Manastiri Srpske pravoslavne crkve su u pravilu mjesta tišine, prostori duše i otoci samoće, koji kao da ne pripadaju ovome svijetu. Manastiri su, međutim, i svjedoci sve čovjekove bijede, koja se kroz historiju neprestano valjala i od čijeg bezumlja ni ta mjesta molitve i sabranosti nisu bila pošteđena. Tako je manastir Kovilj, smješten posred vojvođanske ravnice, nekoliko puta bio razaran i ponovno građen, rastjerivani su bili i ubijani njegovi monasi, bio je pljačkan, opustošen i prazan više puta. Bitke između Austrijanaca i Turaka, pa onda između Srba i Mađara, kasnije pogromi u Prvom i Drugom svjetskom ratu, teško su nagrdili ovaj manastir i predstavljaju mučan trag njegovih iskušenja i stradanja. Manastir Kovilj, kao i drugi vojvođanski manastiri, u popularnoj narodnoj memoriji vezuje se za veliku seobu Srba sa Kosova i Metohije i juga Srbije 1690. godine pod vodstvom patrijarha Arsenija Čarnojevića, ali pravoslavnog življa i manastira u panonskoj ravnici bilo je i prije ovog egzodusa. Prva legenda o manastiru potiče iz 13. vijeka, no bez historijskih izvora, dok se najraniji pisani spomen o manastiru Kovilj i njegovoj crkvi nalazi u Minhenskom psaltiru iz 14. vijeka. Od te stare crkve do danas mnogo toga je prohujalo.

Posjetili smo nedavno manastir Kovilj, u trenutku kada su se boje neba i šarenilo lišća na zemlji stopile u mozaik mira pozne jeseni.

Nakon pozdrava, domaće kafe i dobre rakije dobrodošlice, koju monasi sami proizvode i po kojoj je ovaj manastir nadaleko poznat, srdačni iguman Hariton, starješina manastira, spominje nam tu legendu iz 13. vijeka. Manastir je po toj staroj priči nastao u trenutku rata srpske i ugarske vojske, koju je tada vodio ugarski kralj Andrija. Sveti Sava je sa srpske strane bio određen da bude pregovarač i da s Ugarima uspostavi mir. Po predanju, sin ugarskog kralja se tada smrtno razbolio i tada se dogodilo čudo: za njega se Bogu molio sveti Sava i on je ozdravio. Na mjestu gdje se to čudo dogodilo i u trenutku kada je uspostavljen mir, sagrađena je u ime tog mira prva pravoslavna crkva od drveta. Na tom mjestu se danas nalazi manastir Kovilj. Najstarija crkva koja danas postoji u manastiru datira iz 1769. godine, a pored nje je u to doba bila još starija crkva iz 16. vijeka posvećena svetom Savi. Za vrijeme bune Srba protiv Ugara iz 1848. godine, obje crkve su bile zapaljene i opljačkane. Svi pravoslavni grobovi pored tih crkava su tada bili prekopani i sve kosti i mošti su bile izbačene na ledinu pored groblja. Ono što su ugarski vojnici tražili bio je grob Marije Stratimirović, žene vožda Đorđa iz Prvog srpskog ustanka, kako bi njega na taj način osramotili, ali jedino taj grob nisu pronašli, kao i grob Jovana Rajića, tadašnjeg manastirskog igumana. Ovi grobovi i danas postoje u manastiru Kovilj.

Po predanju manastir je nastao u srpsko-ugarskom ratu u 13. vijeku kada je sveti Sava izmolio kod Boga ozdravljenje smrtno bolesnog ugarskog kraljevića. U ime mira na mjestu gdje se to čudo dogodilo sagrađena je pravoslavna crkva od drveta. Tu se danas nalazi manastir Kovilj

U Drugom svjetskom ratu Kovilj je bio ženski manastir i kada su u njega ušli mađarski vojnici, od njega su napravili logor, a monahinjama su dali 24 sata da pokupe svoje stvari i odu iz manastira. Poslije rata manastiru je oduzeta sva zemlja, a socijalistička vlast je imala ideju da od manastira napravi đački dom. Žalba dvojice monaha zavodu za zaštitu kulturnih dobara urodila je plodom i donesena je odluka da manastir Kovilj i dalje ostane manastir. Ipak, do 1990. godine manastir je bio u jadnom stanju i praktički izvan funkcije. Onda su nakon 1990. godine u manastir došla dva monaha: Porfirije, današnji patrijarh Srpske pravoslavne crkve i Fotije, današnji mitropolit zvorničko-tuzlanski i odjednom se sve preokrenulo. Oni su udahnuli novi život u manastir Kovilj i taj obnoviteljski duh postoji do danas, kada u ovom manastiru živi 24 monaha i pet iskušenika.

Igumanovo monaško ime Hariton inače dolazi od grčke riječi haris koja označava ljepotu, slavu i blagodatnost. Kako kaže iguman, ovo ime on nije odabrao sam, nego ga je dobio od svog duhovnika u trenutku monašenja, kao spomen na monaha Haritona s Kosova, koji je za vrijeme rata 1999. godine bio mučenički ubijen. Na teško pitanje o kompliciranoj historiji ovog manastira odgovor je u stvari lak, kaže iguman Hariton: „Da Bog nije hteo da se ovaj manastir obnovi i da on živi, to se sigurno ne bi desilo. Sve teče svojim tokom: mi radimo svoje poslove, imamo svoja poslušanja (obaveze) prema svojim talentima. Što se mene tiče, nije lako upravljati ovakvom svetinjom i koordinisati rad toliko ljudi i u tom smislu se osećam nedostojan, ali zahtev koji je meni upućen moram da ispunim. Bilo nama lako ili teško, mi uvek Bogu zahvaljujemo“, kaže smireno iguman Hariton.

Manastiru je 2007. godine vraćena imovina uključujući i zemlju oko manastira tako da Kovilj sada predstavlja pravu malu ekonomiju. Monasi obrađuju zemlju i gaje stoku, no jedna od osnovnih djelatnosti je proizvodnja svijeća s kojima manastir opskrbljuje sve okolne eparhije.  Manastir ima pčelinjak i deset krava, proizvodi sir i med, ima kokoške i ovce, ima malu crkvenu prodavaonicu, ima i voćnjak i proizvodi rakiju. U manastiru Kovilj sačuvano je dosta slika: radovi Uroša Predića, ikone respektabilne vrijednosti, bogata biblioteka starih knjiga i rukopisa, zbirka muzičke literature, koju je uredio Damaskin Davidovič, kao i manastirska arhiva. Među mnogobrojnim manastirskim freskama pravoslavnih svetitelja, zapažamo jednu posvećenu katoličkom redu dominikanaca. „Oni su nama slični, žive istim životom kao i mi“, objašnjava otac Hariton. Pomislih u sebi: pa to je Vojvodina, jedan Božić se slavi kod kuće, drugi kod komšije.

Dan u ovom manastiru počinje u pola četiri ujutro, kada se oglašava prvo klepalo (drveno zvono) i u četiri sata počinje prva služba Božja, a poslije toga je jutrenje, prva jutarnja služba i liturgija koja svaki dan počinje u sedam sati, dok je večernja služba u 17 sati. Nakon toga je večera i povečerje. Dnevno se služe dva obroka: prvi je u osam ujutru, a drugi je u šest uveče. Između toga su naša poslušanja, kaže iguman Hariton. Neko pere veš, neko čisti prašinu, neko se bavi biljkama, neko dočekuje goste, neko radi u ikonopisačkoj radionici – svatko ima svoje zaduženje. Vrijeme odmora je u sredini dana. Poslije povečerja u osam sati navečer, kaže iguman, povlačimo se u svoje ćelije i bavimo se svojim duhovnim potrebama. Polako se gase svjetla. Drveno zvono oglasit će se idući dan u pola četiri ujutro. Kao i svih ovih godina, decenija i vjekova.

Iguman Hariton kaže da je kao mladić bio odgajan u pravoslavnom duhu, ali u jednom trenutku je shvatio da on lično mora da pronađe put do Boga. „Kada danas pogledam svoj put, vidim prst Božiji koji me je polako iz jednog stanja u drugo, neravnim putem, vodio dovde gde sam sada. Drugim ljudima su određeni drugi putevi, a manastir danas predstavlja tačno ono mesto gde treba da budem. Takvo obraćenje, mi kažemo preumljenje, stvarno jeste čudo, to je zaista dar Božiji. Takve stvari je ljudima teško objasniti: to čudo može da bude baš očigledno, tu ispred nas, ali ljudima je teško da u to poveruju. Mislim međutim da svako ko iskreno traži Boga mora do njega i da dođe“, kaže iguman Hariton. Zato je najveće čudo danas što ljudi dolaze na bogosluženja u manastir. U ovakvim vremenima u kakvima živimo, kaže iguman, veliko je čudo da se ljudi uopšte odlučuju da se menjaju i da žive u skladu s Bogom.

Iguman Hariton je rodom iz Pakraca, mjesta o kojem smo već pisali i koje je teško stradalo u prošlom ratu. „Bio sam jako vezan za Pakrac, ali došla je ta nesrećna 1991. godina, ja sam tada bio još tinejdžer i morao sam iz Pakraca da odem, misleći da će ta nesreća nekako da se smiri. Na žalost, nije bilo tako i to osećanje me je potpuno slomilo. Danas rado tamo odem da se nađem sa starim društvom, ali Bog zna da li će ta rana ikada zarasti“, svjedoči iguman Hariton.

„Bio sam jako vezan za Pakrac, ali došla je ta nesrećna 1991. Bio sam još tinejdžer kad sam morao da odem, misleći da će se ta nesreća smiriti. Na žalost nije bilo tako i to osećanje me je potpuno slomilo. Bog zna da li će ta rana ikada zarasti“, prisjeća se iguman Hariton svog odlaska iz rodnog Pakraca

U manastiru Kovilj postoji i jedna sasvim posebna zajednica, „Zemlja živih“, koju je prije 20 godina osnovao tadašnji monah Porfirije i koja okuplja uglavnom mlade ljude koji se žele otarasiti vlastite ovisnosti od raznih vrsta poroka. Iguman Hariton kaže da se danas „Zemlja živih“ proširila, funkcionira i postoji izvan prostora manastira. Upravo je otvorena jedna zajednica za liječenje ovisnika na Kosmaju pored Beograda i u Lazarevcu. U okviru samog manastira muška zajednica za odvikavanje broji 60 članova, a ženska deset. „Međutim, ne dolaze u naše zajednice ljudi koji su ovisni samo o narkoticima“, kaže iguman Hariton, „već ima ljudi koji se bore sa alkoholizmom, ovisnika o kocki i ovisnika o internetu.“

Proces odvikavanja traje oko tri godine u kućama zatvorenog tipa i pod nadzorom odgovorne osobe, a dnevni ritam je kao i monaški: ustaje se rano, ide se na molitve i, poput monaha, rade se različiti poslovi. Resocijalizacija traje sporo i nije uvijek uspješna. Neki od ovisnika vrate se starom načinu života, ali mnogi se i izliječe. Kaže iguman Hariton kako su mnogi od tih ljudi prošli jako teška iskustva i onda najveći uspjeh u liječenju predstavlja taj trenutak kada ti ljudi moraju da se suoče sa sobom, takvima kakvi oni zaista u tom trenutku jesu, a da zbog te ružne slike ponovo ne potonu i ne vrate se starom načinu života. Oni koji prevladaju taj trenutak, u najvećem procentu na kraju se i izliječe. „Neki od tih ljudi rade kod nas, neki su se ovde i poženili, a kod nas su došli doslovno sa ulice“, kaže otac Hariton.

Napuštamo ovu vojvođansku ravnicu koja raširenih ruku pokazuje svu svoju ljepotu, historijski svjesni da su i rušilačke sile ostavljale svoj trag na ovoj bogomdanoj zemlji. Zato vrijede riječi igumana Haritona: „Sveta večnost u manastiru Kovilj čuva se tako što u zemaljskom životu često sve gradimo na ruševinama.“