Hoću koridor do Vidovdana, pa makar bio i kozja staza, neću da mi djeca umiru.

Izgovorio je ovo general vojske Republike Srpske, Momir Talić, početkom juna 1992. godine. Talić je u to doba bio komandant Prvog krajiškog korpusa Vojske Republike Srpske. U zemlji tek zahvaćenoj ratom, gdje se mnogi još nisu ni snašli, niti bili svjesni šta se događa, realnost je bilo vrlo teško prihvatiti. A u toj realnosti na banjalučkom kliničkom centru umirale su tek rođene bebe jer nije bilo načina da u bolnicu bude dostavljen neophodan kiseonik koji bi ih održao u životu.

Republika Srpska bila je presječena na dva dijela, istočni i zapadni. Onom zapadnom bile su odsječene sve putne komunikacije, pa i ona najvažnija, prema Srbiji. Rat je počeo početkom marta, a u prvim danima juna bilo je jasno da je situacija nepodnošljiva i da se mora reagovati. Donijeta je odluka o proboju koridora kroz Posavinu, kroz mjesta Derventa, Modriča, Šamac i Brčko. Pa makar bio i kozja staza.

Od 14. do 26. juna uslijedila je akcija Vojske Republike Srpske. Za samo 12 dana zauzeta je ogromna teritorija na pomenutom potezu i put prema Srbiji bio je slobodan. Simbolično, vijest o proboju koridora objelodanjena je na Vidovdan, 28. juna, pa je u taj datum utkan još jedan događaj od ključne važnosti za srpsku nacionalnu istoriju.

Oni koji su skloni da preuveličavaju događaje povremeno istupaju u javnosti sa tvrdnjom da se ova akcija izučava i na čuvenom Vest pointu. Iako je u pitanju mit, a ne potvrđena informacija, sama činjenica da se poseže za ovakvom kvalifikacijom govori o profesionalnosti ove vojne akcije za koju nije utvrđen nijedan zločin, niti se akcijom u bilo kojem smislu bavila neka od pravosudnih institucija.

Ipak, ono što je prethodilo akciji, sa civilizacijske strane je isuviše značajno da bi ostalo u drugom planu. Današnja vlast u Banjaluci svake godine obilježava tragične događaje koji su se u Banjaluci desili u maju i junu 1992. uz jedinstvenu poruku da međunarodni moćnici nisu dozvolili bebama da žive. A šta se zaista događalo u svojoj knjizi „Šta su skrivile“ otkrio je prije nekoliko godina banjalučki istoričar Nikola Borković.

„Za njihovu smrt nisu krive samo sankcije koje je Savjet bezbjednosti UN uveo tadašnjoj Saveznoj Republici Jugoslaviji, ni zabrana letova iznad BiH, već činjenica da niko iz svijeta nije želio da dopremi kiseonik u Banjaluku i spriječi humanitarnu katastrofu i smrt beba. Istina je da su zabranjeni letovi samo za letjelice iz tadašnje SRJ, kojoj su 30. maja 1992. godine Rezolucijom SB UN broj 757 uvedene sankcije. Dakle, avion sa kiseonikom je bez ikakvih problema mogao da poleti recimo iz Beča ili Zagreba i da sleti u Mahovljane kod Banjaluke, ali niko nije želio to da učini“, naveo je Borković u svojoj studiji.

Tih majskih i junskih dana brojni apeli upućeni su putem medija kao i međunarodnih organizacija. Međutim, bez uspjeha. Nadležni u kliničkom centru pokušali su da nabave kiseonik drugim kanalima, ali to jednostavno nije bilo moguće. Ta borba iznjedrila je i masu dezinformacija poput one da je kiseonik donirao lokalni Karitas, ali da su ga bolničarima otele policijske snage.

„Tvrdilo se i da je banjalučki Karitas dopremio dovoljnu količinu kiseonika, ali da je netragom nestala. Šef Karitasa iz tog perioda je posvjedočio da je u tom konvoju bilo osam boca kiseonika, koje su dopremljene u Klinički centar. Dakle, laž je da je kiseonik netragom nestao, kao i da je Karitas dostavio dovoljne količine, jer je u pitanju bilo samo osam boca, a za jednu bebu su potrebne dvije boce dnevno“, naveo je Borković.

Drugi „par opanaka“ bile su tvrdnje da su vijesti o smrti beba samo „srpska propaganda“. Pojedini mediji sa „druge strane“ tvrdili su da Srbi koriste činjenicu da novorođenčad, koja bi svakako preminula nakon poroda, predstave kao žrtve blokade. Borković, ali i svjedoci tih događaja koji su tada radili na kliničkom centru kažu da je u pitanju suluda teza.

Na kraju krajeva, banjalučke bebe nisu svrstane na spisak žrtava rata u BiH koji je prije više od deset godina izradila jedna sarajevska organizacija. Ono što se manje zna jeste da je među 12 umrlih beba bilo i onih iz bošnjačkih porodica. Slađana Kobas, rođena 18. juna 1992. godine, jedina je uspjela da preživi dramu sa kiseonikom, ali joj je ozbiljno narušeno zdravlje. Preminula je 9. februara 2006. u 13. godini.

Autor knjige „Operacija koridor – 92“ Novica Simić, koji je kao oficir odigrao jednu od najvažnijih uloga u operaciji, naveo je u svom djelu jedan detalj koji značajno otkriva kakva je atmosfera vladala tog proljeća u Banjaluci. U pitanju je dio telegrama koji je Butrosu Galiju poslao Milovan Milanović, tadašnji načelnik Interne klinike Kliničkog centra u Banjaluci.

„Sjećam se jednog ličnog telegrafa Butrosu Galiju (tadašnjem generalnom sekretaru UN), preko Saveznog komiteta za kontakte sa UN-om, koji sam završio riječima: Znam da ste jači i nećete odgovarati pred sudom pravde, ali jednog dana nećete moći izbjeći odgovornost pred Bogom za zločine prema onima koji za sve ovo nisu krivi, djeca, bolesnici i nemoćni“, naveo je Milanović.

Banjalučke bebe nisu zavedene u spisak žrtava rata, a za njihovu smrt niko nikad nije odgovarao. Bar ne pred zemaljskim sudovima.