Manje od mjesec dana ostalo je do početka svjetskog prvenstva u fudbalu, a ključna vijest na bosanskohercegovačkoj sportskoj sceni u trenutku pisanja ovog teksta bila je – Edin Džeko se oporavio i igraće mečeve u SAD-u i Kanadi (domaćin je još i Meksiko, ali po rasporedu prvog kruga reprezentacija BiH neće igrati u toj zemlji). I to je mnogo važno. Džeko će nastupom na još jednom mundijalu praktično zapečatiti reprezentativnu karijeru u 41. godini, a bez njega ta selekcija mnogo teže funkcioniše.

Biće to drugi mundijal za Džeku, ali i za BiH. Prvi put je ova selekcija igrala u Brazilu prije 12 godina. Nikada prije, a ni poslije toga, nije se plasirala ni na jedno veliko takmičenje. Sve do te martovske noći u Zenici kada je na penale izbacila Italiju u finalnom meču baraža. Gol koji je iz penala postigao mladi Esmir Bajraktarević označio je početak novog horora na Apeninskom poluostrvu (Italija treći put uzastopno propušta svjetsko prvenstvo) i velikog slavlja u BiH. Ali, ne u cijeloj BiH. Ne čak ni u polovini zemlje, već na manjem procentu njene teritorije. Slavilo se u Zenici, Tuzli, Bihaću, Sarajevu, ali nije u polovini Mostara i cijeloj Banjaluci.

I to je konstantna slika stanja u zemlji već decenijama. Za „nacionalnu“ selekciju ne navijaju Srbi i Hrvati. Ili, bar veći procenat stanovništva BiH koji se tako izjašnjava. Navijaju za Srbiju i Hrvatsku, prema BiH su ili ravnodušni ili protiv. To mnogo ljuti sve u Sarajevu, Bihaću, Zenici i Tuzli, iako bi svi oni trebalo da budu svjesni da će se ta praksa teško promijeniti. A razlozi za takav odnos snaga su mnogobrojni i nadasve komplikovani. Jedan od njih je i folklor koji prati reprezentaciju. Na tribinama tokom domaćih utakmica dominiraju zastave BiH, ali ne ona važeća (sa plavim i žutim trouglom), nego ona ratna, bijela sa ljiljanima. Srbe ta zastava asocira na stradanja i ne mogu se sa njom poistovjetiti. Slično smatraju i Hrvati. Istovremeno, prilikom intoniranja državne himne uoči svake utakmice koja, uzgred rečeno, nema tekst, navijači pjevaju ratnu pjesmu „Jedna si, jedina“ što kod Srba, a dijelom kod Hrvata, stvara istu emociju kao i pomenuta zastava. I to traje decenijama. Nijedna strana nema namjeru da popusti.

Otuda u Mostaru, onom zapadnom, slave kad pobjeđuje Hrvatska, a u Banjaluci narod izađe na ulice kada se Srbija plasira na veliko takmičenje. Negacija države u tim sredinama pretvara se i u negaciju reprezentacije.

Sve to mnogo ne opterećuje selektora, a ni igrače. Oni su svoje odigrali, borbeno i kvalitetno i zasluženo se našli na Mundijalu. U ekipu je u nekoliko posljednjih reprezentativnih okupljanja pozivan samo jedan Srbin koji nije igrao ni minutu, naprotiv, bio je na tribinama, dok su u timu standardna još dva-tri Hrvata. Ostali igrači su Bošnjaci, a dobar dio njih nije ni rođen u Bosni. Prebrojavanje krvnih zrnaca, međutim, niti je korektno, niti ima previše smisla jer teško da bi se odnos Srba i Hrvata prema ovoj selekciji promijenio čak da i čine većinu ove reprezentacije. Političke podjele su jednostavno previše izražene u ovoj zemlji.

Kada se reprezentacija plasirala na svjetsko prvenstvo, čestitali su svi političari iz Sarajeva, nijedan iz Banjaluke i jedan iz Mostara, lider HDZ-a BiH Dragan Čović. Interesantno je da je on bio na utakmicama reprezentacije BiH na Mundijalu u Brazilu sa navijačkim šalom, ali je isto postupao i kada je igrala Hrvatska. Čović tako praktično ne negira da ima dva identiteta, bosanski i hrvatski, što nikome od političara iz Banjaluke ne pada na pamet.

Srbi, međutim, nisu baš potpuno isključeni iz sistema reprezentacije. Na čelu Fudbalskog saveza BiH je Vico Zeljković, sportski radnik iz Banjaluke kojem je najveća prednost, ili grijeh, zavisno iz kog ugla gledate, to da je sestrić Milorada Dodika. Zeljković svih ovih mjeseci nije izgledao kao tip kojem nije stalo da uspjeha reprezentacije i pored svih anomalija kojima je ta selekcija opterećena. No, pozicija predsjednika fudbalskog saveza u gotovo svim zemljama regiona, a i šire, ima mnogo više veze sa politikom nego sa sportom. A u zemlji poput BiH sve ima veze sa politikom, pa je „slučaj Zeljković“ samo jedan u nizu izuzetaka koji potvrđuju pravilo.