U danima kada BiH zadesi dolazak nove vlasti, iz zemlje bi mogao otići Kristijan Šmit. Naime, sve su glasnije najave da će njemački diplomata, koji se nalazi na poziciji visokog predstavnika, a čiji status ne priznaju ni Banjaluka, ali ni Moskva i Peking, napustiti funkciju u novembru, i to – zbog odlaska u penziju. To bi trebalo da se dogodi nakon što u BiH budu održani opšti izbori za sve nivoe vlasti, od zajedničkih do kantonalnih. Neki glasovi iz Šmitovog okruženja pokušavaju ovih dana putem pojedinih sarajevskih medija da ukažu da je Nijemcu jako stalo da isprati te izbore i „učini sve da budu pošteno sprovedeni“ i da onda može mirno da se povuče u penziju. Međutim, stvari nisu baš potpuno crno-bijele.

Prije svega, kad je riječ o penziji, po njemačkim zakonima Šmit je uslove stekao još prije tri godine, negdje u julu 2023. Iako niko ne može da mu zabrani da radi i nakon penzionisanja, o povlačenju Šmita ni te, a ni 2024. i 2025. godine nije bilo riječi. Okolnosti su, naime, bile dramatično drugačije. Svih tih godina u BiH je službovao američki ambasador Majkl Marfi, predstavnik administracije Džozefa Bajdena. Pobjeda Donalda Trampa poklopila se sa istekom Marfijevog mandata, a novi američki ambasador u Sarajevu još nije imenovan. Odlaskom Marfija Šmit je praktično izgubio najveći oslonac za sve što je radio u zemlji. A radio je svašta. Najvažnija posljedica njegovog djelovanja je uklanjanje Milorada Dodika sa funkcije predsjednika Republike Srpske u sudskom procesu o kojem je sve odavno već rečeno i poznato.

Zašto se ideja o penzionisanju nije pojavila prije dvije ili tri godine već danas kada su okolnosti bitno drugačije nego u Marfijevo vrijeme, pitanje je baš za Šmita. Ali, to njega niti ko pita, niti on, čini se, ima namjeru da uopšte odgovara na takva pitanja. Zli jezici će reći da su mu leđa, nakon Kine i Rusije, sada okrenuli i Trampovi Amerikanci, a da se od podrške Londona, Brisela i Berlina teško živi, pa je najlakše otići u penziju.

Drugi „par opanaka“ u vezi sa tajmingom najavljenog Šmitovog odlaska tiče se izbora zakazanih za prvu nedjelju oktobra. Zamišljeno je da ti izbori budu sprovedeni uz primjenu takozvanih modernih tehnologija. Preciznije, birači bi trebalo da nakon glasanja listiće provuku kroz skenere koji bi navodno trebali da spriječe svaku mogućnost izborne krađe. Nabavka ove opreme košta više desetina miliona maraka, a pretvorila se u jednu od najvećih afera u proteklih nekoliko godina u BiH. Centralna izborna komisija je, naime, posao nabavke skenera dodijelila firmi koja je dala za 17 miliona maraka veću ponudu od najniže što je izazvalo niz žalbi ostalih firmi, a slučaj bi mogao da završi i na sudu, što će dodatno da uspori cijeli proces, a moguće i pomjeri datum održavanja izbora. Kakve to veze ima sa Šmitom zapitaće se znatiželjni čitalac, ali ima, i to iz više uglova. Prije svega, nabavka skenera posljedica je izmjena zakonskih rješenja koja je nametnuo upravo Šmit koristeći takozvana „bonska ovlašćenja“. I to je zvanični dio priče. Nezvanični, kuloarski, kaže da Nijemac ima i određeni finansijski interes u cijeloj priči i da ima veze sa firmom koja je dobila posao. Nije dokazano, ali nije ni demantovano. Otuda je Šmitu važno da „isprati izbore“ i uvjeri se da će „sve proći u demokratskoj atmosferi“.

Uglavnom, rasprava o njegovom statusu, ali i generalno poziciji Kancelarije visokog predstavnika (OHR) trebalo bi da bude otvorena u Savjetu bezbjednosti u novembru. Imajući u vidu kategoričan stav Rusije da Šmit nije imenovan u skladu sa pravilima, te da BiH treba da dobije šefa OHR-a koji će odsvirati kraj postojanja svojevrsne „okupacione uprave“ u zemlji, a da protiv takvog stava nema ništa ni Kina, jasno je da se, tri decenije nakon rata, ozbiljno otvara priča o završetku postojanja OHR-a. Ako na to dodamo i raspoloženje nove američke administracije koja, spekuliše se, ne želi da više učestvuje u finansiranju OHR-a, stvari postaju mnogo jasnije. Prevedeno u praksu, Šmit bi u novembru trebalo da dobije nasljednika koji će imati samo jedan zadatak – zatvoriti OHR i konačno dati priliku političarima u BiH da sami odlučuju o sudbini države.