Hotel „Dubrovnik“ danas je ime poznato svim Zagrepčanima, a njegova frekventna lokacija čini ga nezaobilaznim prizorom i svakom turistu. Tim žalosnija ostaje činjenica da priča o njegovom utemeljitelju, graditelju i prvom direktoru Svetozaru Milinovu (1869.-1941.) – čovjeku čije je prezime na početku nosio i hotel – velikoj većini ostaje nepoznanica. Životna priča Milinova i njegovih potomaka, priča isprepletena poslovnim uspjesima i osobnim tragedijama, ali i nesalomljivosti duha, zaslužila je, međutim, biti nanovo isticana, jer upravo se kroz sudbinu ove obitelji prelamaju svi presudni elementi povijesti Hrvatske i njezinih Srba u proteklih stotinjak godina.
Obitelj Milinov potječe iz Vojvodine, iz Bečkereka (danas Zrenjanin), odakle se Svetozar početkom 20. stoljeća uputio u Zagreb. Njegovo napredovanje započelo je nakon što se ondje zaposlio u trgovini manufakturnom robom u Ilici, na broju 1, na mjestu gdje je kasnije sagrađen prvi poslovni neboder u Hrvatskoj, a koja je bila u vlasništvu veletrgovca Petra Nikolića. Svojim trgovačkim sposobnostima Milinov se ondje ubrzo počeo isticati zbog čega je postao poslovođa trgovine, da bi ga Nikolić nakon toga, kao star i bez nasljednika, savjetovao da otkupi trgovinu. Ovaj je to i učinio, pa je tako, pored poboljšanja vlastite materijalne situacije, stekao i ugled i slavu među zagrebačkim građanstvom. Glas o čovjeku iz provincije kojem je upravo Zagreb donio ostvarenje poslovnog uspjeha očito se dojmio i gradskih otaca koji su krajem 1920.-ih Milinovu predložili da stečeni kapital usmjeri i u prosperitet grada. On je takav prijedlog objeručke prihvatio, te do 1929. podigao zgradu na glavnom zagrebačkom trgu i upogonio hotel „Milinov“.
Trgovinsko poslovanje pritom nije prekidano, već je dućan izmješten u prizemlje i na prvi kat hotelske zgrade gdje je Milinov nastavio prodavati robu ranije dostupnu u poslovnici u Ilici 1 – tekstil uvezen iz Čehoslovačke, Francuske i Italije. Poslovanje trgovine u to je vrijeme postajalo sve uspješnije, a među Zagrepčanima je vladalo mišljenje kako je to, pored radnje Kastnera i Olera, najelegantniji dućan u gradu. Ipak, kriza koja se tih godina prelila iz Amerike u Europu, dovela je do nagle stagnacije prometa. Kao član upravnog odbora Prve hrvatske štedionice, dobro upoznat s brojnim slučajevima vlasnika poduzeća koji su u ono doba nakon stečaja izvršavali samoubojstva, Milinov se odlučio na zaokret u poslovanju. Kupio je zgradu do hotela, u Gajevoj 3, i ondje premjestio dućan, dok je ispražnjeni dio iznajmio Mariborčaninu Petanu koji je ondje otvorio kavanu, na mjestu gdje se slični objekti nalaze i danas.
Dok se Svetozar Milinov nastavio baviti hotelom, trgovinu u Gajevoj počeo je voditi njegov najstariji sin Đorđe (1903.-1941.). Upravo u to vrijeme Đorđe upoznaje i svoju buduću suprugu – Miru Špišić Japransku (1908.-1995.), ženu plemenita roda čija obitelj vuče korijene još iz 16. stoljeća, a koja je živjela u Samoborskim dvorima, bogatoj kući preko puta suda u Samoboru, na mjestu današnjeg uglednog restorana i pivnice. Spajanjem ove dvije obitelji spojeni su i brojni veliki posjedi – rudnici u Sloveniji, kuće u Zagrebu i okolici, mlin u Pakracu itd. Godine 1932. Đorđu i Miri rodio se sin, po svom djedu također nazvan Svetozar. Sljedećih nekoliko godina tako se mogu odrediti kao i poslovno i privatno najsretnije razdoblje ove, tad već iznimno ugledne zagrebačke obitelji.
Početak rata je, međutim, promijenio sve. Sluteći teška vremena, Svetozar Milinov je prodao hotel Dubrovačkoj plovidbi, koja mu je potom i promijenila ime, brak Đorđa i Mire se raspao, a uspostava NDH Milinovima je, kao i ostalim Srbima, donijela samo zlo. Najprije je Svetozaru oduzeta sva imovina osim privatnog stana u Gajevoj, nakon toga je uhapšen, a do kraja 1941. u Jadovnu su ubijeni i on i njegova supruga, te četvorica sinova. Jedini iz uže obitelji koji je preživio rat bio je Svetozar mlađi, budući da je tada živio u Samoboru s majkom koja se u međuvremenu preudala. Nakon rata, nacionaliziran je i stan u Gajevoj, prenamijenjen u prostorije Nogometnog saveza Zagreba.
Ipak, veliki djed ostavio je istoimenom unuku u nasljedstvo ideju vrijednosti rada i smisao za uspješno poslovanje, što ga je poticalo da se prilagodi, nastavi školovati i raditi ne razmišljajući što je njegova obitelj nekada bila i što je mogla biti da se povijest drugačije odvila. Svetozar mlađi tako se odlučio za studij vanjske trgovine u Zagrebu, nakon čega je 25 godina radio u vanjskotrgovinskom poduzeću čije mu je uspješno poslovanje kasnije omogućilo da sakupi dovoljno sredstava kojima je početkom 1990.-ih mogao otvoriti svoje privatno poduzeće – filijalu dansko-švicarske tvrtke koja se bavi proizvodnjom prehrambenih aditiva. Iako je živio suzdržano, nerado nastupajući vezano uz prošlost svoje obitelji, Svetozar je 1990.-ih pokušao pokrenuti povrat imovine koja je pripadala Milinovima. Također je tvrdio da isplata samog hotela nije izvršena u potpunosti, jer su ciklusi plaćanja prekinuti ratnim okolnostima i likvidacijom gotovo cijele obitelji. Povrat imovine nikad nije ostvaren, čime je ponovno dokazano kako hrvatska privatizacija nije mogla biti namijenjena svima, a što je jasno vidljivo i na primjeru Privrednika koji je tek nedavno i tek djelomično povratio svoju imovinu. Ipak, Svetozar je nastavio živjeti u Zagrebu sve do smrti 2013., a ondje danas mirne, obiteljske živote vode i njegovi potomci. Zgrada hotela „Dubrovnik“, hotela „Milinov“, kao zadužbina njihovog uspješnog pretka, ostaje nezaobilaznim pečatom svog i našeg vremena – kao nijemi, ali ipak vrlo glasan svjedok.
