Kod katolika se 6. januara slavi praznik Sveta tri kralja, dok se kod pravoslavnih istog datuma po starom kalendaru obilježava Bogojavljenje, veliki praznik koji slavi otkrovenje, pojavljivanje, prisustvo Boga Sina utjelovljenog – ovaploćenog – u Hristu. Dva praznika zajedničkog porijekla u tradiciji Epifanije.

A kad pomislim na taj pojam – Bogojavljenje, riječ ljepšu, držim, ako ne već jednako majestuoznu, od grčkog originala „Teofanija“, jer prisniju, tako slavensku u spajanju, kompoziciji ovih dvaju osnova – pomislim uvijek na isto. Na pjesnika, koji je zasigurno intuitivno (kako samo on moze i zna) spojio simbolička značenja Božića i Bogojavljanja na istom mjestu:

Na Bogojavljensku noć,

Olba se dotače, lome se pogače

A venci smokava

i mali zlatni praporci se pokače.

Pjesma Đorđa Balaševića naravno, uz koju mi se javi (!) bezbrojni put kako mu je za života trebalo dati neku veliku nagradu ili orden za proširivanje rječnika – eto, ova „olba“ već, staro ime za tip boce širokog vrha, bokal, bocun ili karaf. Ali kako vrijeme prolazi, vidim nešto važnije, tako jasno a dugo skriveno nasred svega, da se manje vidi: Đole je preko svoga rječnika poetskog vjerojatno više nego bilo tko drugi učinio da se ovdje približe neki pojmovi iz njegova pjesničkog jezika, i šire, iz neposredne kulture i tradicije. Pogotovo odmah nakon onih groznih godina kad su se kontakti oprezno i bojažljivo obnavljali. A s njima i hrvatski jezik, godinama ubijan, okljaštren, sužavan. Može se samo nagađati koliki su u Hrvatskoj baš preko Đoletovih stihova prvi put čuli neke riječi, i osjetili ih, možda se i raspitali ili pročitali o tome što slušaju. Evo, i u nastavku, u drugoj strofi:

Na Bogojavljensku noć
Pobožne pesmice, sveće i kresnice

i uvek metu odveć onih glupih grožđica u česnice.

Broje se bez sumnje desetinama hiljada ljudi u Hrvatskoj koji su za njima nepoznatu riječ, česnica, čuli preko ovoga stiha. Svojom beskrajnom lakoćom, delikatno i duhovito, Balašević uvodio je decenijama čitav zaseban vokabular, dijelio ga s publikom, kako onom koja ga je pamtila iz vremena zajedničke zemlje, tako naročito i s klincima koji su ga otkrili u međuvremenu, a što su odrastali u kulturi očišćenoj temeljno od svake „suspektne“ riječi i pojma. K tome, česnice nešto nisu ni prije općeg loma bile česte u stihovima kantautora. No ovdje se radi o autoru koji je još 1979. godine u stih koji će pjevati doslovno milioni, sakrio na jasnom svjetlu neprolazan slijed riječi – „ali baka još čuva sve stvari, i sliku našeg sveca“. A par godina kasnije, kad se lik u pjesmi vraća iz vojske kući rano ujutro, „mati beše već budna i brzo se prekrstila…“ Tako lako, bez retorike, istinito, uzeto neposredno iz života, ne dokazujući ništa i ne inateći se nikome.

Uvijek se u tom smislu sjetim prijateljice iz gradića sjeverozapadno od Zagreba, iz kraja gdje je nacionalni i kulturni identitet gotovo potpuno homogen. I kao takav, baš kao i identitet njene obitelji, naravno sasvim siguran u sebe. To je ona povijesna Hrvatska, „najčistija“, ako se dozvoli, i u tome neobično bliska i drugom slavenskom svijetu, van ovog južnog. Iz te Hrvatske je moja prijateljica i njena obitelj starosjedilaca toga kraja, ljudi dosljedne, šutljive dobrote i veselo-žalosnih priča izgovorenih arhaičnom kajkavskom ekavicom. Svake godine, negdje oko ovih dana, ona otputuje lokalnim vlakom u Zagreb, pa Preradovićevim trgom do Sabornog hrama Preobraženja Gospodnjeg. „Godinama palim sveće na Cvetnjaku, i znaš mene i pravila… Niš ne kužim. Dole za mrtve, gore za žive, poljubi sveću i…“ Jednu voštanicu uvijek upali i za svog najdražeg autora, za Đorđa Balaševića.

Više je ljubavi i hrišćanske milosti u tome nego u bilo kakvim deklarativnim i nametljivim gestama s obje strane neraspletivog „ni si njima ni bez njih“ klupka dvije denominacije.

 

Ali mi, ti i ja, zajedno

protiv svakog zla

Rođeni na Božić rijetka su i posebna djeca. Dolaze na svijet u doba obnavljanja, nade i povezanosti s božanskim, rođena u vrijeme slavljenja i refleksije. Kažu da često posjeduju intuitivnu i empatsku prirodu koja kasnije u odraslosti stvara ljude koji pomažu drugima i suosjećaju sa svima. Ako i za koga, čini mi se ovo vrijedi za dobroga Miladina Šobića. Rođen 7. januara 1956. u Nikšiću, Šobić je kao čovjek i kao autor prošao sve faze – od uspjeha, prisutnosti i prepoznatljivosti, ismijavanja zbog naivnosti njegovih pjesama, povlačenja iz javnosti u dramatskim životnim okolnostima i dugih godina kad se činilo da će pasti u potpuni zaborav. U toj tišini pak, oko njega i njegove apsolutne odsutnosti, stvarao se u očajna, mučna vremena, jedan neočekivan, skoro sidbaretovski kult koji je, prvo u predinternetsko, a onda u sveinternetsko doba, gajila i održavala većinom mlađa generacija začudo, ona što se demode kantautora nije ni sjećala iz doba tankih prvih uspjeha. Njegove, zaista ponešto naivne, ali tako čiste, čedne, širokogrudne, sveljudske pjesme bile su panacea za cinično keženje ere i prerasle su vremenom u voljenu i čuvanu riznicu generacije koja očajnički traži optimistički a iskren zov i poruku. Nikada ne odstupivši od odluke da se neće vratiti u javnost, nikad se ne prodavši, trpeći svoju privatnu muku s decencijom i bez žaljenja, Šobić je ostao ta sasvim neukaljana i nepotrošena točka tamo gdje je skoro sve uprljano. Miladin Šobić rođen je 1956. godine i za koji dan će, na Božić, napuniti 70 godina. I to je blagoslov. Jer moglo je i ne biti tako s obzirom na teške životne izazove. Čudno, kantautor koji je vrijedio za „režimskog“, komunističkog retoričara, snimio je u ono vrijeme pjesme i tekstove koji se danas drugačije čitaju i slušaju. „Daj nam neba ti“, pjeva u svome crnogorskom gospelu Šobić, s tekstom koji ima ton upravo suprotan retorici ere u kojoj je radio:

Ti si blagoslov, ti si izvor naš

Ti vječni si raj,

Molim, stani sad, i pokaži ti

Tvog neba nam sjaj.

On pjeva mladosti doduše, ali ne može, sigurno, motiv biti samo taj. Ne s ovakvim stihovima i ne od ovoga Božićnog djeteta.

 

3.

Jablan gromom razvaljen

Za Praznik očekujem da će mi stići po običaju poruka. Čestitka od čovjeka kojega ima i nema jednako. Da, baš tako kako piše. On je veteran, bivši profesionalni vojnik sa službenim državnim statusom heroja Domovinskog rata, čovjek koga je Bog kaznio i nagradio samoubilačkom neustrašivošću. I čovjek koji je prošao i vidio i učinio neshvatljive stvari. Izbušen mecima više puta nego što bi i najjači živ stvor mogao podnijeti, pa opet preživio, s ranama koje su sanirane kontra svih pravila medicine. Ne spava od fizičkih i psihičkih udara rata. Zato čita, danonoćno. Pored općeg obrazovanja, pasioniranog čitanja povijesti i književnosti, poznaje i prati srpsku kulturu bolje od nekih akademaca. To čini s ljubavlju, udivljenjem i skrušenošću. U njemu nema ni mrve zloće. Smatra se grešnikom. I pokajnikom. To konstatira ravno, bez ikakvih afektacija, čak s nekim suhim humorom. Teško je sve to prihvatiti, njegovu povijest ličnu, s obzirom na to što sam. A nemoguće ga je ne zavoljeti. K tome zove se isto kao što se zvao i moj deda, a prezime ima takvo da bi mogao biti, kao što Matija kaže, „i ovo i ono“.

Toplo i potreseno „Hristos se rodi!“ koje mi nazove sedmoga januara, vrijedi više od svih rutiniranih i formalnih čestitki većine institucija.

To da meni uopće čestita čovjek takve priče i lične pozadine, i s takvom otvorenošću i bratskom ljubavlju, dokaz je da su na Božić moguća i mala, a ne jedino velika čuda.