Prošlotjedno usvajanje deklaracije kojom se Hrvatski sabor jednoglasno odredio o Gladomoru (Holodomor) iz 1932. i 1933. godine kao planski smišljenoj i provođenoj politici tadašnjih središnjih komunističkih vlasti u Kremlju s ciljem izvršavanja genocida izgladnjivanjem nad ukrajinskim narodom, u široj je domaćoj javnosti prošlo gotovo pa nezapaženo, dok je onaj dio medija koji je ovu vijest ipak prenio o njoj izvješćivao vrlo šturo, uzimajući zdravo za gotovo faktografske i historijsko-narativne podatke iz ove deklaracije. Priča o Gladomoru trenutačno se savršeno uklapa u dominantan narativ koji je Hrvatska kao članica NATO-a i EU bila primorana prihvatiti, a po kojem su Rusi apsolutni negativci čitave povijesti, dok su Ukrajinci isto tako preuzeli ulogu vječito potlačenog naroda u stoljetnoj borbi za oslobođenje i samostalnost. Ipak, s objektivne pozicije historiografije potrebno je ponoviti nekolicinu činjenica vezanih uz ovaj povijesni događaj, ali bez njegovog brkanja s trenutačnim ratnim djelovanjem Rusije unutar Ukrajine.

Iako je nesumnjivo da se početkom 1930-ih na prostoru Ukrajine uistinu dogodila velika glad koja je prouzročila golem broj ljudskih žrtava, baš kao što je nesumnjivo i da je Staljin tijekom svoje vladavine uistinu počinio niz masovnih zločina nad vlastitim stanovništvom, primarno u velikim čistkama između 1936. i 1939. godine, današnji narativ o Gladomoru kao još jednom Staljinovom zločinu velikim je dijelom izmišljeni konstrukt ukrajinskih nacionalista.

U ono vrijeme, nestašice hrane vladale su cijelom Europom, čija je ekonomija još uvijek bila urušena uslijed Prvog svjetskog rata – u Jugoslaviji su bile nestašice, u Rumunjskoj se masovno umiralo od gladi, u Njemačkoj je jedno jaje koštalo 100 tisuća maraka itd., baš kao što se glad javljala i u SAD-u.

Za širenje razmjera gladi na području Ukrajine, u kojoj se tada kao i u cijelom SSSR-u provodila kolektivizacija, najprije je potrebno prikazati djelovanje lokalnih krupnih zemljoposjednika, tzv. kulaka. Naime, ukrajinski su kulaci u ovo vrijeme odbili prodavati državi svoje proizvode po fiksnim cijenama koje su bile određene za svaku republiku u SSSR-u, a sve s razlogom da u vremenu globalne oskudice hranom pokušaju zarađivati na crno, i usprkos tome što cijena određena za Ukrajinu nije bila ciljano niska kao što se danas predstavlja (naprotiv, za Rusiju i Kazahstan brojke su bile puno niže, no tamo nitko nije sabotirao odluke). Dakle, ukrajinski kulaci su direktnim sabotiranjem svoje države odbijali hraniti radništvo u tvornicama kako bi se oni mogli bogatiti u najgorem mogućem vremenu. Kada je Staljin shvatio njihove podle namjere da kroz izgladnjivanje radništva u tvornicama sabotiraju državu, naredio je nacionalizaciju njihovih proizvodnih resursa kako isti ne bi mogli držati radništvo SSSR-a u svojevrsnoj talačkoj poziciji. Ta odluka inače predstavlja kraj ere tzv. Nove ekonomske politike koju je 1922. godine osmislio Lenjin.

Kao reakciju na ovu odluku, ukrajinski kulaci su za odmazdu počeli paliti vlastito uskladišteno žito i klati vlastitu rasplodnu stoku, a odbili su i organizirati novu žetvu žita i kukuruza, pa je po procjenama oko 30 posto žitarica propalo na njivama. Upravo to su bili osnovni razlozi nastanka gladi u Ukrajini. Usto, ti isti kulaci su za sebe i svoje obitelji pak sakrili dio uroda žita od državnih vlasti spremajući ga u zemljane bunkere u kojima se pšenica ubrzano kvarila i kod konzumacije izazivala bolesti i smrt, pa su kulaci tako na kraju pobili i sami sebe. Prema tome, ukrajinski kulaci koji ni po čemu nisu htjeli biti solidarni s radništvom SSSR-a koje je izgrađivalo državu su, ustvari, sami sebe doveli u užasnu poziciju najgore gladi u onim ionako gladnim vremenima, a skupa sa sobom i gomilu nedužnog ukrajinskoj naroda, isključivo zbog svoje pohlepe i škrtosti.

Čitava državna ekonomija tada je bila stavljena na kocku, a Staljin je bio primoran uvoziti žito izvana, iz tadašnje Perzije, i to po duplo skupljoj cijeni nego inače, pa je SSSR tonuo sve dublje u krizu. Tada su se događale sve one stravične stvari poput prizora u kojima su ljudi bili prisiljeni jesti svoju vlastitu, od gladi umrlu, djecu da i sami ne bi umrli od gladi. Kao odgovor na ove događaje Staljin je dao osnovati Zavod za mehanizaciju, te nacionalizirao velik dio obradivog zemljišta kako država više ne bi bila talac privatnih seoskih proizvođača koji su zarađivali na tuđoj bijedi, a zemlju obrađivali potpuno neefikasnim metodama za 20. stoljeće tj. plugom i volovima. Nakon te ubrzane kolektivizacije, SSSR nikad, ali doslovno nikad više nije imao problem masovnih nestašica hrane, čak ni u doba Drugoga svjetskog rata.

U većini slučajeva kada se govori o Gladomoru, ove se činjenice zanemaruju u korist objedinjenog blaćenja komunizma i Rusije, u pravilu sve bez ijednog dokaza, bez ijednog izvora informacija

Nažalost, u većini slučajeva kada se govori o Gladomoru ove se činjenice zanemaruju u korist objedinjenog blaćenja komunizma i Rusije, u pravilu sve bez ijednog dokaza, bez ijednog izvora informacija. Ako je Gladomor bio ciljano ubijanje Ukrajinaca, kako to da na 30 posto ukrajinskog teritorija nikad nije bilo gladi, dok je najljuća glad bila upravo u onim krajevima Ukrajine koje većinski naseljava etnički rusko stanovništvo, baš kao što su nestašice hrane istodobno vladale i u Moskvi i u Vladivostoku i u brojnim drugim dijelovima same Rusije.

Tragikomična je također i činjenica da se u današnje vrijeme, kada se govori o Gladomoru između 1932. i 1933. godine, uz tekstove na ovu temu kao prilog stavljaju slike s početka 1920-ih, dok se ta navodna politika ubijanja Ukrajinaca objašnjava kao odmazda za njihovo simpatiziranje nacista u Drugom svjetskom ratu, koji je u SSSR-u počeo tek 1941. godine. Već je niz puta isto tako uočeno objavljivanje navodnih fotografija Gladomora koje ustvari potječu iz drugih regija i vremena, pa čak i objavljivanje slika iz američke Velike depresije. Recentnije su se počele pojavljivati i tvrdnje da je velika ruska glad iz 1921. godine ustvari prvi val Gladomora, također ciljano uperena protiv Ukrajinaca, iako je ona zapravo zahvatila dijelove Sovjetskog Saveza sve do istočnih predgrađa Moskve, a sama ta glad bila je rezultat Prvog svjetskog, te građanskog rata, kao i velike suše koja je pogodila čitavo poljoprivredno područje Ukrajine, Rusije i Kazahstana. Ništa manje nelogična nije ni činjenica da ukrajinski nacionalisti danas koriste priču o Staljinu kao poligon za izgradnju svoje rusofobije, naravno pritom zaboravljajući da je Staljin bio etnički Gruzijac, a ne Rus, i da je u SSSR-u bio prvi komesar za nacionalne manjine, te gorljivi zagovornik federalizacije, autor poznatoga članka o potrebi za emancipacijom neruskih naroda objavljenog još u doba Ruskog carstva u tada ilegalnim komunističkim novinama, kao i da se u više navrata prisjećao kako je još kao dječak u sjemeništu u Tiflisu bio potišten i bijesan, jer je morao slušati nastavu na ruskom umjesto na svom materinjem, gruzijskom jeziku.

Današnji krivotvoritelji povijesti isto tako redovito zaboravljaju da je u tom periodu usporedno s kolektivizacijom išla i rapidna industrijalizacija, pa je dobar dio stanovništva odlazio u veće gradove raditi u novim tvornicama, što je uzrokovalo smanjenje populacije na selima, no oni tu razliku u broju stanovništva redovito pripisuju brojci umrlih u Gladomoru. Slična stvar se u isto vrijeme dogodila u Kazahstanu gdje se dio naroda, također, opirao kolektivizaciji, pa je masovno otišao u sjevernu Kinu. Danas njihovi nacionalisti govore da je pola milijuna ljudi tamo umrlo od gladi, iako gladi u to vrijeme ondje uopće nije bilo. Paralelno s Gladomorom, upravo se u Ukrajini odvijala najveća industrijalizacija i investicijski zamah u povijesti. Više od 20 posto od ukupnih državnih investicija u industriju primila je Ukrajina, točnije 400 od ukupno 1.500 novih industrijskih pogona. Neki od njih bili su uistinu golemi. Primjerice Dnjeprogas, tada najveća hidroelektrana u Europi, koji je 1932. godine imao više od 10 tisuća radnika. Zatim, metalurška tvornica u Zaporožju i tvornica traktora u Harkovu koje su bile najveće u svijetu za svoje područje. Regije Donjecka i Krivog Roga su praktički pretvorene u golema gradilišta. Ovakvih primjera ima još mnogo. Kako je onda moguće da Rusi istodobno enormno investiraju u Ukrajinu i u njoj provode genocid?!

Također, kad su boljševici razbili imperijalnu Rusiju, započeli su s njezinom federalizacijom, čime su Ukrajinci de facto dobili svoju državu, iako je ona bila u sastavu SSSR-a, da bi je 1939. godine još dodatno proširili pripajanjem teritorija oduzetih od Poljske. Godine 1954. Ukrajina dobiva današnji teritorijalni opseg kada joj je Nikita Hruščov pripojio Krim odvojivši ga od Rusije. Tako je Ukrajina, kad je 1990. godine izišla iz SSSR-a, postala najveća europska država nakon Rusije, isključivo zahvaljujući ruskom darivanju teritorija.

Nadalje, ako je sovjetska vlast zaista provodila genocid nad ukrajinskim narodom kao što se danas tvrdi, kako je onda moguće da su se niti deset godina kasnije Ukrajinci masovno borili u redovima Crvene armije, da tada nije bilo nikakvog masovnog dezertiranja Ukrajinaca, a Kijev je zaslužio titulu grada-heroja jednako kao i Odesa i brojni drugi gradovi. Doduše, postojala je i ličnost Stepana Bandere, ustvari čudaka iza kojeg je stajala zanemariva vojna potpora, a koji se najprije borio s Rusima protiv Nijemaca, pa se okrenuo Nijemcima protiv Rusa, da bi se onda opet borio s Rusima protiv Nijemaca. Nažalost, upravo je on danas postao jedna od glavnih ikona ukrajinskih nacionalista. Iskonstruiranim tvrdnjama o Gladomoru, te davanjem na važnosti ovakvim ličnostima, Ukrajinci sami sebi, nažalost, nanose veliku štetu, osobito glede teške situacije u kojoj se danas nalaze i u kojoj im izgradnja što pozitivnijeg dojma o vlastitom narodu radi dobivanja vanjske podrške predstavlja ključni faktor opstanka.

Naravno, ovakvi pokušaji krivotvorenja povijesti nisu ništa novo. Riječ je o jednom klasičnom problemu svakog nacionalizma, pa tako i onog ukrajinskog – tumačenju i prekrajanju svih povijesnih činjenica onako kako odgovara njihovim teorijama i tvrdnjama. Na sreću, znanstvena istina se ne utvrđuje  na osnovi nacionalističke galame. Arhivi NKVD-a i u Kijevu i u Moskvi su danas u potpunosti otvoreni i u njima nije nađeno doslovno ništa, nijedna naredba, nijedna rečenica koja bi potvrđivala bilo kakvu namjeru ubijanja bilo koga izgladnjivanjem. Tamo se može pronaći sve i svašta, glupe naredbe, kontradiktorne naredbe, nesnalaženja, panike, tvrdoglavosti itd., ali sve što je pronađeno o velikoj gladi opovrgava do danas, nažalost već općeprihvaćene, tzv. „istine“.

Paralelno s tim, žalosno je i što se nitko nije sjetio sastaviti neku deklaraciju o, primjerice, democidu koji su američke vlasti počinile nad svojim narodom u isto vrijeme tzv. „dust bowlom“, a da ne govorimo o tome da su Englezi Indijcima oduzeli doslovno kompletan urod pšenice između 1940. i 1945. godine, čime su prouzročili smrt milijuna ljudi. Ili, recimo, o Bengalskom genocidu iz 1943. godine u tadašnjoj britanskoj Indiji u provinciji Bengal, današnjem Bangladešu i istočnoj Indiji, kada je britanska vlada na čelu s Vinstonom Čerčilom namjerno zbog svoje politike u smrt izgladnjivanjem odvela tri milijuna ljudi. Ti isti Britanci su sjekli palčeve siromašnim Indijcima da im slučajno ne bi predstavljali konkurenciju u izradi platna sa svojim ionako primitivnim tkalačkim stanovima – koliko su samo obitelji koje su od toga živjele bacili u glad i siromaštvo. Irska je 1840-ih imala svoj gladomor kad su Britanci katolicima oduzeli zemlju, pa su oni morali na toj svojoj bivšoj zemlji proizvoditi hranu za njih i plaćati najam za vlastite kolibe. Irci su tad izgubili 25 posto stanovništva i zbog toga su jedina europska država koja do danas nije prestigla svoj broj stanovnika od prije 150 godina – iako se u zadnjih 20 godina tamo doselilo milijun ljudi, oni i dalje imaju pet milijuna stanovnika, a 1840. godine su ih imali 6,5 milijuna. U mjestašcu Enistimon nalazi se masovna grobnica s pet tisuća Iraca umrlih od gladi, između ostalih i svi članovi obitelji Rice, osim tada četverogodišnjeg Majkla, koji je preživio tako što je doslovno po cijele dane išao od kuće do kuće i radio fizičke poslove za ostatke hrane, pa je danas postao irski nacionalni junak.

Dakle, nekritičko svrstavanje u jedan tabor, te odbacivanje svih dostignuća onog drugog, pojava je koja se ne smije događati u područjima kao što su umjetnost ili znanost, baš kao i odbacivanje korištenja objektivnog znanstvenog aparata s ciljem kreiranja dodatnih poanti za jačanje aktualnog političkog narativa. Jedini rezultat do kojeg takvo djelovanje može dovesti jest stanje u kojem će, riječima anonimnoga komentatora s društvenih mreža u prvim danima rusko-ukrajinskog rata, Rusija ostati bez Coca-cole i McDonald’sa, a Europa bez Dostojevskog i Čajkovskog.