Iako je teško sa sigurnošću tvrditi, Mladen Anđelić najvjerojatnije je najstariji živući Privrednikov pitomac. Rođen je 1920. godine i, kako on to precizno definira, ima sto dvije i pol godine.

Mladena posjećujemo u domu za starije osobe na zagrebačkom Ksaveru. Dok izlazimo iz lifta, kao pravi domaćin, čeka nas ispred svoje sobe i poziva nas da uđemo. Ova soba njegov je dom zadnjih 16 godina. Priča nam kako je zadovoljan životom u domu, lijepo mu je, a park ispred doma je posebno raskošan u proljeće. Iako je skupio popriličan broj godina i životnog iskustva, ovaj gospodin je i dalje bistrog uma, velike životne energije i odličnog pamćenja.

Mladen Anđelić rođen je u malom mjestu Vojakovački Osijek u blizini Križevaca. Otac mu je bio trgovac. Kada je došlo vrijeme da ide u srednju školu, upisao je gimnaziju u Križevcima. Budući da iz svog mjesta nije imao čime putovati u Križevce, nakon godinu dana tamo provedenih, napušta gimnaziju i vraća se u svoje rodno mjesto.

„Moj otac je bio trgovac, poznavao je puno ljudi, pa je tako saznao i za Srpsko privredno društvo Privrednik. On je odlučio da i ja idem izučavati zanat uz Privrednikovu pomoć, a ja sam, po uzoru na njega, htio izučavati trgovački zanat“, prisjeća se Mladen. Nakon nekog vremena došao je poziv od Privrednika da ide u Beograd.

„Dobio sam sve što mi je bilo potrebno za prijevoz željeznicom do Beograda. Mislim da nam je Privrednik kupio kartu za vlak. Prikačio sam na sebe voznu kartu s podacima tko sam i gdje idem, javio sam se željezničarima i oni su brinuli o meni tokom puta“, ističe.

U Beogradu su ga dočekali ljudi iz Privrednika i odveli u sobu u kojoj je boravio s nekoliko dječaka. Mladen je tamo proveo otprilike mjesec dana. Za to vrijeme zajedno s drugim pitomcima slušali su predavanja iz lijepog ponašanja, da ne bi, kako kaže, skitali i bili tamo badava. „Bio je odmah uspostavljen red i toga smo se reda pridržavali“, kaže nam ovaj nekadašnji pitomac.

Nakon otprilike mjesec dana stigao je poziv iz Paraćina, tražili su pitomce koji bi izučavali trgovački zanat. „U Beogradu mi kažu da idem u Paraćin kod trgovca Nikole Marjanovića, Prestolonaslednikova ulica broj 2. To je ulica koja je vodila od kolodvora do trgovine u kojoj sam radio“, prisjeća se.

Njegov otac se dogovorio sa gazdom da Mladen uči zanat tri godine umjesto predviđenih četiri. Marjanović je imao trgovinu mješovite robe, a svoje je šegrte učio kako se ophodi s kupcima, kako se poslužuje i druge tajne trgovačkog zanata. Mladen se prisjeća da je gazda bio strog. On i drugi šegrti jeli su istu hranu kao i gazdina porodica, a živjeli su u dvorišnoj kući za šegrte.

Nakon što mu je završila obuka, Marjanović mu je ponudio da ostane raditi kod njega, ali je plaća od tadašnjih 50 dinara, uz plaćen smještaj i hranu, ipak bila premala, pa je odlučio posao pronaći negdje drugdje. To je bilo krajem 1937. godine i Jugoslavija se već nalazili u predratnoj krizi, pa se Mladen vraća u rodno mjesto.

U rodnom selu je zajedno s mještanima osnovao kulturno umjetničko društvo Seljačko kolo. Prisjeća se jedne anegdote kada su za Božić 1938. godine organizirali prvo prikazivanje filma u selu. „Kada se prikazivala scena s kočijama, žene u publici su počele vrištati i bježati jer su mislile da će ih kočija pregaziti“, kaže nam kroz smijeh Mladen. Iako je od premijere filma „Ulaska vlaka u stanicu“ braće Limijer do njegovog prikazivanja u Vojakovačkom Osijeku prošlo 43 godine, ljudima u provinciji očito je filmska umjetnost bila nepoznata i daleka.

Uskoro je počeo rat, a Mladen više nikada nije posjetio Paraćin. Nije čuo više za gazdu Marjanovića, a nije ni održao vezu s Privrednikom. Idućih turbulentnih ratnih godina borio se za goli život.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata, priključio se partizanskom pokretu. Bio je ranjen dva puta, nekoliko puta je završio u zatvoru, sudjelovao je u brojnim oslobodilačkim akcijama i na kraju uspio sačuvati živu glavu. Tog vremena sjeća se dosta dobro i prepričava nam situacije koje je proživio do u detalje. Nakon rata radio je u jugoslavenskim sigurnosnim službama, bio je i u Ozni, a prvi šef, prisjeća se, bio mu je Joža Manolić. U tim službama radio je do penzije, u koju je otišao s 39 godina života. Kako u penziji nije mogao mirovati, a partija ga je stalno nešto trebala, odlučuje da se ponovo zaposli. Bio je pomoćnik ravnatelja Doma zdravlja u Susedgradu. Radio je još 17 godina, a onda je dobio unuke, posvetio se sa suprugom njima i otišao u punu penziju.

Otada živi mirnim životom, a na Ksaveru u domu za starije, našao je svoj novi dom. Vikendima posjećuje svoju obitelj, a dok priča o njima pokazuje nam njihove fotografije na policama. Ima i praunuke i kaže kako se veseli svakom vremenu provedenom s njima.

Iako će ove godine napuniti 103 godine, ovog vitalnog starca životna energija ne napušta. Dodaje da ne treba nikada odustajati, pa ni u ovim njegovim poznim godinama, nego da treba iskoristiti život do posljednjeg daha.

„Kad neko hoće da uradi nešto što možda ne bi trebao, onda mu se obično kaže – pa nećeš 100 godina živjeti, a evo meni skoro 103“, zaključuje veselo ovaj živahni gospodin. Ostavljamo ga da se spremi za ručak koji ga čeka u blagovaoni doma, a on nas kulturno ispraća i nasmijano pozdravlja dok čekamo lift.

Prošlo je 88 godina otkako je Mladen Anđelić kao dječak sjeo u vlak i krenuo u nepoznati Beograd učiti trgovački zanat uz pomoć Privrednika. Taj dio života ostao mu je snažno urezan u sjećanje. Posebno ga je razveselilo kada je čuo da Privrednik i danas, više od 125 godina nakon osnutka, pomaže u školovanju brojnu omladinu kojoj je pomoć potrebna.