Sada već više nije nikakva tajna da je hrvatska politička javnost unazad otprilike godinu dana napravila oštar zaokret u desno. Pobornici takvog zaokreta pokazuju vrlo vidljivo privrženost takvoj radikalnoj promjeni, dok nacionalistički incidenti i prijetnje nasiljem rastu, uz strahove značajnog dijela građanstva i srpske zajednice u Hrvatskoj. Zašto je to tako, razgovaramo sa Stevom Đuraškovićem, izvanrednim profesorom na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.

Zašto je u posljednje vrijeme prisutan tako nagli porast krajnje desnice u Hrvatskoj? I zašto je dobar dio mlade populacije, ako promatramo atmosferu na koncertima ili javnim okupljanjima, toj desnici tako intenzivno privržen?

Ponašanje mladih ne čini se čudno u kontekstu brojnih socioloških i politoloških istraživanja koja su pokazala kako mladi, na dužoj vremenskoj skali, prema događajima u bliskoj povijesti imaju prilično problematične stavove. Tome je razlog što ih se o povijesti općenito, a posebno o povijesti Drugog svjetskog rata, podučava na krivi način. Ovaj problem vuče korijene još iz socijalizma, dok aktualno skretanje mladih u desno ima veze sa službenim narativom iz 1990-ih, kada je Tuđman, u izgradnji nacionalnog identiteta, uspostavio imperativni stav da su se Hrvati tisuću godina borili isključivo za svoju državnost. Iz toga se onda izvodi zaključak da se osim borbe za državnost u povijesti Hrvata nije događalo ništa drugo.

Kakve su bile konzekvence takvog stava?

Tuđman nije bio ustašofil, ali je naslijeđe ustaštva koristio kako bi postigao ono što je zvao „svehrvatska nacionalna pomirba“, što je bila fiksacija za pomirenje potomaka partizana i ustaša, „u zajedničkoj borbi za hrvatsku samostalnost“. Kako bi ostvario svoju viziju pomirbe, on je razdvojio karakter ustaškog režima, kojeg je držao zločinačkim, od NDH koju je ipak smatrao hrvatskom državom. Iz toga su proistekla dva dugoročna problema. Prvi je što u slučaju NDH nije moguće razlučiti državnost od zločinačkog karaktera režima, budući da je ista nastala voljom nacističke Njemačke i fašističke Italije. Drugi je što nismo prošli put suočavanja sa zločinima NDH.

HDZ i crkva

Što smo zapravo prošli u suočavanju s prošlošću?

Komunistički režim nije dopuštao slobodnu javnu raspravu o povijesti, a nešto slično, možda u blažem obliku i s drugim ideološkim predznakom, događalo se i u neovisnoj Hrvatskoj. Konačni ishod Tuđmanovih ideja, čak dijelom i mimo njegove namjere, bio je da se kod dijela ljudi, te osobito mladih, formiralo plošno shvaćanje da su ustaše bile loše, ali su se borile za hrvatsku državu ma kakva ona bila, a da su se partizani borili za Hrvatsku unutar Jugoslavije, koju je Tuđman interpretirao kao najnegativniju pojavu u povijesti hrvatskog naroda.

Zašto je danas, 35 godina kasnije, stvorena tako zapaljiva politička atmosfera u Hrvatskoj?

Zato što smo javno svakodnevno izloženi dotičnim Tuđmanovim idejama, na kojima politička desnica stalno nastoji politički profitirati. Aktualna desna kulturološko-idejna ofanziva izgleda tako da je na zadnjim parlamentarnim izborima probijena Plenkovićeva desno-centristička birokratska tvrđava. Iz vladajuće koalicije je odstranjen SDSS, a u nju su ušli predstavnici Domovinskog pokreta, koji se u međuvremenu utopio u koaliciji s HDZ-om, dok se otpadnička stranka Domino nije uspjela profilirati, a smanjio se i utjecaj Mosta nakon odlaska Nina Raspudića i Marije Selak Raspudić. Institucionalna krajnje desna politička scena postala je rascjepkana i slaba, te se može pretpostaviti kako je iz prostora izvan institucionalne politike došla ideja o revitalizaciji krajnje desnice putem Tompsona kao najboljeg instrumenta za tu svrhu.

Što je to van institucionalna desnica?

Trenutno možemo samo špekulirati tko ju sačinjava, pri čemu su se širile medijske špekulacije kako iza Tompsona stoji crkva, iako nikada nije jasno rečeno tko točno u crkvi. Naime, crkva ima kontinuitet bliskih odnosa s HDZ-om, koliko god bila potencijalno nezadovoljna brojnim HDZ-ovim politikama, dotičnu stranku ipak percipira kao jedinu efektivnu branu od povratka ljevice i liberala na vlast. Zato ne mislim da bi baš crkveni krugovi riskirali destabilizaciju HDZ-a. S druge strane, Plenkovićevo naginjanje udesno treba promatrati i u kontekstu političkih trendova u zapadnoj Evropi, gdje blok stranaka lijevog i desnog centra više nije politički dominantan u EU, budući da su krajnje desne stranke postale toliko snažne da bi mogle izgledno preuzeti vlast u nizu zemalja, uključujući Francusku i Njemačku, kao što već jesu u Italiji. To otvara Plenkoviću manevarski prostor da svoj položaj bez straha od službenog Brisela stabilizira skretanjem udesno.

Crkva ima kontinuitet bliskih odnosa s HDZ-om, bez obzira na to koliko bila nezadovoljna brojnim HDZ-ovim politikama. Ona ovu stranku percipira kao jedinu efektivnu branu od povratka ljevice i liberala na vlast. Zato ne mislim da bi crkva riskirala njenu destabilizaciju

Kako objašnjavate tako intenzivno zapaljivu atmosferu na Tompsonovim koncertima?

Zapaljivost Tompsonovih koncerata i teme njegovih pjesama proizlaze iz jednog tipa scenskog dizajna, otprilike kao u serijalu „Gospodar prstenova“, gdje s jedne strane imate carstvo zla, a s druge carstvo dobra. Sve te bajke imaju sličnu temeljnu priču: carstvo dobra se počinje razjedinjavati i urušavati nadiranjem zla, pa kada se čini da će zlo pobijediti, dogodi se čudesni obrat u kojem to dobro uskrsne, ujedini se i pobijedi tamu. Ljudima bajke daju mogućnost bijega iz socijalnog pejzaža u kojem prevladava „pedeset nijansi sive“, što svakodnevnih privatnih života, što društva i politike. Problem nastupa kada se ta bajkovita crno-bijela struktura uzme kao okvir za pristup politici i povijesti.

Kolika je u ovom trenutku stvarna moć hrvatske lijevo liberalne scene?

Mene je ugodno iznenadila brojnost ljudi na nedavnim protestnim skupovima „Ujedinjeni protiv fašizma“ u Zagrebu, Rijeci, Puli i Zadru. Znači, postoji određena kritična masa ljudi koja je spremna javno se suprotstaviti prolomu krajnjeg desnila. Problem je što ne vidim da su SDP i Možemo spremni politički artikulirati taj otpor. U nacionalnoj politici, oni reagiraju tek reaktivno na djelovanje HDZ-a, te ne uspijevaju u javnosti nametnuti vjerodostojnu političku alternativu, osim obrane tekovina antifašizma i čvrstog antikorupcijskog stava. A to, izgleda, nije dovoljno po cijelom nizu društvenih i ekonomskih pitanja, jer iskorjenjivanje korupcije samo po sebi ne rješava inflaciju, problem plaća, lošu strukturu privrede i poljoprivrede….Pri tom, i u toj reaktivnoj politici, često puta sadržaj pati nauštrb forme, pa vidimo žučljivu kritiku HDZ-a, ali ne i konkretna alternativna rješenja.

Ljevica bez karizme

Što bi bilo ključno za uspjeh lijevo liberalnih partija u Hrvatskoj?

Ključne su ideje, način njihove komunikacije i snažna partija. Ako krenemo od potonjeg, činjenica je da su i SDP i Možemo organizacijski, a Možemo i kadrovski, jako deficitarne u odnosu na HDZ. Istina, digitalna komunikacija danas kompenzira stranačku mašineriju, ali bez masovne partije i regrutacije dobrih kadrova na svim poljima nema kontinuiranog uspjeha. Dobar primjer je stranka Linke u Njemačkoj, koja je na prošlim parlamentarnim izborima „ustala iz mrtvih“, doduše zahvaljujući dobroj onlajn kampanji, ali su nakon izbora odmah prionuli omasovljenju i izgradnji lokalnih ogranaka, kako ne bi ponovili pogreške bivšeg vođe engleskih laburista Džeremi Korbina ili španjolskog lijevog Podemosa. SDP nikako da se oporavi iz organizacijske zapuštenosti, dok Možemo pokazuje neku vrstu averzije ne samo prema omasovljenju, nego i kadrovskom popunjavanju…

Što je zapravo presudno kada se radi o političkoj utakmici na duge staze?

Recimo da možete imati čak i dobro koncipirane političke postavke, ali ako u javnoj komunikaciji ne možete pobuditi nadu kod građana da ste vi onaj koji može donijeti promjenu, uzaludan vam je sav napor. I taj tip političke karizme strašno nedostaje na ljevici. Na primjer, Zoran Milanović ima takvu govorničku karizmu, bez obzira na njegov često vulgaran način i kontroverzne sadržaje. Čini mi se da liderskog potencijala imaju i Ivana Marković i Sandra Benčić, samo bi s potonjom netko trebao raditi na onome što stručnjaci za političku komunikaciju zovu „pravom mjerom racija i emocija“. Rekao bih da stranka Možemo ima i problem tehnokratskog imidža. Naime, čelni ljudi grada ostavljaju dojam projektnih izvršitelja, što je dobra osobina za pročelnike ili ministre, ali ne i za lidere. To mi je pomalo i čudno, budući da ljudi poput Tomislava Tomaševića potječu iz miljea javnih prosvjeda, pa bi valjda s takvim iskustvom trebali znati komunicirati i s masama.

Što mislite o nedavnoj raspravi o Jasenovcu u Saboru, uz činjenicu da su tada govorili samo revizionisti historijskih događaja, ali ne i njihovi oponenti?

I tu situaciju u Saboru učinilo je prihvatljivom HDZ-ovo „puštanje duha desnila iz boce“, uključujući krajnje rastezanje „dvostruke konotacije“ pozdrava „Za dom spremni“. Što se tiče povjesničarskog esnafa, rovovi desnih i lijevih su već davno iskopani…

Ipak, neki festivali su prošle godine otkazivani, kao i kulturne manifestacije srpske zajednice u Hrvatskoj zbog pritiska desnice?

Krajnje desne politike kojima je Plenković otvorio prostor i u stranci i van nje sada prijete derogiranjem nekih ranije samorazumljivih građanskih sloboda. Još 2023. godine ljudi su išli bezbrižno na manifestacije srpskih društava, barem u Zagrebu, Rijeci i Istri, dok to sada više nije slučaj. Iako, moram primijetiti kako bi pitanje izložbe legata Dejana Medakovića bilo problematizirano i u nekoj relaksiranijoj političkoj situaciji, ali u okviru javne rasprave, a ne nasilja… S druge strane, kada su ovo ljeto neke od veterana pitali zašto sada tako žestoko prosvjeduju protiv lijevih i srpskih kulturnih manifestacija u cjelini, a nisu ranije, po prilici su odgovorili da im je s Tompsonovim koncertom na Hipodromu vlast dala zeleno svjetlo za akciju.

Danas iz Hrvatske odlaze mladi Hrvati, dok je desničara sve više, a Srba sve manje…

Ako pogledate što se događa u Evropi i u svijetu, onda bih rekao da nemamo više kuda pobjeći. U SAD-u imamo Trampa, a u svim evropskim zemljama snažan uspon stranaka krajnje desnice. Evropa gubi i proizvodni i progresivni društveni potencijal, jer EU elite trenutno nemaju nikakvu ideju revitalizacije Evrope osim ulaganja u naoružanje. Tako se bojim kako Evropi predstoji trajno zaostajanje, prvo ekonomsko, uz koje posljedično ide i društveno i političko nazadovanje. Ostaje nam samo da se kao pojedinci i članovi raznih grupa borimo svakodnevno i politički organizirano za bolje sutra, a svako predviđanje budućnosti više od ovog što sam rekao predstavljalo bi gledanje u kristalnu kuglu.

Paradoksalno je da se Hrvatima budućnost čini bolja nego Nijemcima. Naime, zbog novca iz EU fondova, ljudi u Hrvatskoj imaju osjećaj da trenutno materijalno stoje bolje nego prije desetak godina, dok Nijemci osjećaju da im je danas lošije nego prije desetak godina

Kako vidite Hrvatsku u neposrednoj budućnosti?

Paradoks je u tome što se građanima Hrvatske budućnost čini bolja nego građanima Njemačke. Naime, zbog novca iz EU fondova, mislim da ljudi u Hrvatskoj imaju osjećaj kako trenutno stoje materijalno bolje nego prije desetak godina, dok ljudi u Njemačkoj imaju osjećaj da im je danas lošije nego prije desetak godina. Što se tiče neke hrvatske i evropske perspektive, rekao bih ovo: ako zapadna Evropa ostane demokratska, onda i zemlje istočne Evrope imaju šansu biti demokratske, ali ako zapadna Evropa potone u autoritarnost, nema nikakve šanse da zemlje istočne Evrope ostanu demokratske.