Više od dvije decenije nakon napada NATO saveza na tadašnju SR Jugoslaviju, koji je započeo 24. marta 1999. godine, ne prestaje diskusija o opravdanosti ove vojne akcije. Ona je naročito prisutna u Njemačkoj koja je u toj intervenciji aktivno učestvovala, sjećajući se opterećujućih iskustava iz svoje vlastite prošlosti i razarajućeg djelovanja njemačke vojske u strašnim vremenima nacizma. Tako je poslanik njemačke stranke ljevice Gregor Gizi ustvrdio u njemačkom parlamentu, odmah nakon početka toga rata, da ne može podržati argumente napada na Jugoslaviju zato što su one suprotne međunarodnom pravu. „Koje je pravno utemeljenje započetog rata, kada prema 51. članu Povelje UN nitko nema pravo, osim Savjeta sigurnosti, odobriti vojnu akciju protiv suverene države za uspostavljanje ugroženog međunarodnog mira“, zapitao se tada Gizi. Koliko god osuđivali njeno unutrašnje stanje, ili Miloševića kao diktatora, rekao je Gizi, Jugoslavija nije napala drugu suverenu zemlju i ovim ratom koji Savjet sigurnosti UN-a nije odobrio, NATO i Njemačka taj međunarodni poredak upravo bezobzirno i trajno ruše. Spomenuo je također i pitanje koje je američki Kongres (koji također nije odobrio ovu vojnu akciju) uputio tadašnjem američkom predsjedniku Klintonu: ako je humanitarna katastrofa na Kosovu i nasilje srpske vojske nad albanskim civilima opravdanje za ovaj rat, zašto američka vojska nije reagirala u Ruandi, u Turskoj ili Kašmiru, gdje su izvođeni neviđeni masakri, nego baš u Jugoslaviji? „Zato što u Jugoslaviji imamo drugačije interese“, citirao je Gizi odgovor američkog predsjednika. To je ključna rečenica, smatra Gizi, koja nema nikakve veze s moralom i ljudskim pravima koji moraju imati univerzalno značenje za sve. „Koliko selektivno želimo promatrati ovakve probleme“, upitao se na kraju Gizi. Javio se i admiral Elmar Ludvig Šmeling, tadašnji šef sigurnosne službe NATO-a, ustvrdivši kako je tvrdnja o sistematskom nasilnom iseljavanju albanskog stanovništva s Kosova, kao motivacija za intervenciju, potpuno neistinita. “Tvrdnje Rudolfa Šarpinga, tadašnjeg ministra odbrane Njemačke, kako postoji genocidni srpski ratni plan pod nazivom Potkova, kojemu je cilj istjerivanje Albanaca s Kosova, obična je laž i ona očigledno stiže iz NATO kuhinje. Također, u zvaničnim dokumentima Saveznog zavoda za verifikaciju izbjeglica u Berlinu, jasno piše da u Jugoslaviji ne postoji državni program protjerivanja ljudi s Kosova. Izbjeglice i humanitarna kriza u pokrajini počeli su kada su počele padati NATO bombe, i to je jedina istina“, kazao je Šmeling. Vrativši se u Berlin, Šmeling je osnovao „Evropski tribunal za mir“ u čijem radu su učestvovali mnogi respektabilni ljudi Evrope i svijeta i taj sud je simbolički osudio njemačke lidere za bombardiranje Srbije. Javljali su se i drugi. Tako je poznati njemački publicist Jirgen Elzeser u svom specijalnom izdanju mjesečnika Kompakt, na dvadesetogodišnjicu NATO bombardiranja, na sedamdesetak strana i uz više od stotinu fotografija, demitologizirao službene motive njemačkog učešća u intervenciji. Na pitanje pak zašto građani Njemačke nisu bili protiv NATO intervencije u Jugoslaviji, njemački psiholog i pedagog, profesor Rudolf Henzel, nedavno je ustvrdio da „tadašnja vlast nije toliko manipulirala mojim narodom, on se ne bi složio s takozvanom NATO akcijom Milosrdnog anđela. Pod direktivom s obje strane Atlantika, Berlin je emitirao besramne laži, a Nijemci su ih upijali“, smatra Henzel. U vezi medijskih manipulacija snimljen je u Njemačkoj i dokumentarni film „Počelo je s jednom laži“, autora Jo Angerera i Matijasa Verta, koji pokazuje da su dokazi u prilog intervencije, koje su tadašnji njemački političari predočavali javnosti, bili krivotvoreni i izmišljeni. Jedan od njih je nogometni stadion u Prištini, koji je predstavljen kao masovni logor i mučilište za Albance, a koji, govore u kameru Albanci koji žive pored stadiona, uopće nije postojao. Zatim, njemački političari su govorili o masakru albanskih civila u selu Rugovo, dok su njemački mediji uobličavali njihove riječi krupnim naslovnicama: „Zato smo u ratu“. Ali, tajni izvještaj njemačkog ministarstva rata koji je predočen u filmu, kao i obdukcijski nalazi međunarodnih forenzičara i filmski prilog zapadnih medija s lica mjesta, govore da „masakra nad civilima nije bilo“ i da su „u borbama poginula 24 naoružana albanska borca i jedan srpski policajac“. O situaciji na Kosovu prije i za vrijeme intervencije u filmu svjedoči njemački general pri OESS-u Hajnc Lokvai. „Bilo je teško, ljudi su bježali iz svojih sela za vrijeme okršaja srpske vojske i albanskih pobunjenika u tim selima i vraćali su se u njih nakon toga. Ono što smo ovdje svi znali jest da će katastrofa nastati ako dođe do intervencije, a ne prije nje. Humanitarna katastrofa koja bi opravdala vojnu umiješanost, prije NATO intervencije na Kosovu nije postojala“, govori ovaj general. O tim vremenima govorio je i njemački nobelovac Ginter Gras. „U trenutku bombardiranja bio sam za to, ali to je bila moja pogrešna procjena. Danas, s dodatnim iskustvom i osjećajem da već živimo u Trećem svjetskom ratu koji se razvija tiho i postepeno, koji se proteže od jednog do drugog udaljenog bojišta i uz očiglednu nemoć politike, glasao bih protiv bombardiranja“, izjavio je Gras. U vojnoj intervenciji NATO-a u SR Jugoslaviji prije 23 godine stradalo je na hiljade civila, Srba ali i Albanaca. Skoro u potpunosti je uništena industrijska infrastruktura, kao i više od 1.500 naselja, 60 mostova, a oštećena je i jedna trećina svih škola. Da li je ova ljudska tragedija za išta dobro vrijedila? Danas, prema mnogim kritičkim glasovima, motivi za taj rat u svijetu su u najmanju ruku „loše analizirani i brzo zaboravljeni“. Ostaju tek sumorne riječi svjedoka tih događaja na terenu, spomenutog njemačkog generala pri OESS-u Hajnca Lokvaia: „U prošlosti se njemačkim generalima prigovaralo da su šutjeli tamo gdje su trebali nešto reći. Ja sam u ovoj situaciji želio govoriti, da ne bih ostavio propagandu i manipulaciju onakvom kakva je bila.“