Edin Osmić, poznatiji kao Edo Maajka, jedan je od istaknutiji tekstopisaca i repera na ovim prostorima. Teško ga je svrstati u uske kategorije granica, iako nikada nije krio svoje bosanskohercegovačko porijeklo, već dugi niz godina dio je hrvatske, ali i regionalne hip-hop scene. Brojnim svojim pjesmama uspio je ubosti u srž problema i na svoj slikovit, ali i prilično direktan način opisati ovo društvo bolje od društvenih teoretičara. Upravo zbog svog talenta da u pjesmi prenese sve ono što nas sve muči te zbog svoje zarazne energije, njegova publika rado ga dočekuje u gradovima diljem regije. Zagrebačka publika imat će ga priliku slušati 17. decembra u Klubu Boogaloo. A prije koncerta Edo za P-portal govori o tome što za njega znači glazba, koliko su mu važne suradnje s kolegama iz regije i zašto je društveno angažirana glazba njegov izbor.

Za koji dan održat ćete koncert u Klubu Boogaloo. Jeste li uzbuđeni i je li vam falila publika?

Uzbuđen sam, naravno, meni je svaka svirka takva. U Boogaloou sam solo s DJ Oli Dobolli i te svirke oko Božića i rođendana su mi uvijek bile neko opušteno druženje s ekipom gdje se zezamo i raspravljamo o protekloj godini i svačemu što se desilo, a desilo se puno toga. Jedva čekam!

Vaš podcast Put u plus polako se zahuktava. Kako se osjećate u novoj ulozi voditelja?

Dobro, nije mi to primarni posao pa sam i rasterećeniji, još se tražim u tome svemu, važem, pokušavam ne smoriti goste i ponuditi im prostor da se ispričaju i kažu što im je bitno. Nekad požalim što ne sudjelujem više, nekada previše sudjelujem. Promijenit ću neke stvari u novoj sezoni i u 2022. godini. Možda budem imao po nekoliko gostiju, možda i video snimim, kako dopusti situacija s kovidom i kako budem vidio da najbolje to sve funkcionira. Sad sam se na YouTubeu preselio na poseban kanal Put u plus, maknuo sam epizode s Edo Maajka kanala jer ih jednostavno počinje biti previše, tako da sam sada u fazi ponovnog dobivanja pretplatnika. Ide pomalo, ljudi otkrivaju taj podcast i reakcije su za sada dobre.

Surađivali ste s brojnim izvođačima iz regije i doslovno i metaforično prelazili granice. Kako je publika reagirala na te suradnje i koliko su vama te suradnje bile značajne?

Velika većina tih suradnji mi je jako značajna, bila i dan danas jest. Neke suradnje su bile doslovce probijanje leda, na svakom sam sesionu s drugim izvođačima i glazbenicima naučio ponešto, bio je i onih „šta je meni ovo trebalo“ suradnji, ali jako malo. Imam podosta gostiju na svakom albumu. Kad poslušam neku pjesmu, ukoliko mi fali nešto, odmah vidim ko bi mi mogao uletjeti i to u većini slučajeva odlično funkcionira. Svaka suradnja je dodatni začin ili dodatna boja na albumu, na pjesmi.

Brojne vaše pjesme su društveno angažirane, smatrate li da je uloga umjetnika da svojom umjetnošću ukazuje na anomalije u društvu?

Ukoliko umjetnik osjeća potrebu, onda je super da to izbaci iz sebe, ali ne osuđujem ljude na sceni koji nisu socijalno angažirani i pjevaju samo ljubavne pjesme ili se miču od politike. Točno se sjećam da sam svaki put gorio u sebi kad sam napisao takvo nešto, kao u pjesmi No pasaran, u nekih dva tjedna perioda sam napisao i nju i dvije pjesme s Kultur Shock-om koje su bile dosta društveno angažirane, bio je takav period i morao sam nešto reći. Zadnja takva mi je bila Moćno, ima tu farbu na sebi. Tu i tamo se desi i da jednostavno provučem rečenicu takvog sadržaja kroz pjesmu koja nema veze s angažiranošću, ne treba biti opterećen time niti slijediti koncepte, kako osjetiš tako napišeš i gotovo. Nekad i presolim, tj. smorim ljude s tim.

Kakav je osjećaj kada nastupate pred dvoranom punom ljudi koji pjevaju vaše pjesme i vjerojatno dijele isti ili sličan sustav vrijednosti? Daje li vam to snagu i potvrdu da ipak ima smisla raditi to što radite?

To je odlično. I dan danas me iznenadi.

Umjetnici su puno puta svojim radom pokazali koliko su umjetnost i kultura važne za društvo. Kako komentirate način na koji je vlast tretirala umjetnike u ovoj pandemiji?

Vlast na ovim prostorima nikada nije imala sluha za umjetnost i umjetnike. Dug je popis poslova za koje vlasti nisu nikada imale sluha, a umjetnost i umjetnici su pri vrhu. Pandemija je samo to pokazala još očitije, niko nije imao sluha za tuđe probleme, stvorila se neka atmosfera: ako nećeš ti, hoće drugi, zamijenimo te lako, i to u svim društvenim sektorima. Nećeš pisati kako mi želimo – m’rš, nećeš pristati na ovu i ovu ucjenu – m’rš, teška vremena prijatelju moj. Vlast je dala taman onoliko da se ne može reći da nije dala ništa… Tu su majstori.

Može li glazba barem djelomično promijeniti svijet nabolje?

Meni je uz glazbu koju slušam svaki dan barem malo bolji, malo ljepši. Kao kad se u ove tmurne zimske dane desi neki sunčan dan i u sred zimskog sivila – evo ga sunce i toplina po licu, eto, tako je meni s muzikom. Kad sam tužan, točno znam koja će mi pjesma pomoći da se osjećam bolje ili da zaplačem i izbacim sranja iz sebe, kad sam veseo, uvijek tražim neku pjesmu uz to. Ponajviše se razveselim kad nađem neku novu pjesmu za koju znam da ću je poslušati još puno puta i koju jedva čekam pustiti ili poslati nekom prijatelju. Kad moje dijete uživa u nekoj pjesmi koja mi je dobra, a sama je otkrila i pronašla tu pjesmu, onda sam posebno veseo, to mi je draže od petice iz matematike ili medalje u nekom sportu. Mogao bih ovako do sutra nabrajati, glazba mijenja moj svakodnevni život na bolje, oduvijek i zauvijek.

 

Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.