Stanje u novinarstvu i medijima u Hrvatskoj i u bližoj okolici nikada nije bilo naročito veselo. Formalna prava novinara najčešće nisu bila do kraja jasna, njihova egzistencija je u pravilu bila neizvjesna, a razni utjecajni lobiji i tzv. žuta štampa postajali su s vremenom sve moćniji. Ipak, mnogi novinari ostajali su godinama i decenijama gotovo mazohistički vezani za posao kojim se bave, čuvajući vatru vlastitog profesionalnog ugleda i dobrog novinarstva. Kakva je situacija u medijima u Hrvatskoj danas, razgovaramo s novinarkom Majom Sever, predsjednicom Sindikata novinara Hrvatske i Evropske fondacije novinara.

Koje su značajne točke karakteristične za medije u Hrvatskoj danas?

Prva od njih nije naročito pohvalna i to je problem opstanka medija uopće. Unutar tog pitanja jedno od najznačajnijih problema je financijska održivost današnjih medija. Kada sam studirala novinarstvo, sjećam se da su novine za sutra dolazile prethodni dan navečer i mi smo onda odlazili na kiosk i kupovali smo te novine. Želim reći da se tada znalo koji je izvor financiranja novina, novinara i novinarskog rada. Kupovali smo te novine i plaćali smo pretplatu. Bilo je i tada oglašivača i nagradnih igara, ali se jasno znalo koji je izvor za plaćanje novinarskog rada. Trideset godina kasnije, dakle u današnje vrijeme, mi zapravo više ne znamo na koji način se plaća taj rad.

Kako onda danas izgleda financijska križaljka plaćanja novinara i održavanja medija?

Prvo, više nitko ili malo tko kupuje novine. Štampane novine su mrtve, samo to još nismo na glas rekli. Ja to naravno ne želim, jer je čitanje novina civilizacijsko dobro, ali ako pogledamo stvarnost, danas ljudi ako i kupuju novine, kupuju ih tek vikendom, dok pretplata digitalnih izdanja novina nije zaživjela da bi se mogli pokriti troškovi novinarske radne snage. A oglašivači su negdje drugdje: na Guglu, na Fejsbuku, na raznim digitalnim platformama i to su pokazatelji koji se jasno vide. I onda nastupa prokletstvo današnjih medija u Hrvatskoj, a ono je u tome da se mediji financiraju od raznih državnih oglašavanja ili od raznoraznih angažmana s državom: s ministarstvima, vladom, u kampanjama i konferencijama, ili se mediji nešto malo financiraju iz tog javnog fonda u Agenciji za elektroničke medije. Svi ti odnosi stvaraju ovisnost o nečijoj volji i nekom političkom autoritetu. Financiranje medija, na primjer, sredstvima javne samouprave na lokalnom nivou samo je jedna od razina pakla u kojima se mediji nalaze danas. Mediji su danas uglavnom zarobljeni u zatvorenom krugu u kojem je jako teško pronaći transparentni izvor financiranja. Ako ne znamo odgovore na ova pitanja, onda ne možemo govoriti o neovisnim medijima u nas.

Mediji i država

To je problem i za javne i za privatne medije? 

To je problem za sve medije. Na primjer, Hrvatska radio televizija i HINA su javni mediji i oni ovise o političkoj volji u Saboru. Da ne kažem da HRT, osim vrlo solidnih sredstava od pretplate građana, koja su čak i bolja nego u nekim drugim evropskim državama, dobiva na godišnjem nivou i izdašnu državnu dotaciju, kojom nadoknađuje svoje gubitke. Ravnatelji i HRT-a i HINE biraju se prostom većinom u Saboru i sudbina i jednog i drugog medija ovisi o mogućim izmjenama zakona koje također donosi politička većina u Saboru. Što se tiče privatnih medija, imali smo slučaj prije par godina da je tvrtka Tisak odlučila prestati distribuirati tiskane medije i to je za Jutarnji list i Večernji list značilo da oni takvu odluku ne mogu preživjeti. I onda se opet umiješala država koja rješava problem, kao što se umiješala i onda kada je nakladnicima smanjila PDV.

Koja je bila konzekvenca takve odluke?

Dogovor između države i nakladnika u tom trenutku je bio da će biti smanjen PDV, ali da nakladnici moraju uvesti unutarredakcijski statut o pravima i obavezama zaposlenih. Nakladnici su donijeli statute, ali jedino što u te statute nisu stavili jest klauzula o tome koja je konzekvenca ako se nakladnici ne drže statuta, kada su prava radnika u pitanju. Danas ne znam koji privatni medij može opstati na tržištu bez državnog oglašavanja i bez određene povezanosti s državom, osim ponekih portala koji nisu toliko veliki i nemaju toliko zaposlenih. Radi se o tome da smo mi toliko mala zemlja, u kojoj je sve na mnoge načine povezano, odnosno da svatko tko pokreće bilo kakav biznis na kraju mora poslovati s državom. Mislim da ako politika zaista želi napraviti pritisak prema nekom mediju, u javnom ili privatnom sektoru, ona će pronaći put da to učini. To je začarani krug raznih veza i utjecaja, koji se ne vide na prvi pogled, jer su oni često diskretni i prikriveni.

Danas ne znam koji privatni medij može opstati na tržištu bez državnog oglašavanja i bez određene povezanosti s državom, osim ponekih portala koji nisu toliko veliki i nemaju toliko zaposlenih

U takvom stanju stvari, u kakvoj su egzistencijalnoj i profesionalnoj poziciji novinari?

Prvo bih rekla da u odnosu na sve probleme u našem društvu, zadivljujuća je hrabrost i upornost mnogih novinara koji pošteno rade svoj posao. Mnogi novinari i dalje istražuju, otkrivaju afere, rade pod teškim pritiscima i svakojakim ucjenama, ali oni su i dalje jedini korektiv vlasti i na lokalnom i na državnom nivou. Što se tiče egzistencijalnih prilika u kojima novinari žive, mislim da su te prilike za većinu novinara katastrofalne. U Hrvatskoj danas imamo dva kolektivna ugovora poslodavaca sa zaposlenicima, na HRT-u i u Hini, te jedan kolektivni ugovor napravljen napola. Ono što nadalje imamo je uvriježeno neprijateljstvo upravljača medija prema organiziranju sindikata novinara unutar tih medija. Poticaja za stvaranje atmosfere koja bi dovela do pregovora poslodavaca i radnika i rezultirala određenom pravnom regulativom, nema niti iz ministarstava, niti organa vlasti na raznim nivoima. Dakle, najveća većina ljudi u Hrvatskoj koja se bavi novinarstvom, egzistencijalno je, pa onda i profesionalno nesigurna.

Što sindikat novinara u Hrvatskoj konkretno može učiniti?

Ono što je najvažnije kod sindikata novinara u Hrvatskoj je da je to zakonom prepoznata organizacija koja može pregovarati s poslodavcem. I obratno: poslodavac ima zakonsku obavezu da pregovara sa sindikatom unutar medija u kojem taj sindikat postoji. Socijalni dijalog je obaveza. Konkretno, kada predstavnik sindikata traži odgovor na određeno pitanje od poslodavca, taj poslodavac taj odgovor mora dati. U suprotnom poslodavac može biti tužen i po zakonu kažnjen. To je snaga sindikata i toga ljudi moraju biti svjesni. Jedini legalni organizator štrajka radnika je sindikat. Dakle, imamo nekakav alat u rukama s kojim možemo natjerati poslodavca da odgovara na naše upite, da pregovara s nama, da sa sindikatom kreira i potpiše kolektivne ugovore, koji će na kraju popraviti radnička prava u nekom kolektivu.

Kako snaga sindikata izgleda u praksi?

Radni dan sindikalnog povjerenika protječe tako da neprestano nekoga vuče za rukav. Ne znam koliko tisuća pisama sam napisala na razne adrese, gurajući one koji bi morali postavljati pitanja, da zaštite svoja prava, kao i one koji su morali davati odgovore na ta pitanja. U svakodnevnom životu, na žalost, ponekad se osjećam nemoćna da zaštitim neke novinare i njihova prava, osim možda davanjem neke pravne pomoći i podrške, ali ključno je da tamo gdje postoje kolektivni ugovori na HRT-u, u Hini ili u Hanza Mediji (bivšem EPH-u) i tamo gdje su uposlenici dobro organizirani, ima više šanse da oni zaštite svoja prava. Generalno, sindikat novinara je danas aktivan, surađuje s pravnicima na poboljšanju propisa o radničkim pravima i pokušava sam sebe educirati na mnogo načina.

U Hrvatskoj danas imamo dva kolektivna ugovora poslodavaca sa zaposlenicima, na HRT-u i u Hini. Ono što još imamo je uvriježeno neprijateljstvo upravljača medija prema organiziranju sindikata novinara unutar tih medija

Klikanje banalizacije

Koliko novinari u takvoj kompleksnoj situaciji uspijevaju kvalitetno raditi svoj posao?

Pa s obzirom na to u kakvim okolnostima novinari rade, njihovi rezultati su veći od očekivanja. Još uvijek mislim da novinarski rad ima značajnog utjecaja na društvo. Pogledajte koliko je krupnih političkih i privrednih afera razotkriveno, koliko je članova vlade ili drugih državnih institucija moralo iz njih otići ili su završavali u zatvorima zato što su novinari razotkrili korupciju i njihove nelegalne i nečasne radnje. Ako govorimo o istraživačkom novinarstvu onda možemo reći da je ogroman posao obavljen. Osim toga, novinari su otvorili prostor društvenim skupinama koje su male, nezaštićene i nepravedno tretirane. Radi se o grupama stanovništva koje rade u lošim uvjetima, o socijalno ili nacionalno obespravljenim grupama  – i tu novinari odrađuju ogroman posao da se čuje glas i tih ljudi s margine. Ili, uzmite utjecajne novinare s imenom, pedigreom i iskustvom, koje mnogi ljudi čitaju i koji u svojim tekstovima i kolumnama otvaraju oči i razotkrivaju kroničnu patologiju čitavog društva. Bez obzira na to što bi mnogi htjeli novinarstvu ugasiti svjetlo, u njemu još uvijek ima sjajnih ljudi koji ne daju da se to svjetlo ugasi.

Kako izgleda hrvatsko novinarstvo između društva koje traži jeftini spektakl i govora mržnje u tom istom društvu?

Mislim da je naročito kroz društvene mreže prošao jedan tornado banalizacije sadržaja i tema ili najprostijeg govora mržnje i u tom neredu su se i neke medijske kuće pogubile. Tu je ulogu odigrala i politička volja raznih čimbenika odlučivanja, koja je i tu banalizaciju i taj govor mržnje prepustila tržištu, pa tko preživi vidjet ćemo. Sjetimo se kakav je bio udar 2016. godine ukidanjem državne podrške neprofitnim medijima, koji su razvijali upravo kritičko novinarstvo. Nakon toga mediji su se na tzv. tržištu pretvorili „u one koji ganjaju klikove“, a oni konzumenti koji klikaju, najprije klikaju na senzacionalizam bilo kojeg tipa. Ponavljam, bez obzira na porast jeftinog komercijalizma u medijima i sve veće idiotizacije medijske kulture, uvjerena sam da još uvijek postoji dovoljan broj ljudi koji žele pročitati dobar tekst, analizu ili intervju, koji žele pročitati istinu o srpskim bakama koje su prošlog ljeta rastjerivali ljudi u crnim kapuljačama i koji žele pročitati analizu o ubijenim srpskim civilima u prošlom ratu i onome što se događalo poslije toga. U Hrvatskoj ne žive samo ljudi koji u medijima prelete naslove i podnaslove i u tim medijima žele vidjeti samo „sise i guzice“. Koliko god se to ne čini uvjerljivo, danas još uvijek novine prodaju dobri autori.

Koju cijenu je platilo društvo banalizacijom medija?

Pitanje je, u odgovoru na taj problem, koliko smo ljudi pogubili putem. Koliko smo izgubili čitalaca i koliko smo izgubili ljudi iz novinarstva, naročito mladih novinara koji, umjesto da se razviju u prvorazredne novinarske profesionalce, otišli su baviti se mirnijim i lukrativnijim poslom. Zašto bi i ostali na plaćama od 900 eura, sa šefovima koji ih izluđuju najstrašnijim glupostima, s publikom koja, ako nešto zineš, piše da si „dno dna novinar“, „komunističko govno“, „jugo-srbo-pederski nostalgičar“ i što sve ne… Zašto bi ostali? Ti mladi ljudi odlaze, postaju glasnogovornici velikih kompanija, primaju tri puta veću plaću, putuju po Evropi i žive svoj život. Tu smo se negdje pogubili.

Prije desetak godina Ante Tomić je izgovorio rečenicu: Ja sam novinar i radim u poslu koji volim i u poslu koji umire. Što biste na to vi rekli?

Moja rečenica glasi: Ja ne odustajem od novinarstva. Drugo, iako pesimizam caruje u ovim krajevima, pa sam ponekad i ja njegova žrtva, veseli me što ipak preko Sindikata novinara Hrvatske uspijevamo postići neke rezultate u zaštiti prava novinara i u njihovom educiranju da se aktivistički uključe u obranu novinarskog ceha. Ono što je istina, jest da postoji jako puno mladih i pametnih ljudi u novinarstvu, koji znaju sve ove probleme, koji znaju da bi negdje drugdje mogli proći bolje, ali koji ostaju u novinarstvu jer vjeruju u njegove društvene vrijednosti. E, to je važno. Znate što je meni u vezi novinarstva onako najintimnije važno? Važno mi je da kada pročitam odličan i hrabar tekst i kada sam nakon toga pola dana sretna, da me onda navečer nazove tata i pita: „Jesi li pročitala?“