Susret sa živom prošlošću

Piše: Ljiljana Stojanović

Kralj Petar Prvi crkvu Sv. Đorđa na Oplencu pokraj Topole nije podigao samo kao zavetnu građevinu, već i kao misaoni okvir jedne porodične i državne ideje. U njene zidove utisnuto je 725 kompozicija sa oko hiljadu i po figura. U njih je utkano gotovo 40 miliona raznobojnih staklenih i pozlaćenih murano kockica, u više od 15 hiljada nijansi boja

Crkva sv. Đorđa, mauzolej Karađorđevića na Oplencu (foto: YouTube printscreen)

Postoje mesta u Srbiji koja nisu nastala iz urbanog plana, niti iz državne odluke, već iz volje jednog čoveka da se uspravi. Topola je takvo mesto. Ne grad u klasičnom smislu, nego tačka iz koje je moderna srpska istorija krenula uzbrdo. Ovde se vlast nije nasledila – ovde je izborena, i zato je ostala nemirna čak i kad se pretvorila u krunu.

Karađorđe Petrović, vožd Prvog srpskog ustanka, nije osnovao dinastiju. On je otvorio pukotinu u vremenu. Njegova vladavina nije bila administracija, nego stalno stanje pobuna. Vožd nije imao državu, već narod u pokretu. Njegova vlast trajala je kratko, ali je ostavila nešto dugotrajnije od institucija: ideju da se sloboda ne dobija kao dar, već kao muka i teret. Karađorđe nije umro kao vladar, već kao opomena – ubijen, skrajnut, ali nikada uklonjen iz svesti prostora i naroda. Tek kasnije, kroz njegovu decu i unuke, pobuna se pretvorila u dinastiju, a krv u legitimitet. Karađorđevići su nosili paradoks svog osnivača: bili su istovremeno narodni i evropski, ratnički i modernizatorski, stalno razapeti između unutrašnje pobune i potrebe za poretkom. Njihova vladavina nije bila linearna – bila je puna povrataka, prekida, egzila i restauracija. Kao da im je istorija stalno proveravala pravo na trajanje.

U tom smislu crkva Sv. Đorđa na Oplencu nije samo Mauzolej Karađorđevića. Ona je pokušaj smirivanja jednog nemirnog vremena i želja da se narodu ostavi zadužbina, kao što su srednjovekovni vladari ostavljali crkve i manastire ne samo svojim sadržajem, već smislom oporuke, kao zavetni dar.

Crkva sv. Đorđa, mauzolej Karađorđevića na Oplencu (foto: Ljiljana Stojanović)
Dragan Reljić, upravnik zadužbine Prvi srpski ustanak (foto: Ljiljana Stojanović)

Sa tim mislima krenuli smo u Topolu da se po dogovoru sretnemo sa upravnikom Zadužbine „Prvi srpski ustanak“ Draganom Reljićem. U Petrovoj kući, nadomak crkve, razgovarali smo puna dva sata u obavezno/neobaveznom ćaskanju i od njega saznali mnogo toga o crkvi i Karađorđevićima. Put do crkve, inače, vodi uzbrdo, stazom između ogolelog drveća. Tog zimskog dana kada smo krenuli ka toj svetinji bilo je oblačno, hladno i kišilo je. Crkva se isprva ne vidi, ali je prisutna – raste sa svakim korakom i polako izlazi iz sivila dana. Njena belina se izdvaja i postaje jasna, bez obzira na sumorno nebo. Kako joj prilazimo, shvatamo da je njena arhitektura gotovo savršena, nešto najlepše što je dao srpsko-vizantijski stil. A pritom je i originalno delo mladog arhitekte Koste J. Jovanovića.

Ulazak u crkvu menja ritam. Spoljašnja tišina se ne prekida, ali se menja njena dubina. Unutra obuhvata raskoš mozaika, ne samo kao iznenađenje, već i kao postepeno razotkrivanje. Pogled po toj grandioznosti luta, nema gde da se zaustavi – stubovi se dižu mirno, ikonostas od kamena stoji težak i precizan, a podovi, ornamentisani najplemenitijim i raznobojnim mermerom, kao da nose sopstvenu mapu sveta. Prigušena svetlost se zadržava na kockicama mozaika, ne odbija se, već se kao neki sfumato razlaže po zidovima hrama. Tu, u tom prostoru, osećanja se polako rastvaraju u tišini, ali ne i praznini. Hladnoća ostaje spolja, a unutra se javlja misao o crkvi ne kao o svedočanstvu moći, već kao pokušaju trajanja. Crkva Sv. Đorđa se tada ne doživljava kao Mauzolej, već kao prostor u kojem se vreme privremeno zaustavlja.

Podignuta na brežuljku iznad Topole (Malom Oplencu) ona dominira čitavim krajem, sa bilo koje strane da dolazite. Njena bela spoljašnost i unutrašnjost od hiljada kvadratnih metara mozaika deluje kao da je u nju ugrađena ideja kontinuiteta koji nikada nije bio sasvim siguran. Sv. Đorđe, ratnik i svetac, nije izabran slučajno kao patron – on je simbol borbe koja se ne završava pobedom, već istrajnošću. Kao što je bio i kralj Petar Prvi, najtiši, ali i najuporniji graditelj. Ne idejni u apstraktnom smislu, već doslovno: čovek koji je znao da se trajanje ne proglašava, već da se gradi, dan po dan, ličnim trudom i samoodricanjem. Novaca nije bilo dovoljno, država je imala preča pitanja, ratovi su dolazili pre planova i on se često lično zaduživao kako radovi ne bi trpeli. Najpre je podigao tzv. Petrovu kuću, skromnu građevinu na Oplencu, iz koje je svakodnevno nadgledao radove. Ne kao monarh koji izdaje naredbe, već kao domaćin koji pazi kako se kuća zida.

Zbog crkve je otvoren i kamenolom na obližnjem Venčacu. Mermer je vađen iz šumadijskog brda, kao da se sama zemlja ugrađuje u dinastiju. Gradnja se odvijala sporo, često prekidana, ali nikada napuštena. Mauzolej je rastao onako kako je Petar i vladao: bez spektakla, sa dostojanstvom i strpljenjem. Njegova prvobitna namera je bila da i unutrašnjost crkve bude obložena belim venčačkim mermerom, a da se zlatnim slovima ispišu imena poginulih srpskih vojnika i oficira u Balkanskim i Prvom svetskom ratu. Ali, istorija je bila brža od arhitektonskih planova. Stradanje oko 350 hiljada ratnika učinili su tu ideju nemogućom. Spisak bi bio predugačak, a zidovi prekratki. Rešenje su postali mozaici. Umesto imena – likovi, umesto nabrajanja – trajanje. Umesto zida sećanja – prostor koji pamti druge vekove.

Zbog crkve Sv. Đorđa otvoren je i kamenolom na obližnjem Venčacu. Mermer je vađen iz šumadijskog brda, kao da se sama zemlja ugrađuje u dinastiju. Gradnja se odvijala sporo, često prekidana, ali nikada napuštena

Ako arhitektura određuje okvir, onda su mozaici ono što hramu daje dah. Izrađeni su u čuvenoj nemačkoj radionici „Pul i Vagner“, ali njihova umetnička ambicija daleko prevazilazi tehničku perfekciju. U zidove je utisnuto 725 kompozicija sa oko hiljadu i po figura. U njih je utkano gotovo 40 miliona raznobojnih staklenih i pozlaćenih murano kockica, u više od 15 hiljada nijansi boja. To je mesto gde se vreme drugačije meri – u pogledu likova vladara i svetitelja iz najznačajnijih srpskih srednjovekovnih manastira: Studenice, Sopoćana, Gračanice, Dečana, Pećke Patrijaršije…

Crkva Sv. Đorđa na Oplencu nije podignuta samo kao zavetna građevina, već i kao misaoni okvir jedne porodične i državne ideje. Na tom mestu, priča nam upravnik Zadužbine, „nekada je stajao Karađorđev top ′aberdar′, glasnik ustanka, simbol pobune i poziva. Iz njegove desne ručice kralj Petar je dao da se u pariskoj juvelirnici ′Braća Faliz′ izradi kruna po nacrtu Mihajla Valtrovića“. Oružje je tako preobraženo u simbol državnosti, a zanimljivo je da je upravo obrnut oblik te krune kasnije poslužio kao nacrt za veliki polijelej u crkvi. Krug se zatvara. Ono čime se počelo, time se i krunisalo. Ta kruna ne blista – ona pamti. I zato savršeno pripada Petru Prvom, kralju koji je znao da je vlast nastavak odgovornosti, a ne njena nagrada.

Spomenik kralju Petru Prvom Karađorđeviću, rad vajarke Drinke Radovanović (foto: Ljiljana Stojanović)

Nasuprot njemu stoji Aleksandar Prvi, njegov sin – vladar koji je morao da objedini ono što se ne da lako spojiti. Dok je Petar vladao primerom, Aleksandar je vladao odlukom. Njegova Jugoslavija bila je politički projekat ogromne težine, i on ju je nosio centralizovano, često usamljeno. Aleksandar je razumeo državu kao konstrukciju koja mora biti čvrsta, čak i po cenu lične popularnosti. Njegova smrt u Marselju bila je dramatična, gotovo simbolična: kralj koji je pokušao da spoji različite svetove stradao je na evropskom tlu, daleko od Oplenca, daleko od izvora.

A onda dolazi Petar Drugi, unuk, poslednji kralj. On nije imao vremena da vlada. Njegova kruna bila je laka, ali njegova sudbina teška. Kralj u egzilu, mladić kome je istorija oduzela prostor delovanja, Petar Drugi ostaje figura nedovršenosti. Dok je Karađorđe započeo, Petar Prvi izgradio, Aleksandar Prvi konsolidovao, Petar Drugi je prekinut. Njegova vladavina nije poraz, već znak da dinastije ne nestaju uvek u krvi, već se ponekad samo raspu u vremenu.

Topola i Oplenac nisu monumentalni zato što su veliki, već zato što su iskreni i istiniti. Oni ne govore o stalnoj pobedi, već o naporu. O tome kako se država ne pravi jednim ustankom, niti jednom krunom, nego generacijama koje pokušavaju da pobunu pretvore u poredak, a poredak u smisao. I možda je to najvažnije nasleđe Karađorđevića: ne ideja moći, već ideja odgovornosti. Od topa koji postaje kruna, preko kamena sa Venčaca koji postaje crkva, do kripte koja sve konačno izjednačava. U kripti su sahranjeni gotovo svi Karađorđevići – 27 članova dinastije. Tamo su se konačno sabrali pod zemljom, možda prvi put u smislu zajedništva. Vladari, kraljevi, kneževi, deca – svi položeni u isti prostor, lišeni hijerarhije koju su za života nosili. Među njima su tri vladara: knez Srbije Aleksandar, kralj Aleksandar Prvi Karađorđević i kralj Petar Drugi. Kripta je tiha, ali gusta od značenja: ona ne slavi vlast, već trajanje porodice kroz lomove istorije.

Ipak, dve vladarske figure nisu u kripti. Vožd Karađorđe i kralj Petar Prvi Karađorđević počivaju u crkvi, u južnoj i severnoj pevnici. Kao da ni u smrti nisu mogli biti potpuno spušteni među ostale. Petar Prvi, kralj koji je prešao Albaniju sa vojskom i narodom, koji je vladao više primerom nego dekretom, leži kao tiha protivteža Karađorđu. Jedan je započeo pobunu, drugi je dao oblik državi. Između njih stoji crkva ne kao hram vlasti, već kao prostor pomirenja.

Ako su rimski carevi sa ovog prostora sahranjivali svoju moć u kamenu provincije, Karađorđevići su svoju istoriju sahranili u brdu iznad Šumadije. Ne da bi je sakrili u gustoj šumi, već da bi je smirili. Crkva Sv. Đorđa nije spomenik trijumfa. On je arhitektura pamćenja – pokušaj da se nemir pretvori u red, a pobuna u trajanje.

Polijelej ispod centralne kupole kao obrnuta kruna kralja Petra Prvog (foto: Ljiljana Stojanović)

I možda je baš zato to mesto tako snažno. I istinito. Ne prikazuje dinastiju kao neprekinuti niz uspeha, već kao porodicu koja je iz rata ušla u istoriju i iz istorije se više nikada nije sasvim izvukla. Upravo zato Karađorđev grad i Oplenac godišnje poseti oko 100 hiljada ljudi, ne kao spomenik pobede, već kao mesto susreta sa složenom, još uvek živom prošlošću.

Tome svedoči Tomislav Karađorđević, treći sin kralja Aleksandra Prvog koji nije nosio krunu, ali je doneo kontinuitet koji je bio potreban da istorija ne ostane mrtva. Po povratku iz izgnanstva devedesetih godina prošlog veka, on se vratio u Topolu – u mesto koje je vekovima pamtilo početke i kraj, pobune i gradnju, smrt i mir. Tu je živeo, tu umro, i tu sada njegov sin Mihailo nastavlja niz, kao tiha linija koja spaja početke Karađorđevića sa sadašnjošću, povezujući prošlost sa sadašnjim koracima koji šetaju istim brežuljcima kao njegovi preci.

Princ Mihailo Karađorđević, potomak dinastije i čovek koji je svoj život vezao za ovaj prostor, za P-portal govorio je o nasleđu i životu u Topoli.

„Topola je oduvek bila moj drugi dom, u njoj sam provodio svaki raspust kao dečak sa mojim ocem Tomislavom, i zato sada imam mnogo prijatelja koje sam upoznao i igrao se sa njima kao mali. U Engleskoj smo živeli na selu, na oko sat vremena udaljenosti od Londona, i takav stil života mi je blizak – u ruralnoj sredini, u prirodi, nadomak velikog grada koji pruža široke mogućnosti u smislu društvenog i kulturnog života. Ljubica i ja smo se venčali 2016. godine i, planirajući porodicu, oboje smo želeli da živimo na selu, povezani sa našim korenima. Godinu dana kasnije preselili smo se u Topolu i vrlo brzo se ovde osetili kao kod kuće. Nikada nismo zažalili zbog ove odluke. Naše dve devojčice danas odrastaju svakodnevno povezane sa svojim nasleđem, u zdravoj sredini, slobodne da istražuju prirodu i svoje okruženje. Srećan sam što smo mogli da im to omogućimo.

Princ Mihailo Karađorđević sa porodicom (foto: Nenad Jakovljević)

Fondaciju „Koreni“ smo osnovali 2019. godine sa željom da podržimo decu i mlade da upoznaju svoje nasleđe, da baštine svoje korene sa ponosom, da razvijaju važne životne veštine i rastu u okviru stabilne, zdrave porodice. Do sada smo organizovali osam Dečijih festivala Oplenac, dva Dečija Sretenja i u pripremama smo za treće, tri Relija kraljevića Tomislava… Izgradili smo prirodno dečije igralište na Oplencu, objavili knjigu „Borba za zapis“ moje supruge Ljubice, organizovali niz važnih događaja i projekata. Aktivnosti koje sprovodimo imaju za cilj da obogate svakodnevicu dece raznim stimulativnim i edukativnim sadržajima, i da posluže kao inspiracija mladima da rade na sebi kroz volonterizam i sticanje iskustava, sa nadom da će svoj životni put graditi u Srbiji. Rad sa decom i mladima ispunjava, a uspeh dosadašnjih inicijativa pruža nam snažnu motivaciju da nastavimo dalje.“


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: