Unutar zapadnog dijela današnje zagrebačke gradske četvrti Trešnjevka-sjever, svojim rubnim stranama omeđen kvartovima Rudeš i Ljubljanica, sve do početka 20. stoljeća, koje je gradu donijelo industrijsko pokretanje i urbanistički skok, vizurom su dominirali livade, polja i voćnjaci, da bi tek od početka 1930-ih godina i pokretanja proizvodnog pogona „Elektra“ u vlasništvu grupe „Simens“, onog iz kojeg će se kasnije razviti poduzeće „Končar“, bio otpočet program izgradnje stambenih blokova za njegove radnike, s izvornom zamisli prema kojoj se isti trebao protezati duž cijeloga potoka Črnomerec. Ubrzana, planska izgradnja funkcionalnih stanova namijenjenih radničkim obiteljima na području čitavog Zagreba, pa tako i ovog njegovog predjela, svoj je puni zamah doživjela po okončanju Drugoga svjetskog rata.
U skladu s prevladavajućim socijalističkim idealima veličanja tehnološkog napredovanja, prigodom odlučivanja o dodjeljivanju imena projektiranom kompleksu zgrada i zelenih površina, zaključeno je kako bi se ova cjelina mogla podijeliti na naselja nazvana po uglednim znanstvenicima, začetnicima doba elektriciteta. Jedna polovica tako je prozvana Voltino naselje, po talijanskom fizičaru i konstruktoru galvanskog članka Alessandru Volti (1745.-1827.), a pod tim je imenom ostala prepoznatljiva i prihvaćena sve do današnjih dana. Druga se polovica danas pak nerijetko pogrešno proziva dijelom Voltinog naselja, dok se njezino izvorno ime, osim među dugovječnijima od tamošnjih stanovnika, sve teže može pronaći i na starim gradskim planovima. Ipak, i dalje je znan podatak da je ovom kvartu prvotno dodijeljeno ime Mihajla Pupina (1854.-1935.), velikoga srpskog izumitelja, jednog od utemeljitelja NASA-e i prvog dobitnika Pulitzerove nagrade s prostora Jugoslavije.
Pupinovo naselje predstavlja jedan od prvih stambenih blokova podignutih u poslijeratnom Zagrebu, a nastalo je u periodu između 1947. i 1949. godine prema konstrukcijama arhitekta Kazimira Ostrogovića, kasnije upamćenijeg po nizu većih projekata kao što su kompleks Instituta „Ruđer Bošković“, zagrebačka gradska vijećnica, vila „Zagorje“, te recentno srušena zgrada Zagrebačke banke u Paromlinskoj ulici.
Ovo se naselje sastoji od šest stambenih objekata između kojih su zasađene skupine stabala, te pojedinačna stabla, čime je Ostrogović pristao uz tadašnje trendove pristupanja izgradnji građevinskih kompleksa javne namjene, ostavljajući među kućama prostor za povrtnjake i trudeći se da dovršeni kompleks, usprkos tome što ga čine glomazne zgrade, kao odvojena cjelina ostavlja dojam nekog mirnog gradića ili čak sela, a ne dijela grada povezanog s industrijskim postrojenjima. Taj dojam primarno odašilju konstrukcije drvenih balkona u starinskom stilu postavljenih na sjevernim i južnim pročeljima zgrada koje su ujedno i osnovni motiv po kojem se prostor Pupinova naselja mogao razlikovati od okolnih stambenih blokova. Za ono je vrijeme specifičan bio i niz pomoćnih, garažnih objekata kao jedno od najstarijih rješenja ovog tipa na prostoru Zagreba.
Isto je tako ciljano osmišljeno i da je prilaz Pupinovu naselju moguć samo kroz jednu ulicu, čime se njegovim stanarima omogućava izolacija od gradske vreve i pretjerane automobilske buke, u zamjenu za osjećaj smirenosti uzrokovan velikom količinom zelenila koje okružuje tamošnje zgrade. Ovim se elementom Pupinovo naselje uklapa u trend stambene arhitekture koji je prvih godina nakon Drugoga svjetskog rata bio prisutan diljem Hrvatske, a slična rješenja tlocrtnih i arhitektonskih elemenata možemo pronaći i u objektima podignutim u Plaškom 1946. godine ili pak u Osijeku 1948. godine. Usto, izgradnja Pupinova naselja označava i početak jednog razdoblja od velike važnosti za povijest razvoja grada Zagreba, onoga koji se uobičajeno prepoznaje kao prvi val stambene izgradnje socijalističke ere, a koja će u njegovoj neposrednoj blizini vrhunac dosegnuti tijekom 1950-ih godina izgradnjom prometnice tada poznate tek pod imenom Autoput (današnje Zagrebačke avenije) i širenja urbanističkog plana k južnom dijelu Trešnjevke, što je dodatno aktualizirano i 1964. godine nakon velike poplave koja je snažno zahvatila i ovaj dio grada.
Tijekom 1990-ih godina, kao dio općeg i neselektivnog preimenovanja svih javnih površina čija su imena imala srpski ili jugoslavenski predznak, Pupinovom je naselju dodijeljeno novo ime, Prilaz Pavla Vuk-Pavlovića (po pjesniku i filozofu, suprugu povjesničarke Lelje Dobronić)
Sve su navedene posebnosti dovele do toga da se prostor Pupinovog naselja kao kulturno dobro grada Zagreba uvrsti na popis zaštićenih dobara Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode. Međutim, ni tamo ga nije moguće pronaći pod izvornim imenom. Tijekom 1990-ih godina, kao dio općeg i neselektivnog preimenovanja svih javnih površina čija su imena imala srpski ili jugoslavenski predznak, Pupinovom je naselju dodijeljeno novo ime, Prilaz Pavla Vuk-Pavlovića (po pjesniku i filozofu, suprugu povjesničarke Lelje Dobronić), usprkos tome što lik i djelo Mihajla Pupina ni na koji način ne bi trebali biti sporni, niti se kositi s hrvatskom nacijom ili kulturom. Istodobno, ovim je činom narušen povijesni kontekst njegove izgradnje, ali i izvorna gradska toponomastika, budući da je Voltino naselje izgubilo svoj parnjak i ostalo jedini zagrebački kvart koji nosi znanstveničko ime. Za utjehu, samo će naselje, kao zaštićeno, ali i prometno dobro povezano područje, nesumnjivo nastaviti postojati i dugo u budućnost, čekajući trenutak u kojem će i Zagreb ponovno odati poštovanje ličnosti Mihajla Pupina.
