O krvnim zrncima Nikole Tesle govorilo se mnogo, a nema sumnje da će se govoriti i dalje. Iz potrebe za dokazivanjem već stoput dokazanog, provjeravanjem već stoput provjerenog, prisvajanjem već stoput prisvojenog i vraćanjem već stoput vraćenog. Ukratko, sve tek iz želje za odmjeravanjem s dežurnim sumnjivcima – s prvim susjedima. Pritom se, očekivano, redovito previđa ono bitno, ono još uvijek zanimljivo. Točnije, ono bitno i podjednako zanimljivo. Malo se može čuti o tome tko su bili oni s kojima je Tesla dijelio svoja „krvna zrnca“, tko su, što su i gdje su bili njegovi preci i njegovi rođaci. A upravo ti podaci, i dalje uglavnom razasuti po starim dokumentima, pismima i novinama, daju mnogo više od odgovora na jedan dnevnopolitički problem. Oni nadilaze čak i špekulacije o tome gdje je i kako moglo biti posijano sjeme Tesline genijalnosti. U njima je, naime, kroz nekoliko generacija i nešto više imena, uprizorena priča o čitavom jednom narodu u svim njegovim svijetlim i bolnim točkama – priča o „pravoslavnim Vlasima“, „Krajišnicima“, „Prečanima“, „Grčko-istočnjacima“, „srpskoj nacionalnoj manjini“. Priča o mnogima od nas.

Njezino uvodno poglavlje, spojnica između Nikole kao donositelja naše sadašnjosti/budućnosti te cjelokupne povijesti Srba u Hrvatskoj, vjerojatno bi moralo biti ono o Milutinu Tesli (1819. – 1879.), proti Mitropolije sremsko-karlovačke, prosvjetitelju, polihistoru i ocu velikog izumitelja. Milutin, rodom iz Raduča kod Lovinca, izvorno je trebao nastaviti porodičnu tradiciju i postati krajiški oficir. Zbog toga po završetku njemačke škole u Gospiću započinje vojnu naobrazbu, no od nje podjednako brzo odustaje, ne želeći se pokoravati strogoj disciplini. Po kasnijem svjedočenju njegova sina Nikole, presudnim se pokazala jedna situacija u kojoj ga je starješina dugo korio zbog navodno nevješto očišćenih mjedenih gumba na uniformi. U svakom slučaju, Milutin se potom okreće vjerskoj naobrazbi, te u Plaškom kao đak generacije završava bogosloviju. Kao sveštenik, najprije je vršio dužnost kapelana u Štikadi kod Gračaca, nakon čega je bio prota u Senju, potom u proslavljenom Smiljanu koji nije volio i u kojem je izgubio prvorođenog sina Danu, te na koncu paroh u Gospiću gdje je i preminuo. Sve se vrijeme isticao i kao javni radnik, pišući pjesme, a i filozofske, kulturne i političke rasprave za niz glasila, od kojih se najviše ističe Srbski dnevnik, pod vlastitim imenom ili pak pod pseudonimom Srbin Pravičić. Njegov se slavni sin kasnije često osvrtao na očevo znanje i mudrost, govoreći, primjerice, kako je Milutin razumio čak osamnaest jezika. Iako ovaj podatak očuvanom dokumentacijom nije moguće potvrditi, njegova do danas dostupna pisma otkrivaju kako je tečno govorio njemački i talijanski, a dobro poznavao njih još šest (staroslavenski, mađarski, francuski, ruski, grčki i engleski). Za svoj je rad dobio i odlikovanje od cara i kralja Franje Josipa, orden Velikog križa I. stupnja.

Teslin otac Milutin, rodom iz Raduča kod Lovinca, trebao je nastaviti porodičnu tradiciju i postati krajiški oficir. No, po svjedočenju njegovog sina Nikole od tog poziva brzo odustaje jer ga je starješina korio zbog nevješto očišćenih mjedenih gumba na uniformi. Na kraju se ipak odlučio za sveštenički poziv

Milutinov stariji brat Josif (1807. – 1879.), izumiteljev stric, nije imao problema s vojnom stegom. Završio je potrebne škole, postao krajiški oficir i napredovao do čina majora s kojim je došao i premještaj u Sremsku Mitrovicu u kojoj je ostao do kraja života. Dok je službovao, napisao je više knjiga o matematici koje su potom bile korištene kao udžbenici u vojničkim zavodima, a kojima se služio i o njima nerijetko govorio i njegov slavni nećak. U dva braka, Josif je imao mnogo djece, među kojima i nemali broj onih koji su nastavili vojničku tradiciju porodice, ili se barem ženidbeno povezivali s drugim porodicama istog pedigrea. Primjerice, kćer Ana (1856. – 1908.), izumiteljeva vršnjakinja, postala je supruga bečkog oficira Franza Schleiffeldera, te se s njim odselila u Kotorsko kod Doboja gdje je ovaj dobio namještenje kao lugar. Nakon suprugove rane smrti, radila je kao babica, skrbeći za šire područje između Dervente i Prnjavora. Upravo je ovo bio razlog zbog kojeg je, po svom prvom povratku iz

SAD-a, Nikola Tesla, pored rodne Like, Beograda i Zagreba, zastao još jedino u Prnjavoru. I Anina najmlađa kći, Marija, udala se za austrijskog oficira-lugara, Ostermana, s kojim je živjela u Sremskoj Mitrovici, rodila mu sina i deset kćeri.

Priča drugog Milutinovog brata i Nikolina strica, Stanka (r. 1815.), dokazuje pak kako odlasci Ličana u Ameriku nisu bili rijetka pojava. Njegov unuk Milan (1880. – 1937.), nakon dva braka i petoro djece otišao je u svijet, isplovivši iz Kotora „preko bare“, do Philadelphije, gdje ponovno sklapa brak i s trećom ženom dobiva još sedmoro djece. Brojni potomci ove loze i danas žive diljem SAD-a, a vrijedi spomenuti njegovu kćer Olgu koja je, zajedno sa suprugom Francisom Keimom, radila za Westinghouse Electric Corporation, upravo onu tvrtku koja je u slavnom „ratu struja“ otkupila Teslin patent za izmjeničnu struju i potom porazila Edisonovu istosmjernu.

Milutinove sestre, Nikoline tetke, također su vodile tipičan život ličke oficirske djece, postajući oficirske supruge. Stanka se udala za pukovnika Danila Bankovića iz Rakovca kod Karlovca, a Janja za Stevu Došena iz Petrinje. Iz ove je loze potekao još jedan Stevo Došen (1919. – 1944.) kojeg povijest pamti kao narodnog heroja, zapovjednika Kalničkog partizanskog odreda, a poslije i komandanta Gupčeve brigade.

Po Milutinovom ocu i Nikolinom djedu veliki izumitelj je dobio ime. Nikola Tesla (1785. – 1848.) bio je još jedan vojnik-krajišnik, s činom podoficira. Ipak, presudan trenutak njegova života povezan je s Napoleonovim usponom, jer upravo je kao njegov vojnik zaradio čin narednika, kao i popratno odlikovanje. Tom je prigodom dobio i premještaj u Srem, odakle se s grupom svojih zemljaka iz Like, njihovim porodicama i stokom, ubrzo ipak vratio natrag na rodnu grudu. Kao Napoleonova oficira više puta ga je u svojim zapisima spominjao i njegov slavni unuk. Baka po ocu, Ana rođena Kalinić, njihova sumještanka iz Raduča, također je iz vojne porodice. Bila je kćer proslavljenog lokalnog pukovnika.

Po Milutinovom ocu i Nikolinom djedu veliki izumitelj je dobio ime. Teslin djed bio je još jedan vojnik-krajišnik u porodičnom nizu, s činom podoficira. Presudan trenutak njegova života povezan je s Napoleonovim usponom, jer je kao njegov vojnik zaradio čin narednika

Brat Napoleonova vojnika Nikole, Ilija Tesla, ostao je čitav život u Lici i bavio se zemljoradnjom, a dvojica njegovih sinova među svojim su brojnim potomstvom ponovno iznjedrili niz sveštenika i vojnika. Ipak, u ovoj se lozi, u potpunosti ugašenoj 1940.-ih, nalazi i svakako najtragičnije poglavlje Teslina roda. Naime, ukupno 38 potomaka iz tada tri živuće generacije ove grane ubile su ustaše, što u jamama po Lici, što u logorima NDH. Najmlađa od njih bila je petogodišnja djevojčica Ranka, kći Ilijina čukununuka, stradala u dječjem konc-logoru Sisak, a najstariji njegov unuk Mile koji je tad imao 97 godina, ubijen je u Kliševiću, seocu na granici Like i Bihaćke krajine koje su ustaše predvođene načelnikom Džaferom Ibrahimpašićem u potpunosti zbrisali s lica zemlje. Potomci drugog Nikolinog brata Tome, koji je otišao u Grubišno Polje, u tom kraju žive i danas.

S Teslinim pradjedom Milutinom (1760. – 1844.) dolazi se do ključne prekretnice u povijesti porodice Tesla – do njihova preseljenja u Liku iz Ravnog kod Kupresa. Ovaj je Milutin, baš kao i njegov unuk i imenjak, također bio sveštenik. Nakon rukopoloženja u Hercegovini, dobiva namještenje u Gospiću gdje gradi crkvu Svetog Georgija. Iako je kasnije službovao i u Vrlici kod Sinja, te na koncu ponovno u Kupresu, gdje je preminuo, njegova su djeca ostala živjeti u Lici, zajedno s nekolicinom daljih rođaka koji su se ondje doselili koje desetljeće ranije. Njegova supruga Stana, rođena Popović, iz Kudilje kod Kupresa, u porodici ima još dulju tradiciju sveštenstva. Njezin otac Dimitrije (1730. – 1805.) bio je prota u obližnjem Vukovskom, baš kao i djed Marko (1705. – 1790.), pradjed Mile (1682. – 1750.), te čukundjed Petar „Crni“ (1660. – 1720.) koji je ondje došao iz Zmijanja. Tradiciju je nastavio i Stanin brat Nikola Popović (1753. – 1811.) kojem su i oba sina, Nikola i Lazar, također postali sveštenici, a i među svim generacijama njihovih potomaka uvijek po jedan ili dvojica sve do današnjih dana. Njezin drugi brat Josif bio je običan zemljoradnik, ali je među Teslinim rođacima definitivno rekorder u dugovječnosti – živio je punih 112 godina, od 1759. do 1872. godine. Njegov sin Mitar, rođen 1785., također je doživio stotu.

Znana povijest Tesline porodice po muškoj liniji počinje s dvojicom imenjaka – njegovim čukundjedom Tomom (1735. – 1814.), te njegovim ocem Tomom, umrlim 1750. godine. Obojica su čitav život proveli u Ravnom i oženili djevojke iz Livna, ali nedostatkom matičnih knjiga dalji detalji su zaboravljeni. Ostaje tek obiteljska predaja iz koje proizlazi da su ranije generacije do Hercegovine došle iz užičkog kraja, iz okolice Kremana. Ipak, i taj nagli prekid utvrdive kronologije, prelazak iz povijesnih izvora u pučku predaju, tipičan je element priče svih porodica Srba Prečana, i ne samo njih. Teslina porodica, kao veliko pleme sveštenika i vojnika, određeno brojnim seobama, brojnim porodima, ali i pogibijama, usmenim kazivanjima i službenim zapisima, tako u sebi od početka do kraja ostaje jedan od oglednih primjera iz svoga naroda.