis de Tokvil, „potpisuje svoju vlastitu osudu.“ Tokvil kaže da narod tada počinje smatrati vladara izravno odgovornim ne samo za zakone, već i za lošu žetvu, ekonomske krize, lokalne kvarove i osobne neuspjehe. Ili, kako kaže Gustav Le Bon, „vladar je tada kriv za sve”. Tada ulica postaje „grotlo mržnje“, gdje je primarni cilj destrukcija simbola moći, a ne konstruktivna reforma, smatra Le Bon.
U Srbiji se stav studenata u demonstracijama sveo na mržnju prema stranci na vlasti i sada već bivšem predsjedniku države, te na poklič „samo da on ode pa ćemo mi već nekako.“ Na to je odgovorio poznati glumac Miki Manojlović komentirajući predizbornu Studentsku listu: „Imamo jedan magloviti pokret i ja ne znam šta je iza toga, pored toga, ispod toga, šta je unutra. Šta studenti kažu da ćemo da radimo sa Evropskom unijom? Sa Kinom, Rusijom i Amerikom? Šta je sa našom privredom? Ništa to ne znamo“, rekao je Manojlović. „Ja sam mislio od prvih parlamentarnih izbora pre 32 godine da će političko biće naših sugrađana sazreti do te mere da istinu umeju da čuju, da imaju argumente, da imaju programe, da znaju da se parlamentarizam stvara kroz stranke, a ne kroz pokrete“, kazao je Manojlović.
To se očito nije dogodilo i Srbija ove parlamentarne izbore dočekuje u ambijentu opasnih prijetnji i naraslog straha. U Srbiji za to postoji zloslutni izraz: ili dža ili bu. U ovoj zemlji se, na žalost, prečesto prelamalo preko koljena, previše puta se rušilo, a malo se sa strpljenjem gradilo. Nemoć, apatija i bijes, protiv vlasti, samih sebe, protiv istomišljenika, protivnika, komšija i cijelog svijeta danas kao da su se u Srbiji stopili u jedno. Koliko će razuma ostati do 25. oktobra?
