U malom selu Stara Marča u općini Kloštar Ivanić, između Čazme i Ivanić Grada u Hrvatskoj, danas se nalazi pravoslavna kapelica sagrađena 1925. godine. Stoji na mjestu nekadašnjeg velebnog pravoslavnog manastira Marča koji je postojao do 1739. godine. Danas je Stara Marča mirno mjesto koje krije povijest davnih sukoba, političkih igara i intriga, ali i istrajnosti u vjeri i nesalomivoj borbi za očuvanje identiteta, pa i po cijenu nestanka. Ipak i danas, svake posljednje subote u julu, na praznik Svetog Mihajla Arhanđela, okupljaju se ljudi oko ove kapelice bez obzira na vjersku pripadnost. U blizini ove pravoslavne kapelice nalazi se i grkokatolička koja, također, obilježava da se ovdje odvijala burna prošlost, samo drugačije viđena.
Ratovanje za teritorij, ali i za vjeru
Dolaskom u današnju Staru Marču čovjek teško može i naslutiti sva ona burna događanja koja su se ovdje odvijala sve do kraja 18. stoljeća. Naime, sve je počelo još 1611. godine kada je odlučeno da će ovdje biti sjedište prvog grkokatoličkog manastira na ovim prostorima. Prostor Marče i oko nje je početkom ranog novog vijeka, kada se formira Vojna krajina, bilo jedno od opustjelih područja na koje će se naseliti srpsko stanovništvo pristiglo iz Osmanskog Carstva. Vojna krajina i stanovništvo koje je naseljava, činili su iznimno specifičan prostor u sklopu Habsburške Monarhije, te je rješavanje statusa tog stanovništva bilo jedno od glavnih pitanja u to vrijeme. Time će, osim ratnog, Vojna krajina postati i poprište političkih borbi unutar Monarhije.
Zajedno s pravoslavnim stanovništvom, koje naseljava Vojnu krajinu, dolazi i pravoslavno sveštenstvo kao nositelj crkvenog i kulturnog života, zbog čega to stanovništvo na „novom“ prostoru zadržava stari identitet i posebnost. Ta posebnost je definirana i priznata i Vlaškim statutima (Statuta Valachorum) iz 1630. godine. Tim statutima stanovnici ivanićke, križevačke i koprivničke kapetanije dobili su privilegiran položaj i propisane dužnosti (pravo na biranje kneza, velikog suca, slobodu trgovine, granice sela i kotara i dr.). Zauzvrat je to stanovništvo bilo zaduženo za čuvanje državne granice i ratovanje. Koliko je sveštenstvo značilo vojnokrajiškom stanovništvu dovoljno govori činjenica da je državna vlast episkope imenovala u dogovoru i uz prijedloge predstavnika vojnokrajiškog stanovništva sve od prve polovice 16. stoljeća.
Otpor unijaćenju
Vojna krajina nalazila se na hrvatskom prostoru, ali je bila podređena Ratnom vijeću u Grazu čime je ujedno bila izuzeta od jurisdikcije hrvatskog bana i Hrvatskog sabora. Vjera je u ranonovovjekovnoj Europi generalno bila bitan faktor. Vjerski mozaik habsburškog imperija bio je uzrok raznih podjela i ratova, a kao najkrvaviji primjer može poslužiti Tridesetogodišnji rat (1618.-1648.) kada je vjerski (i politički) sukob protestanata i katolika eskalirao ratom. Ne treba stoga čuditi da je diranje u vjeru, posljedično i status, kod pravoslavnog stanovništva izazivalo bune i nemire.
Utemeljenjem Marčanske episkopije 1611. bilo je zamišljeno da pravoslavno stanovništvo prihvati grkokatolički obred i papu kao vrhovnog vjerskog poglavara. Tamošnje stanovništvo na to nije gledalo baš blagonaklono. Još i prije uspostave episkopije, pravoslavno sveštenstvo stupa u kontakt s krajiškim zapovjednicima kako bi organiziralo vjerski život na području koje naseljava. Ideja unijatstva doseljenom stanovništvu i sveštenstvu bila je nešto sasvim novo, doživljena je kao opasnost, najviše zbog mogućeg gubitka povlastica, ali i identiteta čija je bitna sastavnica vjera. Grkokatoličanstvo koje je nastalo krajem 15. i jačalo kroz 16. stoljeće bilo je u teoriji prihvatljivije od katoličanstva za doseljeno stanovništvo zbog obreda poznatog pravoslavnima. Povezanost stanovništva s pravoslavnim sveštenstvom odigralo je odlučujuću ulogu zbog čega unijatstvo nije ostvarilo zamišljeni rezultat. Upravo je zato toliko važno naglasiti kako sveštenstvo i vjera nisu imali samo crkvenu, već i narodnu tj. statusnu ulogu, zbog čega grkokatoličanstvo većinski nije bilo prihvaćeno u Marči.
Simeon „Vretanijski“ – između naroda i države
Ideja državne vlasti da Marča postane sjedište grkokatoličanstva započela je s dolaskom na ove prostore pravoslavnih monaha na čelu s vladikom Simeonom Vretanijskim početkom 17. stoljeća. Oni su „prebjegli“ od osmanske vlasti i tu osnovali manastir i crkvu sv. Mihajla Arhanđela. Tadašnji zagrebački biskup Petar Domitrović, i sam potomak pravoslavnih prebjega, godine 1611. poklonio je crkveno imanje u Marči vladici Simeonu i učinio ga arhimadritom tog manastira. Već je Simeonovo postavljanje za arhimadrita manastira simbolično predstavljalo sukob više strana. I to pape, cara i Pećke patrijaršije (koja mu je nadjenula epitet „vretanijski“ prema Britanija, odnosno krajnje oblasti starog pravoslavlja na zapadu). Nakon ustoličenja vladika Simeon odlazi u Rim papi Pavlu V. a ovaj ga je priznao „pravim episkopom Rašana grčkog obreda“. Car mu je već ranije dao vlast nad doseljenicima istočnog obreda.
Kako bi pravoslavno stanovništvo priznalo papu za crkvenog poglavara, uloga Simeona, kao i uloga njegovih nasljednika, bit će u funkciji medijatora između pravoslavnog stanovništva i države. Sam episkop Simeon morao je s narodnim vojvodama i kaluđerima dogovoriti jedinstvo s katoličkom crkvom. Balansiranje između želja političko-vjerskih moćnih središta najviše je naštetila narodu koji nije bio spreman odreći se vjere i dovesti u pitanje svoj status.
Prva i dio druge polovice 17. stoljeća u Marči označava period u kojem unijatstvo nije uspijevalo biti prihvaćeno među pravoslavnim stanovništvom. Teško da je i moglo, s obzirom da bez „blagoslova“ krajišnika i krajiških zapovjednika imenovanje episkopa nije moglo proći. Takvo neuspjelo imenovanje u isto vrijeme je bilo i izraz nemogućnosti hrvatskih staleža i zagrebačkog biskupa da pod svoju jurisdikciju vrate krajiško područje i stanovništvo. Čini se kako je ovim pritiscima postignuto upravo suprotno, jačao je utjecaj kaluđera iz Pećke patrijaršije čime je Marča sve više postajala centar oko kojeg se okupljalo tamošnje stanovništvo.
Ideja zagrebačkih biskupa, poput Petra Petretića, bila je da marčanski episkop bude njegov vikar za kršćane istočnog obreda u Zagrebačkoj biskupiji, a ne ravnopravan poglavar. Petretić je primjerice bio zagovornik i interesa plemstva i zbog toga je dolazilo do sukoba s krajiškim zapovjednicima koji su pružali veliki otpor mogućnosti da se odreknu stečenih povlastica i postanu kmetovi. Jedan od episkopa koji odražavaju političku, a ne samo vjersku, važnost Marče jest Gabrijel Mijakić (1663.-1670.) za kojeg se zna da je bio povezan s urotom Zrinsko-Frankopanskom. Vrijedi istaknuti kako se Petra Zrinskog i Frana Krstu Frankopana optuživalo za pokušaj davanja povlastica Mijakiću i njegovoj pastvi. Propast urotnika Dvoru je omogućio slamanje moći plemstva te jačanje centralizma i apsolutizma, čime je ujedno omogućeno da se ustoliči grkokatolički episkop u Marči koji bi proveo uniju s Rimom. Upravo zato odabir i funkcija episkopa nije bila samo crkvena, već i vojnopolitička.
Krajišnici pod biskupom
Nakon sloma urote, novi episkop Marče 1671. postaje Pavao Zorčić (1671.-1685.). On se priznaje vikarom zagrebačkog biskupa te se odriče pećkog patrijarha, čime će unijatstvo u to vrijeme sve više jačati. Kao i nemiri među stanovništvom. Samo uvođenje u dužnost episkopa Zorčića održano je prvo u Križevcima, a tek 1678. u Varaždinu zbog nezadovoljstva stanovništva. Dolazak episkopa potvrđenog od pape Klementa X. i ukrajinskog sjedinjenog biskupa Kolenda, bez potvrde iz Peći, očito je izazvalo razočaranje koje je morao smirivati general Herberstein. Sa Zorčićem će započeti period sukoba marčanskih kaluđera s imenovanim episkopima. Za vrijeme Zorčića unijatstvo se najintenzivnije provodilo.
Dolaskom patrijarha Arsenija Crnojevića s velikim brojem srpskih izbjeglica u Habsburšku Monarhiju, patrijarh dobiva od cara Leopolda I. krajem 17. stoljeća carsku povelju s velikim povlasticama. Time pravoslavna u crkva Habsburške Monarhije doživljava značajne promjene, a u blizini Marče osniva se Severinsko-lepavinska eparhija u sastavu Karlovačke eparhije. Od tada redom grkokatolička središta postaju pravoslavna, a 1735. to je privremeno bila i Marča. Loši odnosi između obližnjih lepavinskih monaha i marčanskog episkopa nastavit će se sve do uništenja i nestanka manastira 1739. godine. Upravo je ta godina konačna eskalacija nezadovoljstva nizom odluka i pokušaja prevođenja na novu vjeru jer će tada nakon odluke da Marča pripada grkokatolicima doći do konačnog sukoba. Pravoslavno stanovništvo i kaluđeri odlučili su radije spaliti manastir, nego ga prepustiti unijatima. U silnim sukobima koji su trajali preko 100 godina, Marča je na kraju – propala i nestala.
Marča je nakon 1739. formalno postojala, a od 1755. predana je redu pijarista koji će u njoj osnovati školu. Tada prestaje biti politički i vjerski relevantna, sukobi nestaju, a od nje ostaje tek imanje. Grkokatolici novo središte osnivaju 1777. u Križevcima, a pravoslavno stanovništvo svoje vjersko središte pronalazi u manastiru Lepavini. Nakon pijarista, Marča će postati imovina obitelji Lončar koji će dio te imovine dati Pravoslavnoj crkvenoj općini u Lipovčanima.
Manastir u Marči tako je stvarno i simbolički propao kao i ideja unijatstva. Nestankom političkih interesa, u Marči ubrzo su nestali i nemiri. Unijatstvo na području pravoslavnih krajišnika teško je moglo zaživjeti jer je želja za crkvenim jedinstvom bila veoma slaba. Koliko je ovisio o crkvenim i državnim vlastima, marčanski episkop je na kraju najviše ovisio o krajiškom narodu čije je povlastice trebao čuvati kao i oni njega.
Danas je Marča daleko od političkih interesa i sukoba. U Staroj Marči danas službeno živi jedna osoba pravoslavne vjere, a u obližnjim Lipovčanima njih dvadesetak. Kraj je ostao ekonomski nerazvijen, a od silnih sukoba nekad sukobljenih konfesija, danas se na godišnjoj službi ispred pravoslavne kapelice podignute 1925. u miru okupljaju ljudi bez obzira na vjeru.
Ovaj tekst možete poslušati ovdje:
