Srpska pravoslavna crkva i vernici danas slave Svetog Georgija, jednog od devet velikomučenika i prvih stradalnika za hrišćansku veru. Praznik se obeležava u svim hramovima Srpske pravoslavne crkve i jedna je od najčešćih slava pravoslavnih Srba.
Narodni običaji
Đurđevdan se u narodu smatra granicom između zime i leta, praznikom koji se odnosi na zdravlje ukućana, udaju i ženidbu mladih, plodnost stoke i dobre useve.
Glavni običaj u narodu je pletenje venaca od bilja, umivanje biljem, kupanje na reci. Jedan od narodnih običaja je i da uveče, uoči Đurđevdana, neko od ukućana nakida zelenih grančica u najbližoj šumi i njima okiti vrata i prozore na kući i ostalim zgradama, kao i kapije. To se čini da bi godina i dom bili berićetni, „da bude zdravlja, ploda i roda u domu, polju, toru i oboru“.
Ponegde je običaj da se zelenilom kiti na sam Đurđevdan pre zore, odlazi u prirodu na „đurđevdanski uranak“, na neko zgodno mesto u šumi koje se izabere, na proplanku ili pored reke.
Na đurđevdanskim urancima mladi se opasuju vrbovim prućem – „da budu napredni kao vrba“, kite zdravcem – „da budu zdravi kao zdravac“, koprivom – „da kopriva opeče bolesti“ i selenom – „da im duša miriše kao selen“.
Sveti Georgije ubiva aždahu
Slavni svetitelj rodio se u kući bogatih roditelja u Kapadokiji. Kad mu je otac postradao kao hrišćanin, majka se preselila u Palestinu, gde je dečak odrastao. Već u dvadesetoj godini dospeo je do čina tribuna u službi cara Dioklecijana. U to vreme, car je započeo veliki progon hrišćana, a mladi Đorđe je stupio pred cara i odvažno rekao da je i on hrišćanin. Time je započelo njegovo stradanje za veru.
Tamnica, okovi, krvave rane po celom telu i sva druga strašna mučenja nisu pokolebali mladića. On se neprestano molio Bogu i Bog ga je isceljivao i spasavao smrti na veliko divljenje naroda. Kada je Đorđe molitvom vaskrsao jednog mrtvaca, mnogi su primili veru Hristovu, a među njima je bila i careva žena Aleksandra.
Car je najzad odlučio da Đorđa i svoju ženu osudi na smrt sečenjem glave. Carica je izdahnula na stratištu pre pogubljenja, a Sveti Đorđe posečen je 303. godine.
Sveti Georgije se na ikonama predstavlja u vojvodskom odelu, na konju, sa kojeg kopljem probada strašnu aždaju. Nešto dalje od njega, stoji jedna žena u gospodskom odelu (verovatno carica Aleksandra). Aždaja na ikoni predstavlja mnogobožačku silu koja je „proždirala“ brojne nevine hrišćane. Sveti Georgije ju je, po verovanju, pobedio i svojom mučeničkom smrću zadao smrtni udarac „neznaboštvu“. Pod pobedom koju je Sveti Georgije odneo nad aždajom verovatno se misli na zaustavljanje progona hrišćana koji je sprovodio car Konstantin.