Tko zna što bi se dogodilo u dvadesetim godinama prošlog vijeka s malim dječakom Đakomom Skotijem, iz seljačke obitelji s juga Italije, koji je danas poštovani istarski, riječki i hrvatski pisac evropske reputacije, da se nije dogodilo ono između – Drugi svjetski rat, obiteljske tragedije i borba protiv fašizma. Vjetrovi historije nagnali su tog dječaka preko cijelog Apeninskog poluotoka i odredili mu prvo Pulu, pa onda grad Rijeku kao životnu luku i prostor zaista bogatog stvaralaštva. Mladi Đakomo je započeo kao prodavač talijanskih novina u Istri i Rijeci, ali je ubrzo počeo pisati pjesme i napredovati kao novinar i pisac. Zapravo Đakomo je pisao o svemu: o Drugom svjetskom ratu, o antifašistima, o ratu u Hrvatskoj, o svojoj Rijeci, ali i tri knjige o Crnoj Gori. Pisao je ozbiljne eseje, ali i priče za djecu, pisao je fikciju, ali i antologiju makedonske i drugih književnosti. Njegove knjige prevođene su na dvadesetak jezika, kao što je i on na talijanski jezik prevodio mnoge jugoslavenske pisce. Skotijevi drugovi i prijatelji bili su Miroslav Krleža, Ivo Andrić, Blažo Koneski, Izet Sarajlić, Ciril Zlobec, Vesna Parun, Predrag Matvejević i mnogi drugi. Dobio je sijaset domaćih i inozemnih nagrada, spajao je Jugoslaviju i Hrvatsku s Italijom na najljepši način, ali je bio sumnjičen i osporavan s obje strane Jadrana. Đakomo Skoti napisao je zaista puno, on u 97 godini piše i dalje, ali, kako govori jedan njegov stih, ovaj zapravo skromni čovjek svjestan je granica ljudskog djelovanja: „A kamo će se djenuti moj ljudski prah? Bio bih sretan zbog jednog jedinog mog stiha u kamenu.“

Gospodine Skoti, u životu ste napisali oko 250 knjiga o različitim historijskim, kulturnim, poetskim i literarnim temama, što je zaista fascinantna brojka. Kako vam je to uspjelo?

Moje pisanje je vezano uz moj život. Ja potječem iz malog gradića pokraj Napulja, koji je smješten ispod samog vulkana Vezuv i koji se zove Saviano. Taj gradić je samo 20 kilometara udaljen od mora, ali se iz njega ne vidi more. Mjeseci nakon Drugog svjetskog rata doveli su me u Pulu, gdje sam proveo šest godina, a nakon toga preselio sam se u Rijeku gdje živim i danas i gdje sa svog balkona mogu gledati more. Među tim knjigama koje sam napisao, tridesetak je knjiga poezije i većina te poezije je o moru. More je dio mog života. Ja sam počeo kao pjesnik i danas u ovim godinama pišem pjesme, a prošle godine sam za moju poeziju dobio nagradu „Istria Nobilissima“, koju dodjeljuje Talijanska unija u Rijeci.

Dvojna pripadnost

Dosta poezije ste i prevodili?

Da, poezija me je vodila da budem i prevodilac. Mislim da sam preveo oko 38 zbirki pjesama pjesnika iz Hrvatske, u knjigama i časopisima u Italiji. To su samo pjesnici iz Hrvatske, ali sam prevodio na talijanski jezik i pjesnike iz cijele Jugoslavije. Na žalost, nakon ratova, posljednjih 30 godina malo je teže doći do knjiga pjesnika iz svih bivših republika. Do tada, ja sam svake godine obilazio, i kao pjesnik i kao novinar, festivale poezije kojih je bilo svuda u Jugoslaviji. Na Struške večeri poezije dolazio sam mislim 16 godina i više od deset knjiga sam objavio o makedonskim pjesnicima. Prevodio sam i desetke srpskih pjesnika: Milovana Danojlića, Branka Miljkovića, Oskara Daviča, Vaska Popu i mnoge druge. Ovih dana trebala bi na talijanskom jeziku izaći moja knjiga koja je neka vrsta romansirane biografije Ive Andrića.

Prevodio sam desetke srpskih pjesnika: Milovana Danojlića, Branka Miljkovića, Oskara Daviča, Vaska Popu i mnoge druge. Ovih dana trebala bi na talijanskom izaći moja knjiga koja je neka vrsta romansirane biografije Ive Andrića

Lijepo je da ste napisali i 30-ak knjiga bajki.

Volio sam pisati bajke. Moj djed, nono, i moj pradjed su meni pričali bajke, pa sam i ja svojoj djeci i unucima pričao bajke. U Moldaviji je sada u štampi jedna moja knjiga bajki.

Puno ste pisali o Rijeci kao gradu različitosti i govorili ste kako je taj grad vaša luka.

Rijeka je u svojoj povijesti mijenjala vladare: Talijane, Mađare, Austrijance, ali ona je uvijek, baš po tim svojim različitim ljudima, kulturama i narodima koji su u njoj živjeli, bila posebna. Čak je imala i administrativni poseban status u tim državama unutar kojih je postojala. Svi ti ljudi u Rijeci kroz stoljeća uvijek su bili zajedno. A i danas u Rijeci u svakoj porodici naći ćete potomke predaka različitih nacionalnosti. Moja žena je, na primjer, Mađarica iz Vojvodine, a mojih četvoro djece govore hrvatski, talijanski i mađarski jezik. U Rijeci u prošlim ratovima nije bilo toliko mržnje kao u drugim sredinama.

Što bi to značilo?

Evo jedne anegdote. Jednom, usred posljednjeg rata, početkom 90-ih, vozili smo se riječkim tramvajem (tada su tramvaji u Rijeci još postojali), moj prijatelj Zoran Kompanjet i ja. Zoran je za vrijeme Drugog svjetskog rata bio u fašističkom zatvoru u Italiji i onda kada je Italija kapitulirala 1943. godine, priključio se talijanskim partizanima i poslije je došao živjeti u Rijeku. Mi smo se godinama družili, on je bio čakavski pjesnik i jedno vrijeme i rektor Sveučilišta u Rijeci. Uglavnom, nas dvojica smo u tom tramvaju razgovarali na talijanskom jeziku, kada nas je vrlo agresivno napao neki čovjek da ne smijemo govoriti talijanski jezik nego samo hrvatski. Zoran se digao i opalio tom čovjeku ćušku rekavši: „Ovdje u Rijeci se govori i hrvatski i talijanski jezik. To ti kaže jedan Hrvat.“ Neki u tramvaju su se smijali, ali mnogi su aplaudirali.

I vi ste, gospodine Skoti, prošli Drugi svjetski rat. O tom ratu ste pisali, protiv fašizma, ali ste pisali i o fojbama, istarskim jamama u koje su partizani bacali fašiste i svoje ideološke protivnike, a pisali ste i o Golom otoku. Kako je to bilo živjeti s toliko puno nasilnih događaja?

Ja sam najviše pisao o partizanima. Napisao sam i nekoliko knjiga posebno o talijanskim partizanima u Jugoslaviji, kojih je bilo oko četrdeset hiljada. Ali, pisao sam i o Golom otoku, kada se o njemu praktično nije znalo ništa. Jednom sam se nakon smjene Rankovića, koji je najviše bio odgovoran za Goli otok, sreo s Titom na Brionima i dobio od njega intervju. Tada mi je pričao i o Golom otoku, ali mi je i napomenuo: „Neka ovo ostane među nama.“ Jednom je delegacija tih talijanskih partizanskih veterana bila kod Tita u Belom dvoru u Beogradu i on im je poklonio moju knjigu o talijanskim partizanima i tom prilikom rekao: „Poklanjam vam knjigu jednog pisca koji je i vaš i naš.“ Ponosan sam na te njegove riječi, a ponosan sam i na talijanske partizane koji su bili i među oslobodiocima Beograda i među oslobodiocima Zagreba.

Fojbe – nezaliječene rane 

Da li su se rane iz Istre za vrijeme Drugog svjetskog rata do danas zaliječile?

U Italiji se te rane nisu zaliječile, sve dok na službenoj razini u toj zemlji postoji dan kada se obilježavaju žrtve tih jama, fojbi, kao i dok bude postojalo sjećanje onih Talijana koji su nakon Drugog svjetskog rata iz Istre pod pritiskom morali otići. Ono što je tu problem jest da oni koji obilježavaju fojbe i egzodus Talijana nakon Drugog svjetskog rata, ne žele reći ni riječ o onome što su u tom ratu u Istri napravili fašisti, kada su anektirali pola Slovenije, koja se za vrijeme Musolinija zvala „Provincia di Lubiana“ i kada su okupirali veliki dio Dalmacije. S onima koji obilježavaju fojbe ja se ne slažem.

U Italiji rane fojbi nisu zaliječene sve dok na službenoj razini postoji dan kada se obilježavaju žrtve tih jama, kao i dok bude postojalo sjećanje onih Talijana koji su nakon Drugog svjetskog rata iz Istre pod pritiskom morali otići

Kako ste preživjeli ovaj posljednji rat u Hrvatskoj?

Ja sam tada u Italiji osnovao jednu humanitarnu organizaciju i organizaciju za mir koja je okupljala oko 40 volontera koji su skupljali hranu, odjeću i druge potrepštine koji su onda kamionima, kao danas humanitarni konvoji za Gazu, odlazili u krajeve koji su bili opustošeni ratom, u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Često sam s tim konvojima hrane i odjeće i sam odlazio u takve porušene krajeve i zaista sam vidio mnogo patnje. Bili su to strašni dani.

Napisali ste i knjigu o vojnoj akciji „Oluja“ koja nije naišla na naročito odobravanje niti u Zagrebu, niti u Beogradu. Zašto?

Zbog te knjige su me u Rijeci, kada je knjiga izašla, pokušali ubiti. U to vrijeme je u Rijeci ubijen jedan pacifista, a i dan danas me neki kažnjavaju zbog te knjige. Bivši riječki gradonačelnik Obersnel je u ime grada dao prijedlog da mi se kao piscu i publicisti, za moj ukupni spisateljski rad, dodijeli orden reda Danice Hrvatske s likom Marka Marulića. Na žalost predsjednik Republike Milanović je prijedlog odbio – zbog te knjige o „Oluji“. S druge strane, beogradski izdavači u vrijeme kada je knjiga izašla su odbili da je štampaju, zato što sam u knjizi naveo da su predsjednik Srbije Slobodan Milošević, kao i JNA odigrali negativnu ulogu u nastanku tih ratova. Knjiga je u Srbiji objavljena, ali 15 godina kasnije nakon što je objavljena u Hrvatskoj.

Vi ste po uvjerenju socijalist i antifašist, ali vam kao novinaru u Jugoslaviji i kasnije u Hrvatskoj nisu svi aplaudirali. Prisjećam se dileme pjesnika Branka Miljkovića: „Da li će sloboda umeti da peva, kao što su sužnji pevali o njoj“.

Pa, ako se osvrnem na probleme koje sam imao kao novinar u Hrvatskoj, nakon raspada Jugoslavije, te probleme su mi stvarali najviše oni koji su bili prije toga najgorljiviji članovi Partije. Inače, prvi put sam bio u zatvoru sa 14 godina. Uhapsila me je britanska vojska kada je prolazila kroz Italiju nakon Musolinijevog pada. Ispitivali su me i brzo pustili. Kao mladi novinar, 60-ih godina, bio sam u istražnom zatvoru zato što je pala sumnja na mene da ja, došavši iz Italije u Istru, radim nešto za nekoga protiv ove zemlje. Baš ja? Koji mislim sve najgore o fašistima i koji sam socijalist u duši. Ali, tako je bilo. A danas, mnogi od tih ljudi su otišli u desno, a ja sam i dalje ostao na lijevoj strani.

Čestitam vam na vaših 97 godina života. Kako se to postiže?

Imao sam težak život u mladosti i puno sam u životu radio. Prvo sam izgubio majku kao vrlo mali dječak. Onda sam u ratu izgubio brata, a nakon toga je od žalosti umro moj otac. Mog drugog brata su 1943. godine ubili Nijemci. Imao sam 14 godina. Kasnije, kada sam se počeo baviti pisanjem, osam sati sam bio novinar i osam sati sam pisao svoje pjesme i svoje priče. I to i dan danas radim. Drugo, ja sam uvijek, što god da se događalo, sve moje ideale sačuvao. I tako je i sada. Ne radi se o tome da li sam ja komunist ili socijalist, radi se o tome da sam čitav život bio na strani onih koji pate. Zbog toga me mrze talijanska desnica i hrvatska ljevica. U svakom slučaju ja svoj život, takav kakav sam proživio, ne bih mijenjao.