Busije su opstale. Najveće izbjegličko naselje Srba iz Hrvatske u Srbiji, osnovano 1997. godine, izgrađeno je na patnji, muci, znoju i trudu nevoljnih ljudi izbjeglih nakon „Oluje“. Snaći se ili umrijeti – bila je tako brutalna i prosta dilema koja je bila urezana duboko u svijest svih, i djece i odraslih, prisilnih doseljenika tada na sivu, močvarnu ledinu pored Zemuna, nadomak Beograda. Ili kako nam je prije više godina, pri prvom dolasku u Busije, ispričao Mirko Vujanić, bivši profesor u gimnaziji u Obrovcu: „Niko od nas se nije pripremao da će biti izbjeglica; bili smo bačeni kao iz aviona i morali smo se snalaziti kako je ko znao. Od kada sam postao izbjeglica, radio sam sve i svašta, samo što grobar nisam bio: radio sam na građevini, bavio sam se gumom, kožom, obućom, limarijom i gipsanjem. Da sam čekao da dobijem posao, sada me više ne bi bilo. Išlo se na rad gdje je trebalo, jer se moralo. Sada radim kao noćni čuvar.”

Prvih godina asfaltiranih puteva u Busijama nije bilo, a s kišama dolazilo je i nepregledno žitko blato. Ljudi, i stari i mladi, hodali su po tom blatu s plastičnim kesama omotanim oko cipela. Zapravo, tada nije bilo ničega. Ni struje, ni vode, ni prodavaonice, ni ambulante, ni vrtića, ni škole, ni crkve. Ni pasa, ni mačaka, ni ptica nije bilo. Česta izbjeglička rečenica tada je glasila: današnji dan se brine za danas, a sutra će se brinuti za svoje sutra. Izbjeglice iz Busija bile su bačene na besplodno pusto tlo kao da su sami na kraju svijeta. Ljudi su krvarili, ali su ipak živjeli. Kako danas kaže Divna Atlagić, stanovnica Busija i nekadašnja izbjeglica iz Dalmacije: „Svi smo krenuli s jedne njive i izgradili smo grad. Hvala Bogu i našem hrabrom narodu koji nije odustao.“

Divna Atlagić, inače prosvjetna radnica, danas je direktorica nove osnovne škole „Branko Radičević“ u Busijama, izgrađene prije pet godina. Bili smo u posjeti ovoj školi i vidjeli ljepotu obrazovanja najmlađih: svijetli hodnici, lijepe učionice, puno djece, dobri uvjeti za rad. „Škola je duša tela jedne zajednice“, kaže paroh Crkve svetih Kirila i Metodija u Busijama, Dragan Zorica. Ovo je škola s pozitivnim prilivom učenika, a same Busije su zajednica s najvećim prirodnim prirastom stanovništva u općini Zemun. U Busijama je vaspitavanje najmlađih ključ za opstanak zajednice, ili kako bi rekao paroh Dragan, „pitanje s neba neće glasiti koliko si puta bio u crkvi nego kako si odgajao svoju djecu“.

Busije imaju najveći prirodni prirast stanovništva u općini Zemun. Ovdje nije nikakvo čudo da porodica ima troje djece, neobično je da ima samo jedno. „Jedan čovjek ovdje ima šestoro sinova, a ja evo imam petoro djece“, kaže paroh Dragan Zorica rodom iz Benkovca

U Busijama kažu da nije nikakvo čudo da porodica ima troje djece, neobično je da ima samo jedno. „Jedan čovjek ovdje ima šestoro sinova, a ja evo imam petoro djece“, kaže ovaj iznimno simpatični paroh rodom iz Benkovca. Crkvenim dvorištem odzvanja dječja graja i fudbalske lopte fijuču na sve strane: osnovna škola još nema svoje igralište, pa je crkva ustupila svoju portu za njihovu igru. Pomoć u neprilici nekako je dio samorazumljive svakodnevne komunikacije u Busijama.

Zaposlene stanovnike u Busijama nećete naći preko dana: svi rade do kasno popodne i vraćaju se navečer u naselje. U osnovnoj školi zato postoji dnevni boravak, sigurni prostor za djecu, i za igru i za domaće zadaće, dok su njihovi roditelji na poslu. Primjećujemo u školi da i djeca i nastavnici i tehničko osoblje govore ijekavicom. „Brinemo se o našim kulturnim korijenima“, kaže direktorica Atlagić. „Čuvamo jezik i običaje iz krajeva iz kojih smo došli i sva naša djeca znaju odakle su im roditelji“, kaže mirnim glasom ova brižna direktorica. Za tu svrhu čuvanja tradicije služi i KUD „Ćirilo i Metodije“ sa svojom folklornom, glumačkom i pjevačkom sekcijom i ono nastupa na svim smotrama u okolnim izbjegličkim naseljima Srba iz Hrvatske. Folklorna društva iz tih naselja gostuju pak u Busijama za najsvečaniji dan naselja: 24. maja, kada se obilježava hramovna slava Svetih slovenskih apostola Kirila i Metodija.

Zaposlene stanovnike u Busijama nećete naći preko dana: svi rade do kasno popodne i vraćaju se navečer u naselje. U osnovnoj školi zato postoji dnevni boravak za učenike

Busije su nastale tako što su na hiljadu tristo parcela, otkupljenih od općine Zemun, izgrađene kuće njenih stanovnika, ali u nekom egzistencijalnom smislu višeg reda Busije su okupljene upravo oko te crkve Svete braće Kirila i Metodija. Ona se počela graditi 2003. godine solidarnim prilozima stanovnika Busija, po nacrtu arhitekte Slavka Lukića i završena je 2008. godine. Prije toga, dobrih 10 godina, pravoslavna liturgija održavala se u jednoj privatnoj kući, koju je donirao jedan od stanovnika Busija. Crkva je lijepa i izvana, ali je kao pružena ruka, topla i gostoprimljiva iznutra. Taj odnos materijalnog i duhovnog u ovoj zajednici nije mehanički, naučen napamet i formalan: ova crkva je prostor zajedništva, pomoći i utjehe za sve, čak i za one koji ne stanuju u Busijama. A pomoći je bilo potrebno od početka; ambulanta se nalazi, jer drugačije nije bilo moguće, u parohijskom domu, jednako kao i vrtić, jer je to tada bio jedini izgrađeni javni prostor. U parohijskom domu se održavaju i sva okupljanja mještana, kulturne priredbe, vjenčanja, tribine i duhovni razgovori. Tako je nedavno iz Osla došao i glumac Dejan Stojaković da izvede monodramu „Slušaj kako govorim – Sava Mrkalj“ o zaboravljenom učitelju i reformatoru srpskog jezika, a i glumica Maja Kolundžija Zoroe također je nedavno ispred crkve izvela monodramu „Iskra“, koja govori o majci Nikole Tesle. Često u Busije dolaze i monasi sa Svete gore: kultura ovdje ima dublji smisao od tzv. kulturne scene u velikim gradovima.

„Mi možda nismo naročito načitani, ali svi volimo zalaske sunca iza tornja naše crkve“, kažu mještani Busija. Da, puno članova ove zajednice nije završilo fakultete, ne zato što to nije htjelo nego zato što to nije moglo. „I staro i mlado je ovde moralo da radi da bi njihove izbegličke porodice mogle da opstanu. „Muka je ove ljude natjerala da se snalaze, da misle brzo, da svašta izdrže, da odluke donose u trenu i kada s njima razgovarate, svi rezonuju jako pametno, iako rijetko ko od njih ima visoku školu“, kaže paroh Zorica. Ljudi koji su izučili zanate sada u Busijama imaju svoje vrlo ozbiljne zanatske firme; neke od njih se bave preciznom mehanikom, neke vodoinstalaterstvom ili građevinarstvom i projektiranjem i one dobro posluju. Kako su Busije i tranzitno transportno mjesto prema Beogradu i dalje, mnogi njeni stanovnici se bave prijevozom i popravkom teških kamiona i slično. Život ovih izbjeglica definitivno se odvija u novoj postojbini, ali njihove emocije usmjerene su prema starome kraju. „Ovde živi sećanje na one koji nisu došli u koloni”, piše na spomeniku na ulasku u Busije. „Naše rane teško zarastaju“, kaže paroh Zorica. „Ali, ako je ta tragedija koju smo svi doživjeli, rezultat samo nekog sukoba u kojem smo mi izgubili, onda ćemo mi do kraja i uvijek biti gubitnici i ta trauma će uvijek ostati. Ali ako shvatimo da je ta tragedija borba za nešto pročišćujuće i uzvišenije, onda bi o tome mogli i da razmislimo. Radimo naporno od jutra do sutra, imamo zemljište, kuće, i novac, ali da li je to sve za što vrijedi živjeti? Osim zemaljske otadžbine, postoji i ova duboka unutrašnja otadžbina, domovina neba, carstvo nebesko, vječnost, potpuno smirenje i ljubav. To je taj izgubljeni raj za kojim svi čeznemo i to je alternativa zemaljskim nemirima i tragedijama. Na takvu promjenu mi kroz naše kulturne sadržaje pozivamo narod. Crkva je u nedjelju u Busijama puna, ne iz navike nego iz potrebe – to stanovnici Busija jako dobro znaju – da se taj loš talog ovozemaljskog života pročisti. Šta je tajna krsta?“, pita se otac Dragan. „Da li smo neki krst sami zaslužili? Zašto smo mi nakon vjekova života na zemlji na kojoj smo živjeli i na kojoj smo se mudrošću predaka održali, sada dospjeli u ovakvu poziciju? Možda nismo bili dostojni situacije koja nas je okruživala i nismo bili kadri da ju razumijemo, ili smo bili naivni“ – naviru pitanja koja postavlja paroh Zorica. Zatim, da li su Srbi kao narod zaslužili baš sve patnje kroz koje su vjekovima prolazili i da li na nepravdu treba odgovoriti osvetom? Najbolja „osveta“ onima koji su nama počinili zlo, kaže otac Zorica, jeste da ostaneš živ i da stvaraš nove živote. „Ima ljudi koji su 1941. godine izgubili svu djecu i onda su odlučili da se ′osvete′ tako što su rađali novu djecu. Neku od te djece ja poznajem“, kaže paroh Zorica. U Busijama ima ljudi koji su jako stradali i izgubili su članove familije i koji se osjećaju loše, ali kada s njima razgovaramo oni uporno kažu da su dobro i da će sve biti dobro. To je ta borba između postojanja i ništavila koja se u Busijama odvija svaki dan. Život možda ne vrijedi mnogo, ali ništa ne vrijedi kao ovaj život, kaže jedan filozof.

Neki dobri običaji gasnu, neki ljudi iz zajednice odlaze, stvari mogu da budu tužne i rane mogu da budu nezaliječene. Zajednica kao što su Busije, držeći se za jedan rukav koji visi s neba, ipak opstaje. Neka neprimjetna, nevidljiva snaga koja očito zrači iz tih ljudi gura ovu zajednicu da živi. Netko vodi malo kulturno umjetničko društvo, netko lokalni fudbalski klub, netko drži ovce, netko je seoski paroh – ali svima im je zajedničko da žele da rade za ljude tu do sebe, za svoju djecu, stare roditelje ili komšije. U Busijama neka nevidljiva sila šapće u uho ljudima da treba da im bude drago i da se raduju što ta njihova mala zajednica i dalje živi. Neka je sreće da ta radost, dok jesenje sunce zalazi iza zvonika crkve Svetih Ćirila i Metodija u Busijama, sipi i dalje.