Baljci, u drniškoj zagori, ako se ikad danas i spomenu, to je uvijek po dvije činjenice. Obje krajnje loše, do beznađa. Prva je manje poznata, očajna negativna statistika – to nekada gotovo u potpunosti srpsko mjesto, imalo je 1991. godine skoro pet stotina stanovnika. Danas ih po službenom popisu ima – troje. Direktan uzrok toga dolazi iz druge činjenice pak, još gore: iz mnogo poznatijeg, ili bolje notornijeg toposa u neposrednom susjedstvu – sela Čavoglave. U pjesmi s imenom sela u naslovu i pridodanom formacijskom oznakom, u prvobitnoj je verziji bio i stih: „Ej vi Baljci, Mirlovići, bando, četnici – stići će vas naša ruka i u Srbiji“. Ova dva srpska sela maknuta su u drugoj verziji i promijenjena u „indirektnije“ i općije – „čujte srpski dobrovoljci, bando, četnici“, što je ostalo do danas. Nije šija nego vrat, rekao bi narod. To što su Baljci, od čitavog drniškog kraja, dali najveći broj partizana u

NOB-u, među kojima je dvanaestero sudjelovalo i u bitci na Sutjesci, odakle se vratilo samo dvoje, to „tekstopisac“ nije uzimao u obzir. Ili možda baš i jest.

Uopće, zbog recentne povijesti toga nesretnoga kraja, danas ga je nekako teško spojiti s činjenicom da je odatle porijeklom jedna od značajnih, a gotovo nepoznatih ličnosti prečanske srpske kulture druge polovine devetnaestog i prvih decenija dvadesetog vijeka – čovjek koji se odlikovao po svojoj izrazitoj modernosti i progresivnosti, kako u idejnom, tako čak i u tehnološkom smislu. Da se ta ličnost međutim morala roditi na sasvim drugom kraju srpstva, kulturalno, politički i civilizacijski gledano, kako bi postala ono što jest, to skoro da se podrazumijeva samo po sebi.

Među tipičnim prezimenima toga kraja, kao što su Bibići (poput divnog, beskrajno duhovitog pokojnog novinara Milorada Bibića Mosora, koji je i sam bio upravo odatle korijenima), pa Arambašići i Tarlaći, još jedno često je i prezime Bešević. Onaj koji će ga prvi proslaviti, a bit će ih kasnije iz te loze mnogo – bio je Stevan Bešević. Rođen je daleko od Baljaka, daleko u svakom smislu – u Sremskoj Mitrovici, 28. augusta 1868., i u dijelu potpuno drugačije geografije i kulture srpskog svijeta, kao druga generacija dolaznika. Iako je Stevan poticao iz porodice s tradicijom sveštenika, njegov otac izgleda da je u međuvremenu malo „pao“ na društvenoj skali: kad je iz Dalmacije stigao u Srem, radio je najprije kao običan radnik na građevini, dok se vremenom nije podigao do zanimanja trgovca i statusa koji je išao uz to. Tako se, čini se, i oženio, Milevom, neobičnog prezimena Njinoversković, austrijskog i poljskog porijekla, koja će u braku sa Stevanovim ocem biti još jedan primjer tako tipičnog, urbanog prečanskog, rasprostranjenog društvenog fenomena koji se zove „mještoviti brak“. Neobična su stvar korijeni, međutim. Iako ravničarsko dijete, poniklo u austrougarskoj civilizaciji, nešto je tu vjerojatno bilo do odgoja, nešto i do „vlaške“ bistrine, a drugo možemo samo nagađati kad se o osjećajima pripadnosti i korijena radi. No kako god, mladi će Stevan nakon započete „realke“ u rodnom gradu ipak odlučiti da gimnaziju završi u centralnoj gradskoj točki šireg područja staroga kraja – u Splitu. Nakon završenog studija prava u Zagrebu i advokatskog ispita, vraća se u Split. U najvećem dalmatinskom gradu, nakon sudskog službovanja, pa otvaranja vlastite advokatske kancelarije, Bešević se počinje prvi put baviti i književnim poslom. Objavljivao je u sremskokarlovačkom Brankovom kolu, časopisu što su ga „u talu“ pravili Vojvođani i zapadni Prečani, a pojavio se 1895., baš u godini kad se Bešević opet nastanjuje u Splitu, gdje piše i u mnogo bližem zadarskom Srpskom glasu. Beševićeva politička i nacionalna orijentacija već je tada nesumnjiva, što će se u kasnijem pisanju i javnom djelovanju samo pojačati.

Poput oca i on za suprugu uzima ženu drugog etničkog i nacionalnog porijekla, no vjerski bližu, Rusinku Olgu, iz dobre familije veleposjednika s kozačkim korijenima pride. Važnije od toga, Olga je bila obrazovana žena i to akademska muzičarka – violinistica, koja će kasnije čak predavati u beogradskom „Stankoviću“, najpoznatijoj i najdugovječnijoj muzičkoj školi Srbije do danas. S Olgom će Stevan izroditi četvero djece, ravnomjerno raspoređenih spolom i mjestima rođenja – dvije djevojčice i dva dječaka, Nikolu i Petra, rođenih u Splitu, te Vukosavu i Milicu koje će se roditi u Zagrebu. Jednako tako, sve četvoro bili su izrazito talentirana djeca.

Radeći kao advokat između ostalog i u Dubrovniku, a zbliživši se po sili stvari s tamošnjim pokretom Srba katolika, Bešević tu štampa svoju alegoriju u stihovima naslovljenu „Vila“, koju mu promptno zabranjuju, a pjesnika sude austrougarske vlasti, koje koliko god manje-više tolerantne prema srpskom pitanju, uvijek u nekom momentu povlače crtu, odmah vadeći instrument što se zove pozitivni zakoni, osobito kad je u pitanju bila književnost i književna umjetnička obrada nacionalnih i idejnih tendencija. Bez obzira na kvalitetu tih radova, treba dodati. Bešević je pisao novinske tekstove, ali valjda kao i doslovno svaki intelektualac toga vremena i on se, dakle, okušao u poeziji. Ni tada, a ni s vremenskim odmakom, ona se ne bi mogla ocijeniti kao iznadprosječna, ponovo u skladu s tendencijama i radovima većine naše inteligencije koja se tada, osim u političkim, oprobala u književnim poslovima. Za istinski pjesnički rad potrebno je nešto drugo, nešto više od samih ideja i nastojanja.

Stevan Bešević u Dubrovniku štampa svoju alegoriju u stihovima naslovljenu „Vila“, koju mu promptno zabranjuju, a pjesnika sude austrougarske vlasti, koje koliko god manje-više tolerantne prema srpskom pitanju, uvijek u nekom momentu povlače crtu

Unatoč korijenima, kao i izvjesnoj, urođenoj demokratičnosti okoline, čak s elementima anarhičnosti, kao što je tada bio Split, Bešević razumije da je najvažniji centar Zagreb. Za njega kao intelektualca i za njegove ideje, ali i po stvarnim parametrima: Zagreb, odnosno njegova jaka srpska zajednica, osim idejne ima i društvenu, kulturnu, crkvenu i, u tim okolnostima najvažniju, ekonomsku moć. Zbog ovih mogućnosti i perspektiva, za sebe ali naravno i za obitelj, posebno svoju djecu, Beševići se u posljednjim godinama XIX. vijeka sele u Zagreb. Iako će imati dosta muka da ostvari društveni i ekonomski status kojem je stremio (neko vrijeme držao je fotografski studio, a primao je čak i pomoć jedne srpske građanske zadužbine), Stevan ne odustaje od novinarskih i književnih poslova.

Najvoljenija ličnost srpske poezije tada kod prečana, u rasponu od Banata do Zagreba, nesumnjivo je Jovan Jovanović Zmaj. Bešević je istinski obožavatelj čika Jove Zmaja, pa ne čudi što je među organizatorima čuvene Zmajeve posjete Zagrebu i proslave u čast pjesnika 1899. godine. Budući da je Zmaj bio ne samo najčuveniji lirik i najveći dječji pjesnik onoga vremena (a u potonjem možda i čitave srpske književnosti uopće), nego i satiričar (nezaboravna „Jututunska narodna himna“), moguće da ima neke poveznice i s time što je Bešević svoj najvažniji književni doprinos ostavio i sam kao pisac satire. U Zagrebu postao je višegodišnji urednik i autor čuvenog, a do danas nedovoljno istraženog „šaljivog kalendara“, lista nazvanog Vrač pogađač koji je pod cenzurom prenesen iz Kraljevine Srbije, da bi ponovo oživio u agramerskom ozračju i u krilu srpskih „Samostalaca“ (Srpske samostalne stranke), a pored Srbobrana kao glavnog lista dostigao golemi utjecaj (i za one prilike i doba nevjerojatnu tiražu od 6.000 primjeraka). Vrač pogađač neispisano je poglavlje naše kulturne i političke historije. Dugo naviknuti da svoj narod gledamo kao žrtvu, kao neki u stranu maknut i uplašen subjekt, s takvom uvjetovanošću danas sjesti i ponovo prelistati „Vrača“, pa pročitati neke od satiričkih invektiva u tekstovima, a posebno u karikaturama moglo bi kod suvremenog čitatelja stvoriti zapanjenost, istinsku „kognitivnu disonancu“. Počevši od uobičajene unutarnje kritike najprije vlastitoga naroda i institucija, što se očitovalo kroz podsmijeh i šale na račun srpske kraljevske kuće Obrenovića, no i srpske crkve, preko evropskih i svjetskih tema, do glavnih meta, lokalnih, neposrednih. „Vrač“ je iznad svih ciljao u najopasnijeg neprijatelja: u rastući hrvatski šovinizam, a naročito u njegova idejnog tvorca, Antu Starčevića i pravaštvo uopće. Ismijavanje „oca Domovine“ u Vraču kao da nije znalo za granice – čak ni po Starčevićevoj smrti: u jednom je broju tako i karikatura po kojoj Starčević zbog devize „Srbi svi i svuda“ – ne želi proći ni kroz rajske dveri, jer to znači da su Srbi i tamo iza njih. Ruglu je izvrgavan i nakaradno pretjeran hrvatski jezik, što se iz današnjice čita i kao prvo neshvaćeno upozorenje, kao što to uostalom biva s mnogim temama koje satira svojom prirodom načinje ili dotiče. Da je „Vrač“ u tome pretjerivao, nema sumnje, kao što i nema dvojbe da je Bešević kao glavni urednik (do 1902. i antisrpskih demonstracija u Zagrebu, kad list prelazi u Novi Sad gdje izlazi do Velikog rata 1914.) i sam uživao u takvim provokacijama, često iza krajnjih granica ukusa i ne uvijek sačinjeno od suptilne i inteligentne duhovitosti. No unatoč tome, te novine ostaju važan, a zaista nedovoljno poznat dio zagrebačke, srpske i hrvatske kulturne povijesti, koje bi tek trebalo ponovo otkriti našoj zajednici i javnosti. Da ne govorimo o samoj činjenici toga lista, nego i načinu iznošenja stavova: radikalizmu izraza naših predaka u današnjem našem glavnom gradu, njihovoj smjelosti i snazi što s ovim odmakom i u našim sadašnjim okolnostima izazivaju i zapanjenost i divljenje. I nad time za što se ta zajednica bila izborila i nad njenom samouvjerenošću i spremnošću da se još više bori za svoja prava, ali i nesumnjivu pripadnost svome domu i gradu.

Vrač pogađač je za tadašnje prilike imao nevjerojatan tiraž od 6.000 primjeraka. Uobičajene teme kojima se bavio bile su kritika najprije vlastitoga naroda i institucija, šalio se i na račun srpske kraljevske kuće Obrenovića, ali iznad svega najviše se okomio na tada rastući hrvatski šovinizam oličen u Anti Starčevića i pravaštvo uopće

Na tom tragu i opća društvena i ideološka radikalizacija raste u prvom desetljeću XX. vijeka, a s ehom dolazećih i još nikome pojmljivih ratova svuda u Evropi, pa tako i u Zagrebu. Bešević, koji je i dalje aktivan u nacionalnom i kulturnom pitanju (bio je izabran i za potpredsjednika zagrebačkog Društva za osnivanje srpskih nacionalnih knjižnica), a vjerojatno i osjećajući dolazak strašnih ratova, on čini ključni korak i izbor, idejni i životni. Obitelj se 1911. napokon seli u Beograd. Tri godine kasnije, nakon dva balkanska, izbija i Prvi svjetski rat.

Na početku Velikog rata, iste godine kad zajedno s obitelji dobiva i državljanstvo Kraljevine Srbije, Beševića odmah čeka izazov, da kao novi građanin svoje matice podijeli sudbinu sugrađana i kompatriota. Prije okupacije Beograda i povlačenja vojske i naroda prema jugu, Bešević radi kao činovnik Presbiroa. Nakon okupacije i egzodusa, i njega je sačekao najveći izazov koji se zvao Albanska golgota. Stevan je među sretnicima te biblijske tragedije, jer je među onima što živi stižu na Krf. Tu se odmah hvata svoga poziva i uređuje Srpske novine. Odjednom, od protagonista, na ovom se mjestu u sagi njegov lik na tren, neka se oprosti, ukazuje kao sporedni glumac – postoje svjedočanstva da je na Krfu drugovao s gigantom poezije, s ingenioznim i tragičnim Vladislavom Petkovićem Disom, malo prije nego je taj Poeta major iz one najmalobrojnije grupe najznačajnijih imena cjelokupne historije srpske književnosti nestao u Plavoj grobnici.

Rat u kojem je mala Srbija preživjela i danas nezamislive i neshvatljive gubitke, Bešević i njegova obitelj čudom preživljavaju. Vraćaju se u Beograd, glavni grad sad jedne nove i mnogo veće države, gdje će se Stevan nastaviti baviti svojim uredničkim i autorskim poslom: uređuje više časopisa i listova, između ostalog i Službene novine Kraljevine Jugoslavije, piše svoju (ne naročito dobru) poeziju, kako satiričnu tako i lirsku i dječju. Djeca mu se razvijaju u naročite ličnosti: Petar je dopisnik novinske agencije, Vukosava je Predićeva muza i model, dok će Nikola i Milica postati akademski slikari i vrsni kazališni scenografi – Nikola Bešević i danas je smatran važnim imenom srpske likovne Moderne.

Spomenuli smo ili makar nagovijestili više puta ovdje da književni rad Stevana Beševića nije spadao u najznačajnije unutar toga jedinstvenog perioda prebogate srpske i južnoslavenske književne epohe. Osim satiričkog pisma, njegova je poezija uglavnom više znak kulturalne i klasne („kastinske“) prakse pripadnika srpske i prečanske inteligencije.

No, ono što ga zaista odvaja i čini jedinstvenim sasvim je drugo područje, gdje o povremenom diletantizmu nije mogli biti govora. Od mladosti izrazito svestran i znatiželjan, pored interesa za umjetnosti, humanistiku, čak i prirodne znanosti, Beševića je zanimala tehnika. Tako, kao pripadnik naroda koji ako se i u čemu dokazao, u svjetskim razmjerima, onda je to u tehničkim i znanstvenim inovacijama, i Stevan Bešević u tom području nije bio diletant. Dapače, kao zaljubljenik u aeronautiku, razvio je između ostaloga i nove tipove i modele aviona, u tek nastajućem i slabo razvijenom, no ubrzo nezamjenjivom području tehnike (o zapanjujuće primitivnoj gradnji i konstrukciji aviona, strahovitoj opasnosti letenja u njima, naročito u ratnim uslovima, najbolje od svih pisao je Aleksandar Deroko u svojoj legendarnoj knjizi „A ondak je letijo jeroplan nad Beogradom“). Bešević je od početka stoljeća demonstrirao nove i usavršene modele aviona jednokrilaca, dvokrilaca i trokrilaca, a napravio je i uspješan model helikoptera. U periodu između dva rata još se intenzivnije posvetio tome području i za svoje patente iz aeronautike dobivao priznanja.

Ima neke strašne ironije onda u tome da će kao prečanin koji se iz patriotizma doselio u Beograd, a zatim i kao inovator modela letjelica, upravo tu i upravo zbog toga dočekati svoju najveću životnu tragediju. Šestoga aprila 1941. rano ujutro kreće apsolutno barbarski njemački napad iz zraka na Beograd, od čega se taj grad-mučenik zapravo nikada nije sasvim oporavio. U bombardiranju glavnog grada Jugoslavije, Bešević je izgubio suprugu Olgu i kćer Milicu. Sam je bio teško ranjen. Umro je sljedeće godine, od posljedica ranjavanja, fizičkog, ali i bez sumnje psihičkog, od onog „otvorenog preloma duše“, kako je tu strašnu ranu čitavog jednog grada najtočnije opisao Duško Kovačević u svom „Podzemlju“.

U njemačkom barbarskom bombardiranju glavnog grada Jugoslavije 6. aprila 1941., Bešević je izgubio suprugu Olgu i kćer Milicu. Sam je bio teško ranjen. Umro je sljedeće godine, od posljedica ranjavanja, fizičkog, ali i bez sumnje psihičkog, od onog „otvorenog preloma duše“

Za razliku od toliko nesretnih obitelji toga doba, iza Stevana Beševića ostalo je još potomaka, u tradiciji te časne porodice redom izvrsnih ljudi. Unuk Ivo Bešević postao je čuveni dječji kirurg, a unuka Ivanka Bešević Boreli, novinarka lista Politika. Ona će napisati i monografiju o svom ocu, slikaru Nikoli Beševiću, knjigu u kojoj piše i o svom djedu Stevanu. Memoarsko pismo ionako je u familiju Bešević uveo on – knjiga „Moji zapisnici, slike i uspomene“ tiskana je 1897. godine – u Srpskoj štampariji u Zagrebu.

Pjesnici i tehnički inovatori dijele zajedničku osobinu – i jedni i drugi su sanjari. Kako je Stevan Bešević bio oboje, neka se dozvoli onda još jedan san, drugačije vrste. Nedavno je nekoliko lokalnih portala objavilo da su se u njegovoj djedovini, u Baljcima i drugim skoro opustjelim okolnim selima, prvi put poslije naše tragedije iz 1995., i zahvaljujući mladim obiteljima povratnika – počela rađati i nova djeca. Iako se zasad radi o rijetkim slučajevima, bez obzira na to, a jednako kao i preci koji ni u najgorim okolnostima nisu klonuli duhom, valja već zamisliti budućnost. I u njoj jednoga dana i školu u tom kraju gdje će nova djeca ići.

Pa kad joj se bude biralo i ime, neka odmah kažemo da za nju ne može biti drugoga i boljega imena od Stevana Beševića.