Krajem septembra agencije i portali prenijeli su na prvi pogled banalnu, skoro protokolarnu vijest: selekciona komisiјa za odabir srpskog kandidata za nagradu Oskar Američke akademiјe filmske umjetnosti i nauke većinom glasova donijela odluku da јe srpski kandidat za nagradu Oskar za 2023. godinu film „Što se bore misli moјe”, reditelja Milorada Milinkovića, saopštio je Filmski centar Srbije. U prvim opširnijim tekstovima potencirani su i filmovi koji su bili takmaci Milinkovićevom: „Oluja“, „Čuvari formule“, „Indigo kristal“, „Izgubljena zemlja“, „Da li ste videli ovu ženu?“ i „Heroji Halijarda“. Prva negodovanja stigla su iz esnafa, i to ne putem oficijelnih medija, nego putem nekoliko bijesnih statusa na društvenim mrežama.

U tim prvim reakcijama nije bilo fokusa na jedan konkretan film koji bi, po mišljenju dijela filmadžija, bio bolji kandidat za Oskara od Milinkovićevog. Iz tih reakcija se maltene čitalo da je ovakav izbor najgori mogući. Naime, filmovi kakvi su „Čuvari formule“, „Da li ste videli ovu ženu?“ i „Izgubljena zemlja“ potencirani su kao filmovi sa određenom međunarodnom vidljivošću, dok su pojedinci otvoreno navijali za „Heroje Halijarda“ jer je to film u čijem središtu je spasavanje američkih pilota, a Oskar je, je li, američka nagrada. Istini za volju, nijedan od tih filmova nema baš toliki međunarodni uspjeh da bi to mogla biti garancija dobrog rezultata, ali opet svaki ima neke svoje adute. Koliko god u kontekstu „Čuvara formule“ Dragana Bjelogrlića bile pominjane nagrade sa festivala u Lokarnu i Sarajevu, te nagrade u svijetu nemaju pretjeranu težinu. Adut ovog filma je atraktivna tema „kolateralne štete“ razvoja atomskog programa, u godini u kojoj je „Openhajmer“ najkomentarisaniji globalni hit i u kojoj je tema straha od atomskog rata nažalost ponovo aktuelna.

„Da li ste videli ovu ženu?“ i „Izgubljena zemlja“ su filmovi mladih autora sa premijerama na najvažnijim svjetskim festivalima: u Veneciji, odnosno u Kanu. To je, naravno, vrijedno hvale, ali s druge strane to ni u jednom od ova dva slučaja nisu glavni takmičarski programi ovih festivala. Ipak, ovi filmovi su imali dobre kritike u nekim važnim međunarodnim filmskim medijskim glasilima. S druge strane, Milinkovićev film, barem dosad, u inostranstvu nije imao apsolutno nikakvu recepciju. Postavlja se, međutim, pitanje da li bi selekciona komisija trebalo da izabere najbolji film po sopstvenom ukusu ili film koji po nekim projekcijama ima najveće šanse. I upravo je priča oko komisije isprva dala najveći legitimitet zlim jezicima. Naime, u javnosti se nije znalo ko su članovi komisije. To je mnogima bio razlog za dodatnu sumnjičavost, odnosno za ideju da je odluka donijeta „odozgo“, u Ministarstvu kulture ili negdje još „više“ u hijerarhiji vlasti, a ne autonomno, od strane kompetentnih članova „umjetničke zajednice“. Iz Filmskog centra su pak tvrdili da je odluka da se članovi komisije ne otkrivaju ispravna, da bi se, kao, spriječili pokušaji lobiranja. Prije glasanja, takvo što bi možda i imalo neke logike, ali kad se odluka već donese, takvo obrazloženje pada u vodu. Na prve kritike, reakcije iz Filmskog centra su bile loše, a onda su naposljetku uradili ono što su trebali uraditi odmah, pa su saopštili imena članova komisije.

Naknadno je, dakle, saopšteno da su ljudi koji su glasali tako kako su glasali ovi: Miroslav Momčilović, scenarista, reditelj i predsjednik komisije, Radmila Živković, glumica, Sonja Damjanović, glumica, Dragan Marinković, reditelj, Miloš Škundrić, reditelj, Bogdan Petković, producent i Borislav Anđelić, filmski kritičar. U komisiji možda i nisu neki jako poznati članovi filmskog esnafa, uz izuzetak predsjednika, ali ti ljudi jesu „insajderi“ i jesu, kako se to kaže, „kompetentni“. Pošto umjetnički dojam nikad i nigdje nije „atletika“, odnosno pošto ne može egzaktno da se izmjeri, teško bi bilo dokazati da ovi ljudi nisu glasali po svojoj savjesti. Takođe, kad su objavljena imena ljudi iz selekcione komisije, postalo je jasno koji je film bio zaista jedina realna konkurencija Milinkovićevom. Ispostavilo se da su se glasovi gotovo bez izuzetka od početka dijelili isključivo između Milinkovićevog i Bjelogrlićevog filma. Na kraju, u drugom krugu glasanja, Milinkovićev film je pobijedio samo za jedan glas. Imajući u vidu da je koproducent Bjelogrlićevog filma Dragan Šolak, vlasnik opozicionih medija N1 i Nova S, ovakav rasplet je dobio političku težinu. Malo ko se poslije sjetio filmova „Izgubljena zemlja“ i „Da li ste videli ovu ženu?“, nego se sve svelo na hipotezu s jedne strane da je, eto, vlast odlučila da Bjelogrliću podmetne nogu. S druge strane i nema nekakvog previše odbranaškog stava, nego se izbor objašnjava estetskom autonomijom komisije. Uglavnom, osim potvrđivanja već postojećih društvenih podjela, teško da će ovakva odluka imati bilo kakve posljedice. Milinkovićevom filmu, pokazuje se već, nije nešto pomogao ni na domaćem bioskopskom tržištu, a teško da će i odmoći Bjelogrlićevom. A misli komentatora srpske stvarnosti i dalje će se boriti pitajući se kako je moguće da se kod nas formula svih mogućih podjela uvijek tako dobro čuva.