U centru Poreča stoji mala renesansna građevina pored koje često prođem. Zovu je „Kuća dva sveca“, po kamenim reljefima uz prozore gore na katu, a ime joj je takvo jer nitko ne zna koja su to točno dva sveca. Nešto sam je se sjetio neki dan daleko od Poreča i nasmijao se tome. Pošao sam bio na festival „Slovo Gorčina“ u Stolac, u Hercegovinu – „išao sam tamo prvi put“, kako kaže rapsod. Pred NSK-a u Zagrebu čekao sam vozača što sam ga pronašao preko takozvane Bla bla kar aplikacije. Stigao je na vrijeme, mahnuo mi iz auta i parkirao. Kad je izašao, vidim da je mlad čovjek, možda student. Odjeven u crne hlače i majicu. Kako mi je prišao, na desnoj strani majice u visini srca vidim i prepoznatljiv, odštampan, detaljno dekoriran križ u kružnici. Pretpostavio sam i gdje je majicu kupio, a, što bi se reklo, i „koju muziku voli“ i na koje koncerte ide. Nakon par izmijenjenih rečenica, pitam ga: „kakav vam je to križ?“ „Križ Svetog Benedikta“, reče, i okrene se odmah mladalački da mi pokaže i poleđinu majice. Pomislim i na svoju drugu stranu koju nosim u sebi i svoj drugi jezik, i na to kako blago i meko, pjevno i dobrohotno, ono prvobitno ime sveca s križem zvuči u njegovoj domovini – „San Benedetto da Norcia“. Dečko mi pokazuje poleđinu – vidim krilatu figuru, ljudsku, s kopljem u ruci i kovrčavom kosom. Nisam zapazio je li u ovoj verziji imao i maslinovu grančicu, vjerojatno jest. „Arhanđel Mihailo“, skoro da zaustim. „Arkanđel Mihael“, kaže dečko, sa sigurnošću, a opet malo k’o nekako ne sasvim vješto i bez rutine. Smješkam se, misleći koliko mi samo u trenu asocijacija pada napamet uz spomen sveca, slike na bezbrojne svečare novembarske, na stare, do danas održane običaje, na naše pagansko pravoslavlje, na pogađanje vremenskih prilika na Aranđelovdan, na ovu, među najrasprostranjenijim slavama. Pomislim na Prizren i na Svete Arhangele, dvaput paljene, ’99. i 2004. Šta bi bilo, kakva reakcija, da dečku kažem: „znate, to je zaštitnik svetorodne loze Nemanjića.“ Umjesto toga velim mu: „zar nije Mihovil?“ „Može i tako“, kaže on.

Ne prođe dugo u vožnji, ispostavi se da je dečko vanredno pristojan, uljudan, a sjajan, duhovit sugovornik i vrijedan mladi čovjek. Rođeni je Zagrepčanin kao i ja, govorimo obojica sličnim akcentom. Ima korijene u Hercegovini, krenuo na svadbu prijatelju. Za nekoliko sati i uz priču bili smo kod Metkovića, na graničnom prijelazu (termin na koji nikako da se naviknem na tom mjestu, šta ćemo…). Moderna, široka cesta, kratko čekanje. „Prijatno“, pozdravlja graničar pomno štucane i „u špic“ oblikovane brade. Eto, i toj smo se „semiotici“ naučili, da po pozdravu i obliku dlaka na licu znamo što ranije ne bismo nikad. Nismo ni krenuli prema Mostaru kad zapazim putokaze, službene ploče s nazivima gradova i mjesta; nove, žute s crnim slovima. Nasmijem se skoro naglas. „Bog je nekad pravi šeret“, sjetim se stiha svoga neprežaljenog novosadskog imenjaka. Redaju se imena mjesta i toposi koji u nama refleksno izazivaju odbojnost, zazor ili oprez – „Ljubuški“, „Čitluk“, „Široki Brijeg“, „Međugorje“ – sva su uz latinicu otisnuta i ćirilicom.

U međuvremenu poveo se razgovor i o povijesti i o narodima ovoga kraja. Dečko govori svoju, kod kuće, u školi i okolini naučenu verziju. Ali ne izgovara je ni ostrašćeno, ni maliciozno, nema ni traga onom impliciranom konfliktnom tonu kakvim se ovdje najčešće govori na teme. Štoviše, pita se mladić mnogošto i priznaje da o tome malo zna, a volio bi znati više. U čestom pojednostavljenju izgovara jednu „činjenicu“ o svom narodu ovdje i njegovoj žrtvi. „Malo je to kompleksnije“, ne izdržim. Bez truna defanzivnosti pita me kako ja to vidim. Razgovaramo dalje, njegova inteligencija vidi se na licu, dok osmijeh, blagonaklon, pokazuje da u mislima pravi jednadžbu o suvozaču. Kad je „sjelo“ iznutra, s nekim neobičnim i zaista osjetnim poštovanjem nastavlja priču sa mnom. Dok se vozimo dolinom Neretve, već u sumrak, umorni od puta, no sve opušteno se šaleći, odjednom s desne strane uz cestu, meni sasvim neočekivano, vidim strelicu za pravac s natpisom – i krajem oka na istoj strani bijelu građevinu s tornjem – manastir Žitomislić. Strašno to mjesto stradanja, ne jednom nego dva puta u pola vijeka. Ne izdržim i prekrstim se. Moj vozač primijeti i u prvi tren ne reče ništa, a onda kao da sebi, samo jednom, kratko, kimnu glavom. Rastali smo se u Mostaru, kao dva prijatelja.

Ne znam, možda je refleks pisca i pjesnika, da prepoznamo nekad nešto iz imena koje nam dotad nije značilo ništa i o čijoj biografiji ne znamo također ništa. Da čujemo nešto i osjetimo u tom poretku slova što čine značenjsku cjelinu. Naročito kad ime unaprijed javi čudnu odbojnost, kakvu druga iz istog ili sličnog kruga znakova ne izazivaju. Takvu mi je reakciju, pa tko već zamjerio, izazivalo ime Ivan Kapistran, svaki put kad bih na njega naletio.

Čitam ovih dana o njemu više, budući da tome franjevačkom redovniku, inkvizitoru, teologu, vatrenom propovjedniku i antisemitu, neprijatelju pravoslavne jeresi i potonjem svecu, ove godine padaju dvije godišnjice. Prva je 640 godina od rođenja, a druga 570 godina od upokojenja. Pa dobro, kakve to veze ima s nama? (Osim ovo s jeresi, jel’ tako.) Ima, i to prilično.

Sv. Ivan Kapistran, pored ostalog svog „posla“, bio je i jedan od najvećih podstrekača u mobilizaciji vojski po Evropi, prikupljanja križara za ratove protiv Turaka. S njima je u julu 1456. godine i sam stigao tamo gdje i naši putevi uvijek prije ili kasnije nekako vode – pod sam Beograd, da ga pod opsadom brani od Mehmeda Drugog Osvajača. I da ga obrani – tu sad pripovijest gore negdje u zraku iz tame kao da prelazi u svjetlost – s kime nego s Janošem Hunjadijem ili nama mnogo bliže – Sibinjanin Jankom. Onim plemićem, što je bio i Srbin i katolik, i Mađar i Vlah, s vitezom i junakom iz divna narodnog predanja o nemanjićkom porijeklu Jankovom, iz legende što ju je zapisao sam Vuk. Vojvoda Janko koga je zatočio despot Đurađ Branković, Đurađ Smederevac, a narod Janku ispjevao bugaršticu „Orao se vijaše nad gradom Smederevom“, vjerojatno najstariju našu zapisanu pjesmu. Nju nije zapisao našijenac u ovim krajevima, već poeta Rođeri di Paćenza, ne razumijevajući ni riječi jezika, po sluhu, u Pulji, na jugu Italije – gle, baš u domovini oba sveca ovih redova.

Srpski izvori kažu da je Talijan pjesmu čuo od srpskih izbjeglica. Hrvatski izvori za bugaršticu o orlu nad Smederevom – „i ako mi Bog pomože i slavni despot pusti iz smederevske tamnice, ja te ču napitati/ črvene krvce turačke, beloga lica viteškoga“ – kažu da je pjevala skupina hrvatskih izbjeglica, „danas poznatija pod nazivom moliški Hrvati“.

Koji god, nama je pravo i jedno i drugo.