Simo Matavulj ili – biti voljen, a biti neshvaćen

Piše: Đorđe Matić

Nikakvi historijski „objektivni“ razlozi, nikakva ideologija, čak ni rat, ništa ne može opravdati brisanje Sime Matavulja iz hrvatske nacionalne kulture, odstranjivanje toga dalmatinskog, šibenskog pisca pur sangue, i uostalom toga hrvatskog pisca. Ako išta dijelimo u kulturi i književnosti, kao djelo koje pripada i jednom i drugom narodu, to je Bakonja fra Brne, iz najočitijih pa onda i svih drugih razloga

Simo Matavulj

Neki dan bio je crkveni praznik, Svetog Nikole, sveca koji je najraširenija krsna slava kod pravoslavnih Srba. Uz taj dan, uz „crveno slovo u kalendaru“, i sada se u suvremenosti po novim medijima i takozvanim društvenim mrežama objavljuju gotovo bezbrojne slike sveca, od reprodukcija najljepših ikona po manastirima, mozaika i intarzija, do sličica koje se prodaju po kalendarima. No, jedna kao da se nekako izdvojila, iz mnogo razloga, a ne manje i s teme ovoga teksta – slučajno ugledana reprodukcija slike Uroša Predića, platna iz 1932., naslovljenog „Sveti Nikola spasava brodolomnike“. Svetac je, kao što znamo, i zaštitnik putnika, moreplovaca, ribara i splavara. U prvom planu kompozicije, na podivljalom tamnom i zapjenjenom moru i valovima što se živo oslikani uzdižu, naslikan je čamac pun ljudi, donesenih realistički. U desnom uglu vidi se visok i opasan greben, a iza njega u daljini nazire se još jedan, veći – znači, ne radi se o pučini. Iznad svega, centralno, plutajući kao na oblaku što se poput vala svjetla spušta s neba, stoji svetac, u vladičanskoj odeždi, sa epitrahiljem – čudotvorac drži krst u ruci i sam gleda u nebo. Ono što je zanimljivo u ovoj, realistički, gotovo ilustratorski donesenoj kompoziciji jeste kako su naslikani ljudi u čamcu, brodolomnici – uza mnogobrojne vizualne metafore i simboliku koje bi se mogle iščitati iz likova u barci, dva tipa likova su važni i naglašeni za ovo što nas je privuklo: u čamcu su i pravoslavni sveštenik i katolički fratar, obojica sjede i gledaju ka svecu s rukama podignutim u molitvi, kao nositelji i simboli vjere dvije denominacije kršćanske. Iznad njih stoje veslači: momci u prepoznatljivoj odjeći, dva ribara u karakterističnim majicama s plavobijelim poprečnim linijama i uz njih zemljoradnik-težak u bijeloj suknenoj košulji, i jedni i drugi s crvenim dalmatinskim kapama. Ovdje, u ovu sliku kao da je u osnovnim crtama, u svojoj bazičnosti i osnovi stao svijet Sime Matavulja. I njegov glavni paradoks ujedno, lični, i onaj nasljedstva toga velikog pisca. To kako i gdje se danas čita njegovo djelo, to njegovo neusporedivo majstorstvo pripovijedanja, tematski i naročito jezično potpuno jedinstveno, iz kojega su izašle danas klasične pripovijetke i s njima i roman koji je nekada posebnom i izdvojenom ljubavlju voljela i čitala ne samo okolina o kojoj tako prisno i duhovito priča, nego i čitava jedna nestala zemlja.

Velemajstor pripovijedanja

Matavulja, u našem svijetu, kao autora razlikuje upravo ono što pomalo naivno dočarava Predić na svom platnu: more, ovo naše, Mare nostrum, ovaj komadić Mediterana – Jadran, uže Dalmacija, pa još uže Šibenik, njegov rodni grad i mjesto formiranja, koje će, kroz tu naročitu gradskost, uvjetovati čitav njegov život i stvaranje. Iako u svojoj bespoštednoj kritici, trajno prestrogi Milan Kašanin (kao u nekom čudnom, skrivenom sukobu i antipatiji jednog Prečanina, s ravničarskog sjevera, ka drugome, „Primorcu“, što je određen romanskom, mediteranskom, to će reći i katoličkom kulturom) naglašava pak činjenicu da je Matavulj najdulje živio u Beogradu, odnosno u godinama kad nije putovao, što po našim krajevima, ponegdje se u njima i zadržavajući ili putujući po svijetu kao bogat i uspješan pisac. No, ostaje da su te formativne godine u Šibeniku, odnosno kasnije u dalmatinskom zaleđu potpuno odredile pisca. Posebno na razini koja je za pisca najbitnija, a to je jezik – Matavulj je bio apsolutni velemajstor pripovijedanja, rekli smo već, pisac koji je fiksirao psihologiju određene geografije u kojoj je živio naš narod, ali ponad svega pisac beskrajno bogatog izraza izvučenog iz istog tog naroda i njegovog govora, a unutar realističkog okvira i prosedea, pisac-stvaratelj riznice fantastičnog vokabulara, trajno iznenađujućeg, dubokog a silno duhovitog, izmiješanog od više dijalekata i knjiškog jezika, spoja lokalnog i plurijezičnog, arhajskog i hibridnog, kakav u našoj prozi nema sličnoga.

Iz najbolje tradicije „bildunga“

To je moralo odnekud doći sve. Zato, pored tolikih pripovijedaka, putopisa i divnoga romana Bakonja fra Brne, naravno, po kojem ga i danas najprije identificiraju generacije čitalaca što su imale sreću da odrastaju s tom knjigom, da bi se dijelom „otkrila“ ili razumjela geneza i razvoj te raskoši jezika kao i identitetski, odnosno identitarni kompleksi, prednosti i muke takvih kulturalnih posebnosti Matavuljevih (ali i čitavog jednog dijela našega naroda, što je živio i živi uz more i u dalmatinskom zaleđu), za sve to treba poći drugdje u njegovom opusu – treba pronaći „Zabilješke jednog pisca“ (objavljene postumno 1923.). Ta neobična knjiga, neka vrst memoara, što ima i nešto od tona „bildungsromana“, nešto od starinske „naivnosti“ lika i njegova opisa vlastitoga odgoja i sazrijevanja, peripetija uvijek smještenih u historijski kontekst, u isto vrijeme čini stanoviti, a časni i veliki kontinuum s dva golema prethodnika: „Zabilješke jednog pisca“ ima pretke u dvije od najvažnijih knjiga naše cjelokupne memoaristike, odnosno autobiografizma – s Dositejevim „Životom i priključenijima“ i „Memoarima“ prote Mateje Nenadovića, ta dva apsolutno čarobno napisana i neizrecivo mudra toma ispisana zasebnim jezicima (!), stilovima i registrima, oba u registru danas nedostižne sljubljenosti nevinosti i iskustva, onim neponovljivim tonalitetom jednako mudre i „naivne“ starostavne dobrote. Ove tri knjige povezane međusobno, prave tako čak i jednu malu tradiciju pisanja o odrastanju, naročitoj individualnosti i snalaženju u povijesnim burama, knjige o intelektualnom sazrijevanju i „bildungu“, čineći tradiciju kakvu nemaju neke mnogo veće kulture.

Koreni i proturječja

Ponovo se vraćajući na liniju jezika Matavuljevoga, kroz knjigu su rasuti bezbrojni pasaži koji govore i o jezičnom razvoju autora, što će imati reperkusije kako na njegovu kasniju književnost i stil, tako i na povijest naše suvremene književnosti. Jedan je fragment uzoran u tom pogledu. Opisujući djetinjstvo u Šibeniku, školovanje u manastiru Krupi i Zadru (već ovako poredana tri mjesta mnogo govore o kulturalnoj različitosti i problemima), nakon mornaričke obuke u „Poli“ i Boki kotorskoj, Matavulj se osvrće i na vrijeme kad se zadržava i u Herceg Novom (prošavši dakle, kao što vidimo, gotovo čitavu duljinu obale južnoslavenskog Jadrana). Odatle, pišući o svome neredovnom i ne baš uvijek marljivo stjecanom i uspješnom akademskom napredovanju, on govori i o tome kako se u prvoj zrelosti počinje obrazovati sam, o svom čitanju, širenju vidika, stjecanju kulture, govori u svemu tome i o najvažnijem, o vlastitom jeziku, u vrijeme, ne zaboravimo, kad je standard još mutna i nejasna stvar, pogotovo za mladog Dalmatinca:

„Pošljednje tri godina moga bavljenja u Novom najviše sam napredovao u znanju srpskoga jezika. Kazao sam u početku da sam rođen u mjestu gdje vlada zapadni govor, u kome kipte sami talijanizmi; ispričao sam kako sam, u ranom djetinjstvu u manastiru Krupi, stekao neobično poznavanje brđanske frazeologije i obilje sinonima. Poslije, u Zadru, u školi, prionuše mi iz hrvatskih udžbenika zagrebačke kovanice i germanizmi, učili smo „slovnicu“ koja je bila razumljiva kao da bješe kineska. Mi smo govorili dalmatinski, dakle, prilično srpski, ali čim pero u ruku, da nješto sastavimo, odmah su se nametali ugledi iz udžbenika. To se ogleda i onijem prvijem mojim književnim radovima (…)“

Briljantan je ovaj dio, koliko i beskrajno duhovit u Matavuljevoj stalnoj autoironiji, briljantan i zato što u jednom jedinom paragrafu on sažima zapravo čitav svoj budući književni jezik, sa svim prednostima takve „zamješancije“, i svim problemima nominalnim i onim dubljim. No ovdje autor opisuje i upravo to što su korijeni i proturječja jednoga mladog govornika našeg jezika, zatim pripadnika nacionalno svjesne inteligencije i na kraju budućeg pisca koji će stvoriti svoj, gotovo potpuno samosvojan jezik – onaj iz knjiga i pripovijetki koje će očarati veliku i brojnu publiku za piščeva života, ali i generacijama kasnije. Jezik koji će, pored tolikih, nadahnuti i samog Andrića.

Matavulj je već u Kraljevini Srbiji književna zvijezda, krajem devetnaestog i početkom dvadesetog vijeka. Čitaju ga poslije i u prvoj zajedničkoj državi južnih Slavena, a u socijalističkoj Jugoslaviji, po dirljivom i beskrajno duhovitom Bakonji fra Brni, režiser Fedor Hanžeković snima i igrani film.

Isto, a sasvim drugačije

I evo, na ovom mjestu dolazimo do glavnoga paradoksa u slučaju Matavulj.

Njegova djela ostaju čitana i nakon raspada zajedničke države, sve do danas – no, tragično, i zapravo potpuno neshvatljivo, samo u jednom od dva, za Matavulja najbitnija jezička i kulturna prostora. On živi u lektiri i fakultetskoj obaveznoj literaturi glavnog grada zemlje u kojoj je postao slavan i uspješan, gdje je prihvaćen i hvaljen, gdje je i umro, naglo i prerano, ali kojoj je zapravo manje pripadao. U zemlji pak gdje Matavulj fundamentalno pripada, porijeklom, geografijom, kulturom, životnim ritmovima i navikama, humorom i pogledom na svijet, u svemu tome neodvojivo od naročite vrste gradskosti i urbanosti, baš kao i unutrašnjosti u koju su smještene njegove najbolje pripovijetke, u toj zemlji, osim u česticama što se šire i održavaju preko naših organizacija kulturnih – tu Simo Matavulj više ne postoji.

Osim što je ovo kulturalna katastrofa prvoga reda i gubitak neshvatljiv za oba naroda, to je i suštinski, nepodnošljivi barbarizam, za koji nema opravdanja. Nikakvi historijski „objektivni“ razlozi, nikakva ideologija, čak ni rat, ništa ne može opravdati brisanje Sime Matavulja iz hrvatske nacionalne kulture, odstranjivanje toga dalmatinskog, šibenskog pisca pur sangue, i uostalom toga hrvatskog pisca. Ako išta dijelimo u kulturi i književnosti, kao djelo koje pripada i jednom i drugom narodu, to je Bakonja fra Brne, iz najočitijih pa onda i svih drugih razloga.

A tamo, s druge strane, u matici, gdje se Matavulj još čita i predaje ostaje pak pitanje – njegova književnost i literarno majstorstvo osjetit će svaki pametniji ili osjetljiviji čitalac. Ali, van toga, kako i koliko se tamo, daleko, istinski može razumjeti svijet i jezik Matavuljevih junaka i krajeva, ovaj naš ovdašnji svijet, naš narod s mora i njegova kultura neposredna, ta sraslost idiosinkratična morlačkih legendi zaleđa i intrinzične svjetskosti, otvorenosti svijetu i neprovincijalnosti gradova na jadranskoj obali, govor i običaji, taj jedinstveni spoj naslijeđa što u sebi sažima i kosovski ciklus i talijanski dijalekt, našu epiku i rivu gdje se ćakula po venecijanski, turcizme i latinizme, Lepant, „Polu“, Kotor i narodnjaštvo, čakavicu i „prepirke o Srbstvu“, Bukovicu i manastir Krupu, uskočke knezove i „pošljednjeg Jankovića“, čija je titula „konte“, a ne grof, njegove sablje iz bojeva s Turcima i njegovo volterijanstvo i „framasoneriju“, zadarske i šibenske pravoslavne trgovce, mornare i trubadure u svađi trajnoj s „Vlajima“ i bodulima, talijansku „Zaru“? Islam grčki i Islam latinski? Koliko matica to može istinski osjetiti, do danas?

Znao je Matavulj to, koliko je nepreskočiv taj zid. Biti voljen u matici, u glavnom gradu kojem se kao svjetioniku težilo, biti voljen, a biti neshvaćen. Matica koja samo misli da nas prati i razumije, dok je nedjeljiv prostor među nama i između nas. On se artikulira vječno kroz ono što je fundamentalno, bez čega nema koncipiranja svijeta – kroz jezik, što će reći u ovom slučaju našem i kroz jezične razlike koje povlače kao zagonetke, kao rebusi, kulturalne razlike sobom, nesvodive, „nesamerljive“, a kao rezultat različitih historijskih iskustava življenja i opstajanja na dva različita tla i kulture – čak i kad nam je ime isto. U tome, matica kao kakva nepokretna matrona, sa svojim pročišćenim jezikom, kao golemom nepomičnom stijenom „nulte točke“ jezika, i istim takvim pogledom – ne vidi, ne pokreće se, jedva uočava što znači prečanski svijet u svim njegovim golemim varijetetima. Na primjer, baš ovaj, najdalji od nje – i pitanje što znači biti Mediteranac, nositi u sebi svijet koji je na platnu s početka pokušao uhvatiti nevješto Uroš Predić. Pokušavalo se i pokušava shvatiti ovaj naš svijet, ali istina ostaje da on nikad neće biti dovoljno doživljen, spoznat, prepoznat. Inteligenciji iz matice često su puna usta nas, a ona svejedno o nama ne zna ništa, ili skoro ništa. Matavulj to shvaća prije više od stoljeća i radi jedino što može: on je taj koji prilazi, prestrojava se, lukav kakav je bio, važe mogućnosti i svojim darom, a ponešto i srećom i snalažljivošću postaje i uspješan pisac, ali i stanovnik ugledni glavnog grada. A postati to je lako, jer, kako reče jedan kritičar, Nijemac porijeklom, „za tri dana svako je Beograđanin“. Osobina je to koju drugi gradovi nemaju, znamo već na prvu, ili makar drugu, pomisao. To lako prihvaćanje, još jednim paradoksom, ne rješava nego usložnjava problem. Problem koji na kraju čovjeku nalaže ovo pravilo – samo mimikrija „rješava“ za pojedinca ovaj nesrazmjer i nesklad, odricanje od vlastitog, drugačijeg osjećaja o tome što znači biti Srbin, a živjeti pritom u matici. Doći kući, u svoj snivani „Izrailj“, a ostati trajno dijelom stranac. Čak i kad se slavi ista slava, isti svetac koji spašava mornare i brodolomnike iz podivljalog mora, slika što je glavnom gradu našega naroda egzotična apstrakcija, a Matavulju živo sjećanje i dio direktnog naslijeđa. Isto, a sasvim drugačije, dakle.

Simo Matavulj je samo lice ove nerješivosti, njegov amblem.

 

Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: