Slika prva

Kad ovaj broj Privrednika izađe već će na Radio-televiziji Srbije biti prikazana prva epizoda dokumentarne serije „Kultura Srba u Hrvatskoj“. Ta neobična serija koja je zapravo odavno završena, dugo je ležala u arhivu televizije u Takovskoj, a zašto je baš sad odlučeno da se pusti nije jasno izgleda nikome. Takva su vremena, kažu. I kad sam već skoro zaboravio na to sve, skupili su nas autore u RTS klubu u legendarnoj zgradi Radio Beograda u Hilandarskoj ulici, da održimo pres-konferenciju prije premijere. Pošto je serija zamišljena tako da pored kulturne historije Srba u Hrvatskoj ima i jak lični pečat, imalo je smisla da se autori pojave i kažu ponešto o svemu. Pogotovo što se tu skupila grupa prilično divergentnih osobnosti, biografija i dosadašnjeg rada, jedna sve u svemu interesantna gužva. Nikita, priznati kazališni režiser. Bota, čuveni televizijski inovator iz doba novog vala. Nataša, dramaturg, urednica na televiziji, i nekadašnja djevojčica iz strašne kolone iz augusta 1995. Vlada, romanopisac i polemičar takozvane mlađe generacije. I među njima ja, jedini koji živi u Hrvatskoj. I izbori tema zanimljivi su: Nikita se u filmu podsjeća dana djetinjstva u Dalmaciji, Bota na svoj jedinstven način snimio je Slavoniju odakle su mu davni korijeni, i Istru koju poznaje odlično. Nataša, vratila se svojoj Lici naravno, a onda da zaokruži sve ispričala i Baniju i Kordun. Vlada, Mostarac rođenjem, zajedno s Botom napravio je film o Dubrovniku kojemu, kaže, pripada duhom. Ja sam pokušao ispričati jednu sakrivenu priču o svom Zagrebu, što drugo. Čudno će biti gledateljima, mislim evo unaprijed, u ova surova, mučna vremena krajnjih podjela vidjeti te delikatne, nesvađalačke, privatne meditacije koje se spajaju u nešto veće, šire, u pričama o krajevima Hrvatske gdje su Srbi ostavili svoje tragove. Kulturnu ostavštinu u najširem smislu riječi, i u ambivalenciji dva značenja – „francuskog“, što će reći kulture kao civilizacije, i „njemačkog“, gdje se kultura shvaća kao stvaralaštvo Duha, kao umjetnost. U oba značenja, u svome bogatstvu, različitosti, dugotrajnosti, to je naslijeđe koje ništa nije moglo uništiti ni izbrisati do danas, čak i tamo gdje je ljudi ostalo malo.

A je li serija takvog, „osjetljivog“ sadržaja predugo ležala u televizijskim spremištima i arhivama, to ćemo vidjeti kad počne s prikazivanjima. Jedna od rečenica koju slušam skoro čitav život, kroz različite sisteme i uređenja jest da „nije moment“ za nešto. Za ovakvu seriju u Hrvatskoj nikada „nije moment“, ali ove godine i nakon ovoga očajnog, iznurujećeg ljeta, kad je mračna ideologija ponovo iscurila u masama na površinu, kao nafta iz zemlje, čini se da sada, pred dolazeću jesen, naročito „nije moment“. Za one pak dobronamjernije, osjetljivije, kojima je stalo do vlastite kulture, a da ona pritom nikad ne ide nauštrb druge, ne negira, ne unižava i ne podcjenjuje, čak i kad je tu drugu tako očito sukreirala, serija bi mogla biti otkriće. Ne hvalim svoga konja ovdje, da se ne shvati pogrešno. Način kako su kolege autori iz matice vidjeli tragove, očite i sasvim sakrivene, srpske kulture ovdje, širina pogleda kojim su obuhvatili i vlastite, sasvim osobne priče kao nerazdvojiv dio svoga bića, kao dijela pak nečega mnogo šireg i višeg, što ide iznad svih nas, što nas precedira i što će ostati za nama, a iz toga sama forma koju su dali svome pogledu i svojoj ideji, nešto je što bez sumnje još nije viđeno na ovdašnjim televizijama.

Slika druga

Prilika je bila uz ovu premijeru i da se vidi opet Beograd. Ovakav kakav je danas, nemiran, sukobljen, podijeljen, polariziran do krajnje netrpeljivosti dvije strane, rascijepljen između strepnje i nerviranja, u iščekivanju nekakvog raspleta i u rezigniranosti. I ujedno uvijek otvoren, kao nijedan grad, pun duha, širine, živosti i samopouzdanja koje tako nervira okolinu. U nečemu trajno isti i nepromjenjiv, baš kao i u mnogočemu u stalnoj dinamici, u fluksusu i samoispitivanju, u promjeni. Standardno se nervira oko svega, prepoznatljivom prevelikom gestom, verbalno i mimikom, stalno u hiperboli, što nama odavde rođenima i odraslima u ponešto uzdržanim geografijama, redovito izaziva smijeh, naklonosti i prikrivenog užitka dakako. Kao kakav teatralni, krupni, ponešto i ponekad nezgrapan, sebe ne uvijek sasvim svjestan rođak i glava porodice, kojemu dođemo u goste da nas jednako i razgali i naljuti ponekad, ali kojemu sve opraštamo upravo zbog te pretjeranosti svakovrsne, koju doživljavamo zapravo kao živost, kao životnu snagu, izdržljivost i optimizam.

U povratku vozim se s ljudima iz naroda, Srbijancima (da, znam, ne vole ovaj izraz), ljudima ponešto izokrenutih perspektiva i porijekala s obzirom na ovu prečansku kolumnu. Jedan od suputnika oženio je Istrijanku i odveo je u gradić u blizini Beograda. Drugi živi u Rijeci, sa ženom iz Voloskog i putuje s majkom koja „ide da vidi snaju“. Čovjek dobar kao kruh, majka prava narodska žena. Iz Smedereva su. Obveseljen, pitam ih znaju li da su naši gradovi zapravo duboko vezani: Irina – „Jerina“ – Kantakuzen, vladarica što je sa svojim mužem, despotom Đurđem Brankovićem izgradila sam grad i čuvenu, kolosalnu smederevsku tvrđavu, ta legendarna „prokleta Jerina“ majka je Katarine Kantakuzine Branković, grofice celjske, čiji je posjed bio i Mevedgrad s tvrđavom iznad Zagreba. Gledaju me iznenađeno i pomalo zbunjeno. Nakon par trenutaka tišine, kao da ne znaju šta bi na to sve rekli, majka kao da se nešto sjeti. „Da se poslužite“, kaže i otvara veliku plastičnu vrećicu. Sin brzom gestom izvadi ogroman grozd čuvenog smederevskog grožđa i pruži mi uz osmijeh. Potrese me nešto ta gesta, ta starovremenska darežljivost ovoga naroda. Dok uzimam zahvalno i pomalo postiđeno, odučen od ovakvih gesta od potpunih stranaca, gledam u grozd koji se presijava na svjetlu zdravim, bogatim sjajem. Negdje u tome grozdu kao da je sakrivena jedna metafora, neka slika i poruka o svima nama.