Potpredsjednik Hrvatskog sabora i zastupnik talijanske nacionalne manjine Furio Radin za P-portal govori o svojoj dugogodišnjoj borbi za poboljšanje prava nacionalnih manjina, o pravu na jezik i zašto se to pravo ne primjenjuje, o tome kako gleda na zahtjev desnice da se ukine pravo biranja predstavnika nacionalnih manjina u parlament, kao i o drugim temama.

Vi ste dugogodišnji zastupnik koji predstavlja talijansku nacionalnu manjinu, koliko je to bilo naporno, ali i opasno, s obzirom na to da ste se borili za prava nacionalnih manjina kada to nije bilo lako ni popularno?

Moje bavljenje politikom koincidira s početkom velikih društvenih promjena u Hrvatskoj. U tom razdoblju bila je čast baviti se politikom, a sve drugo bilo je manje važno. Atmosfera je bila ratna, ali istovremeno snažno motivirajuća, u trenutku prvih izbora još smo mislili da ćemo biti zastupnici uz rad, bez posebne naknade. Takav stav pratio me je i kasnije s usponima i padovima, ali uvijek je bio prisutan, tako da je opasnost bavljenja politikom bila uvijek u drugom planu, a u prvom smisao bavljenja ljudskih manjinskih prava i interesi onih kojih predstavljam.

Kako gledate na položaj nacionalnih manjina danas? Vidimo da se s desnice svako malo pucaju otrovne strelice i napadi na manjine i njihove predstavnike?

Položaj nacionalnih manjina nije nešto nepromjenjivo i konačno, već se mijenja s društvom. Ipak, neosporno je da se prava svih manjina, od nacionalnih do seksualnih, danas više poštuju nego nekada. S druge strane, za ono što nazivate desnicom – a kod nas je desnica desna u istoj mjeri kao što je ljevica lijeva – jedan od razloga postojanja je neprijatelj. Posebni neprijatelji su uvijek oni koji su drugačiji od njihovog ideala Hrvata, tradicionalnog i suvereno isključivog. Uvjereni su da je postojanje nacionalnih manjina, posebno nekih, znak nestabilnosti i slabosti države kakvu je oni poimaju i paranoidno misle da manjine imaju više prava od njih. Kratko rečeno, hvala Bogu da postoje i drugačiji, jer s ovakvom paleolitičkom desnicom ne radi se o strelicama, već s njima na vlasti dolazila bi u pitanje društvena egzistencija više segmenata populacije, a nacionalnih manjina posebno.

Neki se zalažu za ukidanje prava manjina da biraju svoje predstavnike u Hrvatski sabor, jer tvrde da predstavnici manjina omogućavaju HDZ-u ili SDP-u da formiraju većinu i drže vlast, iako po njima to ne bi mogli da nema predstavnika manjina, da ne jamčite ravnopravnost nacionalnih manjina?

Nije ugodno biti jezičac na vagi, kada se radi o političkoj vlasti. Od toga imamo daleko više problema nego koristi. Slično, shvaćam da je to i teret za političku većinu, iako najmanji mogući teret, ako gledamo političku cijenu. Prihvaćamo taj položaj jer omogućuje političku stabilnost i jer bi alternativa, kako stoje stvari, bila pogubna   ne samo za nas već i za sve one koji slobodno misle. Mi smo lakmus papir koji pokazuje koliko je društvo u kojem živimo demokratsko, iako bi bilo puno bolje za nas da budemo samo sudionici vlasti ili oporbe, ne one bez kojih je nemoguće sastaviti vlast. Inače, čast nam je imati potpredsjednika vlade iz redova nacionalnih manjina.

Kako funkcionira vladajuća većina, da li premijer uvažava mišljenje i prijedloge predstavnika nacionalnih manjina? I koliko je važno da je potpredsjednik Vlade iz redova nacionalnih manjina?

Vladajuća većina s tog aspekta funkcionira. Naravno, u relativnom smislu jer uvijek nešto nedostaje, ali po tome se ne razlikujemo od ostalih društvenih segmenata. Recimo, u koaliciji mi se trudimo ne tražiti sve što bi htjeli, a Vlada pokušava postići kompromise koji omogućuju koliko toliko mirnu plovidbu u vrlo uzburkanom moru. Takav modus operandi naravno u fokusu je kritika javnog mnijenja, većinskog i manjinskog, jer kompromise nitko ne voli, iako su oni jedino moguće rješenje.

Koliko je važno, prema Vašem mišljenju, da se predstavnici nacionalnih manjina, pa time i same nacionalne manjine drže zajedno i bore za prava zajedno?

Predstavnici nacionalnih manjina moraju voditi računa o različitim interesima. S druge strane, trema imati mjeru, jer ono zajedničko mora biti daleko važnije od partikularnog. Mislim da, s različitim stupnjevima svijesti o takvoj potrebi, ipak se držimo zajedno.

Vi ste i potpredsjednik Hrvatskog sabora, kako rješavate one problematične ili one koji koriste govornicu kako bi izrekli uvrede na račun drugih?

Držeći se saborskog poslovnika, nema druge mogućnosti. Možda pomaže i to da sam i zastupnik s najdužim stažom.

Kako danas gledate na položaj nacionalnih manjina u Hrvatskoj? Je li Ustavni zakon dovoljan ili postoje problemi koji se moraju rješavati?

Postoje mnogi problemi koji se moraju rješavati, počevši od diskriminacije u izboru saborskih zastupnika manjina, koji ne smije isključiti osnovna politička prava, ali svjesni smo da nemamo brojke za takve promjene, niti da za to postoji politička volja većine ili oporbe. Borba za prava drugačijih je dugotrajna, nadajmo se ne vječna.

Jedna od spornih točaka je i jezik nacionalnih manjina, u Istri nema problema ni s dvojezičnošću ni sa školovanjem na talijanskom jeziku? Postoji li negdje u Hrvatskoj problem s talijanskim jezikom?

U Istri ima problema s dvojezičnošću, u Rijeci i Liburniji uporaba talijanskog jezika je minimalna, samo u talijanskim školama, u medijima i nekim kulturnim ustanovama. Postigli smo mnogo, na primjer neki ne znaju da je u Puli dvojezičnost u nazivima ulica ukinuta 50-tih godina prošlog stoljeća i ponovno uvedena tek 90-tih, i da nazivi gradova i općina gdje u Istri povijesno žive Talijani nisu bili službeno dvojezični sve do 2006. godine. Mnoga prava koja mi imamo zahvaljujući statutima lokalne samouprave i dobrim međuetničkim odnosima ostale manjine su uspjele postići u znatno manjoj mjeri, ali Ugovor o manjinama između Hrvatske i Italije predviđa prava na dvojezičnost koja još nije ostvarena. Osim toga, u posljednje vrijeme osjećamo i inače jednu relaksaciju u primjeni tih prava. To su međutim problematike koje su u kompetenciji lokalne samouprave i tamo se moraju rješavati.

Zašto je po Vama tako veliki problem sa srpskim jezikom, odnosno uvođenjem dvojezičnosti gdje je to zakonom zajamčeno?

Zato što je nekim političkim krugovima u interesu da se rat nastavlja drugim sredstvima. Puno je lakše, populistički rečeno, osporavati ćirilicu ili srpski jezik, nego se baviti razvojem lokalnih sredina. To će se jedan ne tako daleki dan okrenuti protiv onih koji koriste takve metode, jer nitko ne voli živjeti u spomen područjima, već u živim gradovima.

Korona virus već dvije godine paralizira društvo, od oštrih epidemioloških mjera došli smo do labavih mjera i velikog broja zaraženih i oboljelih. Posljednje vrijeme sve više je prosvjeda protiv mjera, Covid potvrda, cijepljenja, sve pod egidom slobodnog izbora i slobode, trebamo li oštrije mjere ili ostaviti ovakvo stanje kakvo jest?

Odabrali smo mjere koje se čine oštrim, ali su kompromisne. Obaveze se reduciraju na nošenje maske i testiranje za ulaz u prostorijama. Covid putovnice odnose se na putovanja izvan granica. Ostalo se savjetuje, ali ne obvezuje. Vidjet ćemo, nitko nije u stanju predvidjeti razvoj situacije. Bojim se da će se u skoroj budućnosti morati uvoditi i dodatne mjere. Cijepljenje je istovremeno  građanska dužnost i ljudsko pravo. Ako riječ Pape Francesca nešto vrijedi u Hrvatskoj, za katolike vakciniranje je čin ljubavi, dakle predstavlja moralnu obavezu. Na katolicima je da odluče…

Kako ocjenjujete stanje u hrvatskom društvu, naime svako malo imamo afere, korupcija je prožela društvo, govor mržnje jača u svakom smislu…?

Najčešće je u osnovi agresivnosti frustracija. Ekonomska kriza potiče frustraciju, a shodno tome i agresivnost. Osim toga, tradicionalno postoji i nešto što se zove endemska međuetnička mržnja u nekim ljudima. O njoj treba voditi računa kao o posebnoj pojavi, koja može ojačati ili oslabiti krizom, ali je na žalost (još sada) jako prisutna.

Svake godine postavljaju se ista pitanja, a među njima je i ono što je s uzvikom Za dom spremni, je li zabranjen ili nije?

Znate moj odgovor, to je fašistički pozdrav i treba ga zabraniti. Ako ga je netko koristio u drugim kontekstima, na primjer u Domovinskom ratu i ako se borio za slobodnu Hrvatsku, ne bi mu trebalo biti teško odustati od slogana koji je, neovisno o njima, u prošlosti poticao ljudsku destruktivnost.

Izjavili ste da su prošli parlamentarni izbori bili zadnji na kojima se kandidirate, zašto?

Zato što sam se tako osjećao. Mogao bih se našaliti i reći da težim savršenstvu, što znači da se stalno mijenjam. Ali, naravno, za ovu prigodu neću. Usput rečeno, drago mi je da me pitate zašto sam rekao da su to moji zadnji izbori.

Znači li to da ćete u mirovinu? Što ćete raditi u mirovini?

Ako ću u mirovinu, ponašat ću se shodno mojem novom statusu. Priznajem da govorim o nečemu o čemu nemam pojma kako bi izgledalo.

 

*Ovaj tekst je nastao u sklopu projekta „Živjeti jedni s drugima, a ne jedni pored drugih“ koji je podržao Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije